„Mama, daj mi novaca, molim te. Dajanka ima rođendan, devetnaestu. Odlučila je proslaviti sa mnom. Nas dvoje idemo u grad, sjest ćemo u kafić. Kupit ću joj poklon, naručiti večeru, prošetati se i vratiti u selo“, rekao je Matej majci.
Lidija se nasmiješila: „Dobro, sinko, znači ovaj put Dajanka ne poziva prijateljice, možda je i bolje, proslavit ćete nasamo.“
Sin majci ništa ne skriva, često priča s kim se družio, gdje je bio. Sad je ljeto, praznici, a on ide u građevinsku školu, za godinu dana završava. Dajana je iz njihova sela, godinu dana mlađa od Mateja. Lidiji se čini simpatična, djevojka ne puši, istina nakon škole nigdje ne studira, radi kao prodavačica u mjesnoj trgovini.
Lidija je iz novčanika izvadila nekoliko kuna i pružila sinu. „Drži. Samo pazi, nemoj previše bahatiti. I vratite se ranije, po mraku se po selu ne treba šetati.“
Matej je poljubio majku u obraz, gurnuo novac u džep traperica i obuo tenisice. U seoskom autobusu bilo je sparno, ali on je vozio s otvorenim prozorom, vjetar mu je mršio svijetlu kosu. Dajana je sjedila pokraj njega u laganoj haljini na točkice, s malim ruksakom na leđima.
„Sretan rođendan, baš blistaš“, rekao je kad je prišla na stanicu. „Hvala“, nasmiješila se Dajana i popravila remen ruksaka. „Zamisli, prvi put u životu odlučila sam da želim slaviti ne s gomilom, nego… pa, samo s tobom. Ne bučno, ne pijano. Samo da upamtim.“
Izašli su iz autobusa, on ju je uzeo za ruku i krenuli su glavnom ulicom mimo izloga, mimo fontane gdje su se kapljice taložile na užarenom asfaltu. Matej joj je kupio buket crvenih ruža, rekla je da voli ruže i zahvalila.
U kafiću je bilo ugodno, svirala je tiha glazba, mirisalo je na vaniliju i kavu. Naručili su, a za desert su im donijeli malu tortu s jednom svjećicom. Kad je konobar upalio plamičak, Dajana je zatvorila oči, zaželjela želju i ugasila svjećicu.
„Nećeš reći?“ upitao je Matej. „Ne smije“, lukavo je zaškiljila. „Ali ako se ostvari, reći ću ti.“
Navečer su šetali gradskom rivom, jeli sladoled, smijali se i slikali na pozadini zalaska sunca. Oko jedanaest sati sjeli su na posljednji redoviti autobus do sela.
Kod kuće je gorjelo svjetlo. Lidija je, kao što je obećala, ostavila na stolu pod ručnikom tople pite i skuhala svježi čaj. Čuvši korake, izišla je u predsoblje, Matej je došao s Dajanom.
„Pa, slavljenice, ostvarila ti se želja?“ upitala je grleći Dajanu. „Još nije“, nasmiješila se ona. „Ali, čini se da je danas bio najljepši dan kojeg ću se dugo sjećati.“
Matej je stajao pokraj nje razbarušen, sretan, gledajući majku i djevojku koju je volio, osjećao je da u tom trenutku ima sve. Ne puno, ne malo. Nego točno onoliko koliko je potrebno za sreću.
Večer nakon Dajanina rođendana otegla se daleko iza ponoći. Lidija je otišla u spavaću sobu, u dnevnoj je tiho svirala glazba, a Matej i Dajana sjedili su na podu, razloživši na stoliću ostatke pita i bombona. Razgovor je tekao o svemu i svačemu: o školi, o poslu u trgovini, o tome da će Matej na jesen možda na praksu u oblasno središte.
„Pite su se ohladile“, rekla je Lidija zaustavljajući se na vratima. „Da ih zagrijem?“ „Ne treba, mama, najeli smo se“, odgovorio je Matej podižući glavu. „Ti lijegaj, sutra ideš na posao. A ja ću otpratiti Dajanu.“
Lidija je kimnula, ali nije žurila otići. Sjela je na rub naslonjača i, gledajući Dajanu, odjednom rekla: „Znaš, kad je Matej imao deset godina, dovede doma cijelih pet ljudi. Vanji je lijevalo kao iz kabla, svi mokri, prljavi, sa štapovima, kao razbojnici. Ja dođem s posla, a tu… buka, galama, puna kuća djece.“
Dajana je upitno pogledala u nju. „Nalila sam im sve kakao s mlijekom, izvadila bakin džem. A sama sjednem u kut s knjigom i slušam. Tako su se smiješno prepirali tko će biti kralj gusara, a Matej, da si ga vidjela,“ majka se nasmiješila, „on je onda sve posjeo po mjestima, svakom rekao gdje je čija šalica, i nikoga nije uvrijedio. Tad sam shvatila: ako sin odmalena uči biti prijatelj, znači da će znati i voljeti.“
Matej je smeteno počešao potiljak, a Dajana je stavila njegovu ruku na svoje koljeno i tiho rekla: „A moja je mama uvijek govorila da u kući treba biti tišina. Nikad nisam dovodila prijateljice. Čak sam se i iz škole bojala zvati cure. Zato… kad je Matej rekao da se kod vas smije sve, prvo nisam vjerovala.“
Lidija je ustala, prišla Dajani i dotaknula je za rame: „Tako je. Hoćeš, dođi sutra na čaj. Ujutro ću opet napraviti pita sa zeljem.“ Dajana nije izdržala, zagrlila ju je, zabila nos u rame i šapnula: „Hvala.“
Matej ih je gledao i šutio, ali u grudima mu je bilo toplo i mirno, kao one kišne večeri iz djetinjstva kad je majka dijelila kakao gusarima. Kad je Matej pošao otpratiti Dajanu, Lidija je već spavala.
