Rex nije zacvilio kad se vlasnik okrenuo prema izlazu. Samo je legao njuškom na šape i sklopio oči, kao da je odavno znao čime će to putovanje završiti.
Na recepciji je Goran otkopčavao karabiner povodca. Prsti su mu brzo radili. Kao kad skidaš sat prije tuša: bez misli, bez stanke.
– Nemam se vremena petljati sa starim psom – rekao je ne dižući pogled. – Stražnje šape jedva hodaju. Pa, uspavajte ga. Ili u neko sklonište.
Naočale na lančiću zanjihale su se kad je Lidija okrenula glavu prema psu. Riđi. Krupni. Sjedina na njušci i poderano lijevo uho. Rex je ležao kraj vlasnikovih nogu, a rep mu se nije micao.
– Jeste li sigurni?
Povodac je pao na pult. Izlizana koža, metalna kopča s ogrebotinama.
– Siguran sam – Goran je trgnuo ramenom. – Oženio sam se. Žena, znaš, alergija. Novi stan, svježa adaptacija. A on linja. Ukratko, nemam vremena.
Riječ “vremena” izgovorio je malo brže od ostalih. Dva sloga, kao da ih je uvježbao u autu na putu dovde.
Nije sjeo. Nije potapšao psa po vratu. Nije ni pogledao dolje. Okrenuo se, gurnuo staklena vrata i izašao. Miris benzina i mokrog studenog uletio je u hodnik na tren, a onda su se vrata zalupila i postalo je tiho.
Rex je podigao glavu.
Pogledao je prema vratima. Prema Lidiji. Opet prema vratima. Nozdrve su mu zadrhtale, uvlačeći odlazeći miris. Staklo se nije pomaknulo. Poznate cipele nisu se vratile.
Koljena su joj škripnula kad je čučnula pokraj njega.
– Hajde, stari. Da vidimo što imamo.
Pod dlanom dlaka je bila tvrda i topla. Mirisala je kao što mirišu psi koji godinama spavaju na istom mjestu u hodniku, na staroj dekici. Prašinom. Domom.
Stražnje šape bile su loše. Artritis, zglobovi otečeni. Pas je ustajao s mukom, ljuljajući se, kao da nosi na leđima nevidljivu vreću. Ali ustao je. Sam.
Lidija je opipala rebra, podigla usnu, provjerila zube. Srce je kucalo ravno, oči bistre. Za svoje godine pas je bio čvrst: mogao je hodati, mogao jesti, mogao gurati njušku u koljena. I čekati kraj vrata.
Čekati kraj vrata znao je. Navikao je.
Na ovratniku je visjela metalna pločica s ogrebotinama. Lidija je nagnula prema svjetlu. Dva broja telefona. Jedan potpisan “Goran”. Drugi niže, sitnije, gotovo izbrisan: “Maja”.
Prvi broj nije se javljao. Pet signala, šest, sedam. Pretplatnik nedostupan.
Rex je ležao na podu ordinacije, glava među šapama. Neonska lampa treperila je iznad njega s tihim pucketanjem, a sjena riđeg tijela čas se pojavljivala na sivom linoleumu, čas nestajala. Kao da je pas već napola nestao.
Prst je lebdio nad drugim brojem. Onda je Lidija pritisnula poziv.
Javili su se u trećem signalu.
– Halo?
Glas mlad, malo promukao, sa stankom prije riječi. Tako se javljaju ljudi koji ne očekuju pozive od neznanaca, ali se javljaju jer se boje propustiti nešto važno.
– Dobar dan. Veterinarska klinika “Nada”. Zovem se Lidija. Jeste li vi Maja?
Stanka. Kratka, ali gusta, kao da je nešto palo na dno.
– Da. Što se dogodilo?
– Kod nas je vaš pas. Rex. Riđi, krupni, lijevo uho poderano. Dovezao ga je muškarac. Goran. I ostavio ga.
– Kako to ostavio?
– Odbio ga je uzeti. Rekao da nema vremena.
U slušalici je nastala tišina. Lidija je čula disanje i buku ulice. Negdje daleko trubio je autobus. Onda se začuo zvuk sličan onome kad čovjek prinese dlan ustima.
– Živ je? – glas je postao tanji, kao konac koji se rasteže.
– Živ. Artritis stražnjih šapa, ali stanje je stabilno. Treba mu kura injekcija i netko tko će biti uz njega. To nije smrtna presuda.
– Doći ću. Pošaljite adresu. Odmah ću doći.
Veza je prekinuta. Lidija je još trenutak držala slušalicu i slušala tišinu. Onda je pogledala Rexa. Nije se pomaknuo. Samo je rep trgnuo, jedanput, jedva primjetno, kao u snu kad se sanja nešto lijepo, a poslije se ne možeš sjetiti što.
Iz ostave je donijela zdjelicu s vodom. Stavila je kraj njuške. Rex se nagnuo, liznuo jedan, dva puta, i kap mu je ostala na brkovima. Onda je opet spustio glavu.
Stara deka iz ormara zamirisala je na naftalin i tuđe mačke. Lidija je raširila u kutu ordinacije, i pas se sam prešetao tamo, polako, vukući stražnje šape. Obnjuhao je tkaninu. Legao. Nos je sakrio u nabor.
