U selu su Zvonka svi znali. I to ne zato što je bio duša mjesta ili darežljivi dobrotvor, nego zato što je njegovo veliko imanje stajalo na samom ulazu u selo – i bez njega se ovdje malo što rješavalo. Zvonko je bio krupan, zbijen čovjek, uvijek crvenih očiju koje su u zadnje vrijeme sve češće gledale ispod obrva.
Žena mu, Ljerka, bila je od onih žena što u kuću uđu kao sunčev zrak. Sa svojih dvadeset i šest, djelovala je još kao djevojčica – plava kosa upletena u pletenicu, tihi glas, stidljivi osmijeh. Bila je puno mlađa od Zvonka, i cijelo je selo u svoje vrijeme samo o tome brbljalo:
– Zašto tako mlada za starijeg pođe?
A razlog je bio jednostavan: Ljerka majka, sama žena s mršavom mirovinom, odahnula je kad je Zvonko poslao provodadžije.
– Kćeri, nećeš ni u čemu oskudijevati. Ima farmu, radnike, čvrst krov nad glavom, hranu, blagostanje. Nije da ćemo cijeli vijek u kolibi drhtati.
I Ljerka se nije bunila. Uopće nije bila navikla buniti se. Udata se, i isprva je život doista krenuo na bolje. Zvonko se prema njoj odnosio podnošljivo, katkad čak i nježno. Kuća je bila puna košara. Radnici – sedam momaka, neki neoženjeni, neki oženjeni iz susjednih sela – živjeli su tu, u dugačkoj drvenoj zgradi na imanju. Zvonko ih je plaćao uredno, nije kasnio, hranio iz zajedničkog lonca. Momci su bili zadovoljni: radili su bez prigovora, šef je bio svoj na svome, zemlja vlastita. Vlastita – točnije, nije baš vlastita, al’ to su već sitnice.
O tim sitnicama znali su samo rijetki. Zemlju pod farmom Zvonko nije bio legalizirao kako treba. Preko veze je sve sredio u općinskoj upravi – papir s potpisom pravog čovjeka, usmeni dogovor s načelnikom.
Formalno je zemlja bila poljoprivredno zemljište, u vlasništvu ne znam koga, a stvarno je Zvonko njome vladao kao gospodar. Porez je plaćao na mahove, dio otplaćivao u gotovini poznatim činovnicima, dio jednostavno ignorirao.
– Možda neće doći, kome se to isplati? – volio je reći, tapšući se po džepu.
Ali nešto se u njemu slomilo u zadnjih pola godine. Prvo je tiho, neprimjetno počeo posezati za čašom – navečer, pa za ručkom, a onda i ujutro nalazio razlog da prevrne rakiju. Poslovi su krenuli nizbrdo: propustio rokove, kupio lošu stočnu hranu, posvađao se s dobavljačima. Radnici su najprije šutjeli, a onda počeli mrmljati.
– Zvonko Petrove, kad će plaća? Već dva mjeseca niste isplatili – usudi se upitati stari Ignac, koji je kod njega radio pet godina.
– A ti! – zareža Zvonko, točeći sebi novu čašicu. – Imaj obraza! Ja ti dajem krov nad glavom, hranu, a ti… Čekaj!
Prvi mjesec radnici su trpjeli. Drugi također, ali su počeli gunđati da treba otići. No kamo ćeš, kad je tu posao na njegovu imanju, a duguje im dva mjeseca. I zima stiže za mjesec dana, sela uokolo su zabita, posla nema.
Ljerka je sve vidjela. Čula je kako noću nezadovoljni radnici viču u svojoj baraci preko cijele farme. Vidjela je kako se muž vraća od njih ljut, iskrivljena lica, i prvo što radi – poseže za policom i bocom. Pokušavala je zauzeti se. Tiho, po ženski:
– Zvonko, možda bi im trebao dati novac? Oni rade…
– Začepi! – riknuo je. – Tko si ti da mi zapovijedaš, nezahvalnice! Izvukao sam te iz blata, oblačim te, obuvam, a ti?!
