Moj muž sam je ponudio da me odveze na posao, a sat vremena kasnije stariji vozač zaustavio me kraj pekare i šapnuo: “Sutra ne ulazite u Romanov automobil ako želite spasiti kćer.” Pomislila sam da je Antun Stjepanović poludio. No navečer Roman je doista rekao da će me ujutro odvesti do centra.
— Ti obično odlaziš ranije — primijetila sam.
— Sve se promijenilo. Idemo zajedno — odgovorio je i nastavio guliti jabuku u dugačku spiralu.
Mobitel je ležao pokraj njega, ekranom prema dolje. Na njegovom zglobu blistao je novi skupi remen, iako je prije dva tjedna tvrdio da jedva ima novca za Lanine instrukcije. Naša kći sanjala je upisati Fakultet dizajna, a ja sam svaki mjesec odvajala novac na njezin račun. Roman se zaklinjao da i on pomaže.
Noću se zaključao u kupaonicu. Voda nije tekla, ali mobitel je nekoliko puta zazujao. Čula sam kako šapće:
— Ne, sutra ću je dovesti. Ništa neće saznati.
Ujutro Roman je odjednom odbio povesti me sa sobom. Rekao je da se Lana vrti u glavi, poljubio me suhim usnama i izašao. Pričekala sam da njegov automobil nestane iza kuće, uzela torbu i otišla na autobusni kolodvor.
Autobus za Samobor bio je gotovo prazan. Nisam shvaćala zašto tamo idem sve dok na stanici kod poliklinike nije ušla mlada žena s dječakom u plavoj kapi. Na njegovom ruksaku bio je izvezen raket. Dječak je podigao glavu — i meni je zastao dah.
To su bile Romanove oči. Teški kapci, svijetli obrub oko šarenice, isti pogled koji sam vidjela na Laninim starim fotografijama.
Na ženinom prstu bljesnuo je prsten sa zelenim kamenom. Prije godinu dana Roman je donio isti takav kući, a onda rekao da ga je vratio u trgovinu.
Na krajnjoj stanici pošla sam za njima. Za nekoliko minuta žena je skrenula prema sivoj kući. Na vratima je stajao Romanov automobil, iako su u tvornici mislili da je na službenom putu.
Izašao je u susret dječaku, podigao ga na ruke i nasmijao se. Zatim poljubio ženu, namjestio sinu šal i otvorio vrata.
Vratila sam se kući prije njega. Dva sata kasnije Roman je ušao s vrećicom mandarina.
— Je li Lani bolje? — upitao je.
Pogledala sam ga ravno u oči.
— Kako se zove tvoj sin?
Vrećica mu je iskliznula iz ruke. Mandarine su se otkotrljale ispod radijatora. Roman problijedi, ali odgovori:
— Toma.
U tom trenutku u bravi je zaškripio ključ. Verica, njegova majka, ušla je bez kucanja, ugledala nas i mirno rekla: “Napokon.” Zatim je iz torbe izvukla sivu zapečaćenu omotnicu i pružila je Romanu. Njegovi prsti posegnuli su za rubom papira…
Njegovi prsti posegnuli su za rubom papira, ali ja sam omotnicu preotela prije njega.
— Što je unutra?
Verica nije ni trepnula.
— Ne miješaj se u tuđe stvari. Roma ima sina, i ti moraš shvatiti što to znači.
— Roma ima kćer — odgovorila sam. — I ona je njegovo dijete.
— Kćer će odrasti i otići. A dječak će nastaviti prezime.
Roman je šutio. Upravo me ta šutnja slomila jače od bilo kakvih priznanja. Nije me branio. Nije zaustavio majku. Samo je gledao u omotnicu, kao da se boji da je unutra nešto gore od moje boli.
Verica je zagladila rukavicu i rekla da je Zdenka sama, da Tomi treba otac, a ja ne bih trebala raditi scenu. Roman će živjeti sa mnom, ali pomagati drugoj obitelji. “Tako rade odrasli ljudi”, izgovorila je.
Spakirala sam torbu, ali nisam otišla. U sobi je spavala Lana, pritiskajući udžbenik na prsa. Pored nje ležala je čestitka od Romana: “Mojoj budućoj umjetnici.” Sjetila sam se kako je kći odbila putovanje na natjecanje jer je otac rekao: “Sad su teška vremena.” Tada sam mu povjerovala.
Ujutro Antun Stjepanović čekao me kraj knjižnice. Umjesto pozdrava stavio je na klupu debelu mapu.
— Trebao sam reći ranije — priznao je. — Roman me molio da mu tiskam putne naloge. U izvještajima su stajale jedne adrese, a vozio je sasvim drugamo.
Unutra su bile kopije ruta, računi s benzinskih postaja i fotografije elektroničkih propusnica. Na jednoj slici Romanov automobil svaki je tjedan stajao kraj Zdenkine kuće. No strašniji su bili bankovni ispisi.
S Laninog štednog računa odlazio je novac. Pedeset tisuća eura za građevinske radove, osamdeset u trgovinu namještajem, trideset dvije tisuće u privatnu kliniku, i još sto dvadeset na Zdenkinu karticu.
— Koliko je ostalo? — upitala sam.