Vrativši se, Matej je otišao u svoju sobu, ali dugo nije mogao zaspati. Gledao je mjesec kroz prozor i razmišljao kako je čudno uređen život: rasteš, a sve se vraća onome čemu su te učili u djetinjstvu. I ako je majka nekad puštala u kuću tuđu djecu da se on ne boji ljudi, sad je on pustio u svoje srce Dajanu, da se ne boji ljubavi.
Znao je da će se danas opet vidjeti s Dajanom, sutra također, i tako svaki dan dok traju praznici. A dalje će se vidjeti. Glavno da su jedno drugom, i da je mama tu, i da se nitko nikoga ne boji.
Nakon par dana Lidija je sama pozvala Dajanu na ručak. Postavila stol, stavila knedle s višnjama i, kad je djevojka bojažljivo prešla prag, rekla: „Uđi, kćeri. Sjedni. Kod nas je jednostavno: što imamo, to je na stolu. Znam da ti mama nije dopuštala dovoditi goste, ali sad nisi gost, nego svoja. I upamti: naša kuća je uvijek tvoja.“
Prošlo je otprilike tjedan dana od tog nezaboravnog rođendana. Ljeto je bilo vruće, prašnjavo, i selo je živjelo svojim ustaljenim ritmom: vrtovi, zalijevanje, večernja sjedenja na klupama. Lidija se vraćala iz trgovine s namirnicama kad je na raskrižju naletjela na Anu, stariju sestru Dajane. Ana je gurala kolica u kojima je mirno spavao njezin šestomjesečni sin.
„Dobar dan, teta Lido“, doviknula ju je Ana. „Davno se nismo vidjele. Kako ste?“ „Hvala Bogu, živimo polako“, odgovorila je ona popravljajući vrećicu. „A ti kako? Gledam, mali je već porastao.“ „Raste“, nasmiješila se Ana. „Ma ti je muka, ali sreća, naravno. E, slučajno sam od Dajane čula kako su s Matejom proslavili rođendan. Tako je oduševljeno pričala!“
Lidija se raširila u osmijeh: „Pa kako drukčije? Djevojka sina, kako da ne pustim. On je ozbiljan momak, bez gluposti. Poklon je izabrao, večeru naručio, ukratko, učinio sve da joj ostane u sjećanju.“ „Da, Matej vam je biser“, složila se Ana. „Dečko zgodan, odgojen. Nije kao neki naši, samo u mobitele bulje, a riječ dobru ne mole.“
Još su malo čavrljali o vremenu, cijenama, o tome da će uskoro kosidba. Ana se već spremala gurnuti kolica dalje, kad se odjednom zaustavila, smeteno, a onda, kao nehotice, izvalila: „Zapravo, vaš Matej je dečko kao od majke rođen. I Dajani sam tako rekla. Ali ona mi je tad, znate, odgovorila… Ma, to je među nama, naravno. Rekla je da valjda nije njezin tip, ali da će ići dok nema nekog drugog. Kaže, bolje s njim nego sama sjediti. Oprostite, teta Lido, možda previše govorim, ali vi ste svoja, shvatit ćete.“
Ana je slegnula ramenima, krivo se nasmiješila i odgurala kolica dalje, ostavivši Lidiju nasred ulice s otvorenim ustima. Namirnice u vrećici odjednom su postale teške, a sunce prejako.
„Ništa manje“, proletjelo je ženi kroz glavu. „Znači on je drži u rezervi… A Matej sav dušom, poklone joj kupuje, rođendan joj priredio, a ona… kao stvar koju stave na policu dok ne nađe nešto bolje.“ Kući je Lidija došla uzrujana. Šutke je stavila kuhalo za vodu, presula brašno u staklenku, ali sve joj je ispadalo iz ruku. Htjela je odmah reći sinu, ali se suzdržala. Matej je bio odrastao, sam se morao snalaziti. Ali majčino srce je boljelo.