Ljerka bi se ukočila kao zec pred udavom. A onda, kad bi on zaspao, brisala bi suze i odlazila u štalu provjeriti je li stoka nahranjena. Jer radnici, uvrijeđeni i ljuti, također su počeli fušati. Ovce nisu bile dohranjene, krave do kraja pomuzene.
– Zašto ga braniš? – upitao ju je jednom Ignac kad je šutke pomuzla dvije njegove krave. – Bježi, djevojko, dok nije kasno.
– A kamo ću? On mi je muž – šapnula je Ljerka. – Mati me neće natrag, sramota. I on… nije uvijek ovakav… Nekad je bio drugačiji.
– Nekad – nasmiješio se Ignac. – Nekad je trava bila zelenija. A sad je, pff, propao čovjek. I nas vuče za sobom.
Te večeri Zvonko se napio osobito teško. Izišao je na trijem, teturajući, viknuo da je on tu car i bog. Onda je otišao do barake radnika „praviti red“. Ljerka je sjedila u kuhinji, stiskala šalicu ohlađenog čaja, i slušala kako se muž lomi u tuđa vrata, kako psuje, kako mu netko – ili Ignac ili mladi Stjepan – viče u odgovor.
Vani je rominjalo kasnojesenskom kišom. Na farmi su se ugasila svjetla. A negdje u općini, u nečijem toplom uredu, ležala je na stolu mapa s neplaćenim porezima i neutvrđenom zemljom, i netko je već zamišljeno vukao prstom po Zvonkovu prezimenu.
Ali Zvonko to nije znao. Bio je previše zauzet razaranjem vlastitog života – ciglu po ciglu, čašu po čašu, svađu po svađu. A Ljerka je i dalje sjedila u mraku i mislila kako je teško biti dobra kad onaj koga pokušavaš spasiti ne želi da ga se spašava.
Te noći vjetar je zavijao kroz tanke zidove šumske kućice. Ljerka nije mogla spavati; gledala je kroz prozor kroz koji je probijala mutna mjesečina. Izišla je iz kuće, stajala na trijemu, nabacivši jaknu. I odjednom ju je netko s leđa uhvatio rukom za usta, zgrabio u naručje i povukao negdje. Prestrašila se.
Kad je došla k sebi, ruke su joj sitno drhtale, ali ne od hladnoće – od straha koji je polako ustupio mjesto iznenađenju. Ugledala je Ivana, njihova radnika, krupnog i zgodnog momka. Ivan joj nije učinio ništa nažao.
Donio ju je u malu kućicu, grubo, ali gotovo pažljivo – kao što se nosi lomljiva stvar, bojeći se da ne padne. Zaključao je vrata, a ona je čula kako se dugo petljao vani, nešto popravljao, provjeravao. Onda – tišina. Čak je i disanje utišao, vjerojatno je stajao pod vratima, slušao plače li.
Ljerka nije plakala. Odjednom je shvatila da se u ovom zatočeništvu, u ovoj šumskoj kućici sa zemljanim podom i peći na drva, diše nekako lakše nego u vlastitom domu. Ujutro je Ivan donio kruha, slanine, šalicu mlijeka. Stavio je na grubo sastavljen stol, šutke odvezao ubrus. Već je krenuo izaći kad ga je Ljerka tiho upitala:
– Zašto si to učinio, Ivane?
On se zaustavio na vratima. Širokih ramena, zbijen, s rukama punim starih ožiljaka od užadi i slame. Pogled ispod obrva – nije bio zao, nego prestrašen.
– Tvoj muž nam ne isplaćuje novac – rekao je muklo. – Dva mjeseca. Moja mati sama u susjednom selu, ima sićušnu mirovinu. Obećao sam joj pomoći.
– I zato si me oteli? – upitala je Ljerka tiho.