Izvan prozora smračilo se. Studene su se ulične svjetiljke upalile prije pet, a mokro svjetlo liježalo je po staklu u žutim mrljama.
Nakon dva sata staklena su se vrata opet otvorila. Jakna mokra, kestenjasta kosa zalijepljena za čelo, tenisice potamnjele od lokvi. Maja je zastala na pragu ordinacije i nije odmah kročila unutra.
U kutu na deki ležao je Rex. Glavu nije podigao.
Ona je napravila korak. Onda drugi, sporije, kao da se boji preplašiti. Sagnula se na koljena. Deka je potamnila od mokre jakne, a po ordinaciji se raširio miris kiše i hladnog asfalta.
I tada je pas otvorio oči.
Gledao ju je dugo, kao da ne vjeruje. Nozdrve su mu se raširile. Rep je udario po deki, jedanput, dvaput, brže. Rex je zacvilio tiho i tanko, sasvim štenadski, i nagnuo se prema njoj njuškom. Stražnje šape nisu služile, klizile su po tkanini, a on je rvao prednjima, zakačivši pandžama pod, lupajući njima o linoleum.
Maja ga je prihvatila ispod prsa i privukla k sebi. Vruć jezik prošao je po obrazu, po bradi, po slanim mokrim prugama koje nije brisala.
Lidija je stajala kraj vrata. Šutjela. Skinula je naočale, obrisala ih rubom mantila, iako su stakla bila čista. Vratila ih.
– Ima trinaest godina – rekla je Maja ne okrećući se. Glas joj je bio prigušen, kao da joj je netko stavio na grlo nešto toplo i teško. – Tata ga je našao na gradilištu kad sam imala jedanaest. Uho su mu tada poderale lutalice. Tata ga je nosio kući u jakni, kao dijete.
Riđa njuška gurnula joj se u dlan tako da su joj se prsti raširili.
– A sad odjednom nema vremena – Maja je to izgovorila tiho, bez ljutnje. Tako se govori o stvarima koje više ne čude, nego peku negdje ispod rebara.
Ruke su joj sitno drhtale. Stisnula je šake, protrljala prste, kao da se pokušava ugrijati, iako je u ordinaciji bilo toplo.
– Artritis se liječi – progovorila je Lidija mirno, liječnički. – Injekcije u kurusu, posebna hrana i toplina. Da ne ostaje dugo sam. Nije beznadno. Samo star.
Maja je kimnula. Ustala je. Obrisala je lice rukavom mokre jakne i pogledala veterinariku ravno u oči, ne skrećući pogled.
– Uzet ću ga.
– Imaš uvjete?
Usne su joj trgle. To nije bio osmijeh.
– Garsonijeru. Šesnaest kvadrata. Mačka. Posao od osam do šest. I nijedan razlog da ga ostavim ovdje.
S kuke kraj vrata Lidija je skinula povodac. Onaj isti, izlizani, s kopčom u ogrebotinama. Maja ga je uzela i prsti su joj se stisnuli na staroj koži kao da drže nečiju ruku, a ne remen.
Karabiner je škljocnuo na ovratniku. Rex je stajao, ljuljajući se, stražnje šape podrhtavale, ali rep mu se njišao s jedne na drugu stranu. Lijevo poderano uho trzalo se.
– Hajde, Rexi. Hajde.
Zakoračio je. Polako, neravno, naginjući se udesno. Stigao do praga i stao. Okrenuo se prema ordinaciji, prema deki, prema treperavoj lampi.
Onda je pogledao Maju. I pošao za njom.
Kod izlaza je zastala. Vani je rominjalo, mirisalo na mokri asfalt i opalo lišće. Rex je teško disao, para mu je izlazila iz njuške, a sitna kiša taložila se na riđoj dlaci kao srebrna prašina.
Do auta je bilo stotinjak metara. Za bolesne šape to je cijeli kilometar.
Maja je čučnula, prihvatila psa ispod prsa i stražnjih nogu. Težak. Vruć. Sav dršće. Ispravila se, pritisnula ga uz sebe, a Rex je zabio njušku u njezin vrat. Mokrom, vrućom njuškom koja je mirisala na pseto i stari dom, odakle su ga jutros odvezli zauvijek.
Jakna je bila mokra do kraja. Ruke su joj gorjele od težine. Koljena su se podvijala na skliskom asfaltu. Ali nije se zaustavila ni jednom.
Lidija je gledala kroz prozor. Lampa iza nje trepnula je, ugasila se i opet upalila.
Na pultu je ležala kartica. “Rex, mješanac, 13 godina. Vlasnik: Goran.” Riječ “Goran” bila je prekrižena. Ispod, sitnim urednim rukopisom: “Maja.”
Tjedan dana kasnije Lidiji je na telefon stigla fotografija. Rex je ležao na kariranoj deki, a pokraj njega sjedila je prugasta siva mačka i lizala mu riđe poderano uho. Njuška psa bila je mirna. Oči zatvorene, rep slobodno ispružen preko tkanine. Tako leže psi koji više ne moraju čekati kraj vrata.
Potpis je bio kratak: “Njemu nema vremena. A mi smo našli.”
Povodac je Maja kupila novi, plavi, s mekom ručkom.
A stari je ostao visiti besposlen, od njega je mirisalo na stari dom i na čovjeka kojemu više nije bilo vremena.