Prošla su dva dana. Matej je hodao namršten, na pitanja odgovarao jednočlano, i čak ni mamine omiljene pite nisu mu dizale raspoloženje. Lidija nije izdržala i navečer, kad je sjedio na trijemu i gledao u nebo, upitala oprezno: „Sine, je li sve u redu s Dajanom?“ Matej je dugo šutio, a onda procijedio kroz zube: „Sve je, mama. Sve je gotovo. Jučer sam se sreo s dečkima, rekli su mi da su čuli… pa, ukratko, Dajana hoda i priča svima da joj baš i ne trebam, da je sa mnom samo tako, dok ne sretne nekog „boljeg“. A meni je u oči govorila da me voli, da sam joj jedini…“
Glas mu je zadrhtao. Lidija je sjela pokraj njega, stavila mu ruku na rame: „Znači, nije trebalo, sine, da se u takvu curu zaljubiš. Očito nije shvatila što je istinsko. Nemoj se ljutiti, ali majka uvijek vidi tko je s dobrom došao, a tko samo promatra.“ „Sam sam joj jučer nazvao“, nastavio je Matej. „Rekao sam da sve znam. Prvo je govorila da to nije istina, da su prijatelji sve pomiješali. A onda se, mama, izderala i rekla: ‚Pa što ako sam tako mislila? A što si ti očekivao? Mlada sam, moram birati. Nisi najljepši ni najbogatiji, ali sam zasad s tobom…‘“
Lidija je uzdahnula i privila sina uz sebe: „Bože… Oprosti joj, sine, ne nosi zlobu, život će sam sve postaviti na svoje mjesto.“ „Da, mama, ne želim biti rezervna varijanta. Neka traži svog „boljeg“.“ Više Matej o Dajani nije govorio. I kad je sutradan dotrčala u njihovo dvorište i dozivala ga govoreći: „Mateje, oprosti, nisam to mislila“, on ju je saslušao i otišao u kuću.
Lidija je pogledala kroz prozor, zavrtjela glavom i tiho rekla: „Kasno, djevojko. Rekla si ono što si mislila. Sad živi s tim.“ Dajana je stajala, stajala, a onda otišla. I više nikad nije došla. A ljeto je teklo svojim tokom. Krajem srpnja Matej je otišao u grad, u građevinskoj tvrtki trebao je odraditi praksu na gradilištu. Otišao je rado: trebalo mu je odvlačenje pažnje, promjena sredine. A tamo, na objektu, upoznao je Veroniku.
Veronika je radila u istom uredu kao dispečerica. Niska, s plavim kovrčama na glavi, govorila je tiho, ali sigurno. Smijala se kao zvončić i nikad nije pitala koliko ima novaca i gdje je bio jučer. Zanimala se za njega: kako je prošao dan, je li umoran, što mu se sanjalo. Matej ju je gledao i nije vjerovao svojoj sreći.
Za šest mjeseci zaprosio ju je. Veronika nije ni oklijevala: rekla je „da“ s takvom iskrenom radošću da je Mateju srce brže zakucalo. „Ni trenutka nisam požalila što sam pristala“, šaputala mu je poslije, već u matičnom uredu, kad joj je stavljao prsten.
Lidija je na svadbi umalo plakala od sreće. Pokraj su sjedile njezine stare prijateljice, susjedi, i svi su u jedan glas govorili: „Lijep par! I mladenka kako nježna, nebučna, odmah se vidi da je dobrog srca.“ A za dvije godine rodio se Stipe, čvrst, plavooki mališan koji je odmah postao bakin ljubimac. Matej s Veronikom dolazili su u selo svaki vikend. Stipe je trčkarao po dvorištu, skupljao cvijeće za baku, a večerima sjedio joj u krilu i slušao bajke.
Jednom, već duboko u jesen, Lidija je sjedila u kuhinji, a Matej joj je pomagao guliti krumpire. Izvan prozora rominjala je kiša, za stolom je sjedila Veronika sa Stipom u naručju. „Mama“, odjednom je rekao Matej, „sjećaš se one priče s Dajanom?“ „Sjećam se, sine“, uzdahnula je. „A ja sam sretan što je tako ispalo. Da me nije izdala, nikad ne bih upoznao Veroniku. I Stipe ne bi bio tu“, pogledao je ženu i sina, a oči su mu zasjale.
Lidija se nasmiješila, obrisala ruke o ručnik i pogladila unuka po glavi: „Znači, sve što se dogodi, na bolje je. Sam si rekao: ne želiš biti rezerva. A ovako, ti si Veroniki i sinu glavni. I to je, sine, najvažnije.“ Veronika ništa nije pitala, znala je tu priču i nije ljubomorila na prošlost. Samo je uzela muža za ruku i tiho rekla: „Sreća voli tišinu, Mateju. I mi je nećemo proliti.“ Lidija je gledala svoju obitelj onakvu kakva jest: bez suvišnih tajni, bez rezervnih planova, samo ljubav koja živi ne riječima, nego djelima. I znala je, sad će sve biti dobro. Uvijek.