Nikad nije dizala glas. Sada ga je gledala kao da ga ne optužuje, nego pokušava razumjeti. Ivan je šutio, pa se naglo okrenuo i izvalio:
– A bi li ti htjela s njim dalje živjeti? On te danima ne vidi, grdi te, vrijeđa. Pijan do besvijesti. Vika, psovka, nasilje… Čuo sam kako je u vas prošle subote u kuhinji vikao. Izišao sam pušiti, sve čuo.
Ljerka problijedi. Spustila je pogled.
– Nije tvoja stvar, Ivane.
– Jest – rekao je odjednom odlučno i zakoračio prema njoj, zaustavivši se dva koraka dalje. – Jer ja… ne mogu gledati kako se skupljaš kad on prolazi. Kako šutiš. A on… Oprosti, gospođo, ali on je stoka.
Ljerka podigne pogled. Prvi put nakon dugo vremena pogledala je nekoga ne sa strahom, ne s uobičajenom krivnjom, nego sa živim, iskrenim zanimanjem. Ivan je bio zgodan – široke jagodice, ravan nos, teška brada s jamicom. I u njegovim riječima bila je takva jednostavnost, takva čudna toplina da ju je zabola u grudima.
– Ti si me… požalio?
– Ne žalim – namrštio se. – Ja…
Nije dovršio. Istrčao je van, zalupivši vratima. I opet je brava škljocnula. Tako su prošla tri dana. Ivan je donosio hranu, donosio čistu krpu umjesto ručnika, podešavao zaklopac na peći, zakucao pukotine u zidovima da ne propuše. Gotovo da nisu razgovarali – bojali su se riječi. Ali jedne večeri, dok je na peći grijao vodu da se može umiti, Ljerka je odjednom rekla:
– Znaš, život sa Zvonkom nije baš med i mlijeko. Mati se radovala što neću ni u čemu oskudijevati. A ja doista ne oskudijevam ni u čemu. Osim u jednom.
– U čemu? – upita Ivan.
– Da me netko gleda kao čovjeka. Ne kao namještaj. Ne kao prilog uz farmu. Nego kao živu.
Ivan se ukoči s lončićem u rukama. Onda ga je stavio na stol, teško uzdahnuo i sjeo nasuprot nje na klupu. Položio je pred sebe svoje grube ruke – prste u pukotinama, nokte polomljene.
– Gledam ja – rekao je tiho. – Odavno gledam. Od onog dana kad si se smilovala nepomuzenoj kravi i noću sama otišla u štalu. Ja sam se za tebe prišuljao, mislio sam da provjeravaš kradljivca. A ti si samo… sažalijevala. Stajala kraj krave, gladila je i šaptala nešto nježno. I nitko te nije vidio. Bila si sama. I suza ti je tekla niz obraz. Tad sam shvatio da… – riječi su mu nestale. Teško je gutao.
Ljerka je pružila ruku i dotaknula njegove prste. On je trznuo, ali se nije odmaknuo.
– Ivane, a što ako on plati? Što onda? Puštaš li me natrag k njemu?
– Ne znam – šapnuo je. – Mislio sam, platit će i gotovo – slobodna si. A sad… ne želim.
Nasmiješila se prvi put nakon svih tih godina – ne onim pristojnim osmijehom kojim se smijala za stolom svekra ili na seoskoj proslavi. Drugim, umornim, ali istinskim.
– A ja, Ivane, ne želim natrag k njemu. Ni za kakav novac. Ni za kakva… obećanja – a on joj je nježno stisnuo ruku.
Treći dan Zvonko je pronašao pismo. Ivan ga je gurnuo pod vrata njihove kuće noću. Kratko, bez potpisa: „Isplati radnicima dva mjeseca i dobit ćeš ženu živu i zdravu. Inače – sam si kriv.”