Antun je odvratio pogled.
— Dvadeset tri tisuće.
Zatvorila sam mapu. Na naslovnu stranu pala je kišna kap i razlila se po Romanovom prezimenu.
Kod kuće stavila sam dokumente na stol. Roman je isprva sve nijekao, zatim plakao, pa napisao priznanicu: obećao je vratiti novac, prodati auto i odreći se prava na moju zemlju. Dva tjedna bio je gotovo savršen. Prebacio je Lani sto tisuća, odvezao je na fakultet, kupio nove materijale.
Gotovo sam povjerovala da strah može učiniti čovjeka poštenim.
No jedne večeri Roman je stavio pred mene zahtjev.
— Potpiši. To je samo garaža.
Pročitala sam prvi redak i osjetila hladnoću: nije se radilo o garaži, nego o zemljištu koje sam naslijedila od tetke.
— Htio si staviti hipoteku na moju zemlju?
— Privremeno. Moram zatvoriti manjak na poslu.
— Kakav manjak?
Lice mu je postalo tvrdo.
— Ako počneš dizati prašinu, prva će nastradati Lana. Znam ljude koji mogu učiniti da je ne prime na studij.
Kroz zid je tiho zakašljala kći. Roman je podigao mobitel i nazvao nekoga:
— Odbila je. Znači, djelujemo večeras. Do revizije je ostalo jako malo vremena…
Pričekala sam da zaspi, napravila kopije svih papira i napisala pismo direktoru tvornice. Ujutro sam uzela mapu i krenula tamo. Pred uredom direktora Roman mi je prepriječio put, a iza njega već su stajali direktor i knjigovođa.
Nasmiješio se, kao da još uvijek može upravljati razgovorom.
— Ljerka, makni mapu. Inače ćeš požaliti…
Stavila sam dlan na kopču i otvorila je.
U mapi nisu bili samo bankovni ispisi. Unaprijed sam snimila na mobitel Romanov noćni razgovor o manjku i priložila ga pismu direktoru. Pored toga ležala je njegova priznanica, kopije zahtjeva za moje zemljište i fotografije ruta.
— Inače ću požaliti ja? — upitala sam. — Ili se bojiš da će požaliti oni čiji si novac prisvojio?
Roman je pojurio prema mapi, ali direktor ga je zaustavio pokretom.
— Ne dirajte dokumente — rekao je. — Knjigovođa je već pozvala revizore.
Romanovo lice postalo je sivo. Odjednom više nije bio samouvjereni šef nabave. Preda mnom je stajao čovjek koji je dvije godine lagao ženi, skrivao sina, prebacivao novac s kćerina računa i pokušavao založiti moju zemlju da pokrije službenu rupu.
— Uništit ćeš obitelj — šapnuo je.
— Uništio si je sam. Ja sam samo prestala pokrivati ruševine.
Istog dana suspendiran je s posla. Revizija je pokazala da je izrađivao fiktivne isporuke, krivotvorio rute i izvlačio novac preko poznatih izvođača. Siva omotnica koju je donijela Verica bila je kopija zahtjeva za hipoteku na moje zemljište. Htjela je da ga potpišem kod kuće dok je Roman glumio kajanje.
Odvjetnik je potvrdio: bez mog javnobilježničkog pristanka nitko nije mogao staviti hipoteku. A Lanin novac uspio sam vratiti nakon prijave banci i službene istrage. Roman je prodao auto, svoj udio u stanu i isplatio veći dio ukradenog. Ostatak mu je dosuđen sudskom presudom.
Ni Zdenka nije ostala s njim. Saznala je da joj je Roman obećao urediti kuću, a meni govorio da samo pomaže usamljenoj ženi. Uzevši Tomu, preselila se k sestri i zabranila Romanu dolazak bez prethodnog dogovora.
Lana dugo nije razgovarala s ocem. Jednom me upitala:
— Mama, zašto nisi rekla ranije?
Zagrlila sam je i odgovorila:
— Zato što sam se nadala da će on sam postati pošten.
— A sad?
— Sad znam: nada ne smije stajati tvoje budućnosti.
U proljeće smo otvorile mali atelje kod kuće. Ja sam šivala navlake i jastuke, a Lana je smišljala uzorke. Na prozoru su visjele lanene zavjese, na stolu stajala lampa sa zelenim abažurom — gotovo ista kakvu je kći nacrtala u svom prvom skici.
Antun Stjepanović došao je jednom sa staklenkom džema i dugo stajao na vratima.
— Oprostite, Ljerka. Trebao sam vas ranije upozoriti.
— Upozorili ste me onda kad sam mogla čuti — rekla sam. — To je dovoljno.
Otišao je, šepajući po mokroj stazi. Zatvorila sam vrata, vratila se za stol i vidjela Lanu kako reže tkaninu po nacrtanoj liniji.
Nekad sam se bojala prerezati bilo što: haljinu, obiteljsku fotografiju, staru naviku trpljenja. Sada su škare lako prošle kroz materijal.
Iza prozora gasilo se svjetlo, a u sobi je postajalo sve prostranije — kao da je s posljednjim rezom iz nje zauvijek izašao čovjek koji je zauzimao previše mjesta.