Zvonko, tresući se od mamurluka, jurio je po farmi. Vikao je na radnike, optuživao svakog redom – Ignaca, Stjepana, čak i pridošlicu Viktora. Ivan je stajao po strani, kopao zemlju vrhom čizme, a lice mu je bilo kameno, samo oči oprezne kao u vuka koji osjeća klopku.
– Gdje je ona? – Zvonko je uperio prst u njega. – Hajde, reci, Ivane!
– A odakle bih znao? – ravnodušno odgovori Ivan. – Možda je od tuge pobjegla.
Zvonko je škrgutao zubima. Ali istog dana navečer otišao je u općinu, podigao gotovo svu ušteđevinu i isplatio dug. Ignac je prebrojao novac na dlanu, huknuo i zadovoljno se nasmiješio.
– Davno je trebalo.
Ali sljedećeg dana stiglo je pismo od same Ljerke. Sitnim, blijedim rukopisom, olovkom na sivom listu iz bilježnice: „Zvonko, ne traži me. Živa sam i zdrava. Istina je da me nitko ne drži – sama sam otišla od tebe, svojom voljom. Ne vraćam se. Novac radnicima si isplatio, bravo. Meni od tebe ne treba ništa. Čak ni tvoje ime. Zbogom. Ljerka.”
Zvonko je pročitao pismo tri puta, zatim popio čašu rakije, razbio tu čašu o ugao stola i zavijao – bilo od bijesa, bilo od uvrede. Ženu nije volio, ali u kući mora biti domaćica. Radnici su čuli to zavijanje i pogledali se.
Ljerka je sjedila na ležaju i prebirala suhe grančice za potpalu. Ivan je došao u kućicu predvečer. Brava je visjela otključana – sama je iznutra odmaknula rezu. Sjedila je na ležaju, prebirala suhe grančice.
– Eto, gotovo je – rekao je, zastavši na pragu. – Novac je isplatio. Sad nisi taokinja.
– Znači, sad sam samo Ljerka – podigla je pogled prema njemu. – I više ničija žena.
Ivan je napravio korak, pa drugi. Sjeo je pokraj nje ne gledajući je. Dugo su šutjeli. A onda ju je zagrlio prvi put u životu onako kako je zapravo želio zagrliti voljenu osobu – strasno i pohlepno.
– Ostani – rekao je muklo, zarivši lice u njezinu kosu. – Ne u ovoj kućici, ne. Sagradit ću drugu, novu, u svom selu. Držat ćemo krave, ne kod Zvonka, nego sami za sebe. Znam raditi, nećemo propasti.
Ljerka je naslonila glavu na njegovo rame. I tu, u toj šumskoj kolibi što je mirisala na suhu travu i dim iz peći, odjednom je shvatila da se prvi put nakon mnogo godina ne boji onoga što dolazi.
Jer život sa Zvonkom nije bio med i mlijeko – bio je prazan, hladan, mrzak. A ovdje, s tim šutljivim, nespretnim, dobrim čovjekom, čak su i zidovi odisali toplinom.
– Ostajem – šapnula je. – Ostajem, Ivane.
Vani je opet rominjalo. Negdje u selu pijevci su pjevali, a do Zvonkove farme bilo je na dohvat ruke. Ali taj razmak sada se činio golem, poput jučerašnjeg i današnjeg života.
Pred njima je bilo još mnogo toga – gladno proljeće, tuđi tračevi. Trebali su graditi kuću ciglu po ciglu, odgajati djecu, učiti se vjerovati jedno drugome. Ali te večeri samo su sjedili u zagrljaju na starom ležaju, i nitko ih na svijetu nije mogao rastaviti – ni jučerašnji gazda, ni pohlepa, ni sama ova gluha, prohladna jesen.
A na Zvonkovoj farmi u međuvremenu razbježali su se radnici. Jedni u grad, drugi svojim kućama. Ostale su samo krave, ovce, neutvrđena zemlja i stari porezni dugovi. I tišina u kojoj su se sve glasnije čuli koraci onih što su dolazili po njega s inspekcijom. Ali to je već sasvim druga priča.
