Susjedi su se smijali dok je domar Ivan počeo hraniti lutalicu ispred ulaza. A ona je svaki dan legla na ista vrata. Nitko se nije zapitao zašto.
Ivan je micao dvorište od šest ujutro, ko’ i uvijek. Metla je škripala po mokrom asfaltu, i taj je zvuk odavno postao budilica za prva tri kata. Lišće je mirisalo na kiselu trulež, iako je na kalendaru bio travanj.
Mačka je sjedila na donjoj stepenici ulaza.
Trikolor, mršava. Dlaka joj se zamrsila na bokovima, a rebra su se vidjela i izdaleka. Gledala je Ivana zelenim očima i otvarala usta bez glasa, ko’ da mjauče, ali netko je smanjio glasnoću na nulu.
Zastao je i naslonio metlu na zid. Čučnuo, osjećajući kako mu koljena krckaju od jutarnje hladnoće.
– Pa otkud si ti došla?
Zelene su oči trepnule. Usta su se opet otvorila i zatvorila bez ijednog zvuka.
Sljedećeg jutra sjedila je na istom mjestu. I prekosutra isto. Ivan je donio iz kuće aluminijski tanjurić i ostatke jučerašnje piletine. Mačka je jela polako, stisnutih ušiju, ko’ da očekuje prevaru. A poslije jela nije otišla.
Popele bi se stepenicama i legla pred vrata stana broj dvanaest. Baš dvanaestog, ne trinaestog ni desetog.
Treći dan Ivan je primijetio tu naviku. Peti dan prestao je brojati slučajnost.
Marijana s četvrtog kata izašla je u ponedjeljak s vrećicom smeća i zastala, buljeći u tanjurić na stepenicama.
– Ivane, pa vi ste joj otvorili restoran?
– Hranim je – slegnuo je ramenima i nastavio mesti.
Marijana nije odustajala.
– E, sad počinje. Buhe, prljavština, dlaka posvuda. Mironovi na trećem imaju malo dijete, jeste li pomislili?
Govorila je glasno, samouvjereno, a slatki su joj parfem nadjačavao i miris mokrog asfalta. Crveni nokti su bljesnuli dok je prebacila vrećicu u drugu ruku.
Tomo s drugog kata pušio je ispod nadstrešnice u rastegnutim trenirkama. Podsmjehnuo se kroz dim.
– Ivane, ti si pravi mačji šaptač. Možda ti još i loto brojeve pogodi?
Ivan je šutio. Onda je tiho rekao, nikome posebno:
– Ova mačka nije došla slučajno.
Marijana je frknula. Tomo je povukao dim i polako izdahnuo, gledajući negdje mimo.
– Filozof – bacio je i otišao gore.
Metla je oškrinala dalje. Mačka je ležala pred vratima dvanaestog stana, podvijenih tankih šapa, i nije skidala pogled s praga. Šutke.
Gospođa Mira iz dvanaestog živjela je sama. Bilo joj je preko sedamdeset, točno nitko nije znao jer nije slavila rođendane niti zvala goste. Niska, suha, uvijek u plavoj marami i starom sivom kaputu.
Nekad je silazila svako jutro po kruh. Ivan je gledao kako se objema rukama hvata za ogradu i nogu na stepenicu stavlja oprezno, ko’ da ispituje led. Vraćala se s bagetom u vrećici i mlijekom. Ponekad bi kimnula, ponekad prošla šutke.
Pokušao se sjetiti kad ju je zadnji put vidio. Prije dva dana. Ili više.
Otkad mu je žena umrla, Ivan je često lovio sebe kako osluškuje tuđa vrata. Četiri godine te navike.
Na drugom katu zastao je pred vratima. Boja dolje je otpala do drveta. Iza vrata bilo je tiho.
Mačka je sjedila pred njegovim nogama i gledala vrata, ne trepćući.
U srijedu je naletio na Marijanu na stubištu.
– Jeste li Mire odavno vidjeli?
– Koga? A, iz dvanaestog – Marijana je popravila kosu. – Nisam. Ona je vječito u svom stanu, pustinjakinja. Možda je negdje otišla.
– Nema rodbine.
– Pa eto – Marijana je raširila ruke. – Onda jednostavno ne izlazi. Još je hladno.
Vani je bilo četrnaest stupnjeva. Ivan nije htio raspravljati. Marijanine potpetice su odzvanjale niz stepenice, a miris parfema nestao je u hodniku ko’ da ga nije ni bilo.
Vratio se do vrata. Sapleo se, prislonio uho na špijunku. Ništa. Ili skoro ništa.
Mačka je dala glas. Prvi put otkad je tu. Tiho, promuklo, ko’ da je grlo zaboravilo kako se to radi, ali probalo. Slabo “mijau”, više nalik izdisaju.
Ivan je čučnuo i prešao dlanom po njezinim leđima. Rebra pod dlakom brojala su se jedno po jedno, kao žice starog plot.
Mačka nije skretala pogled s ključanice.
Kucao je ujutro i navečer i tijekom dana. Nitko nije otvarao.
Tomo je pušio na stubištu i promatrao.
– Ivane, stvarno. Ne razbijaj glavu. Starci se nekad ne žele družiti, i gotovo. Moja baka se jednom zatvorila na mjesec dana, ispalo je da gleda sapunicu.
– Mira nema televizor.
Tomo je zašutio, promrmljao nešto nerazumljivo i nestao iza svojih vrata.
Sljedećeg dana Ivan je prao podove na prizemlju kad je s vrha odjeknuo zvuk. Nije bilo mjaukanje.
Mokra krpa ispala mu je s prstiju i šljapnula na stepenicu.
Potrčao je gore, preskačući dvije po dvije stepenice.
Mačka je stajala pred vratima dvanaestog stana.
Na trinaestom je škljocnula brava, izvirila susjeda.
– Što se događa?
– Zovite Hitnu – rekao je Ivan mirno, bez pauze. – I vatrogasce. Vrata treba otvoriti.
– Ma ne može se tek tako…
– Zovite. Odmah.
Ruke su mu bile mokre od krpe. Obrisao ih je o jaknu, zakrpa na laktu smočila se.
Vrata su otvorili za dvadeset minuta. Škripnula su suho, a težak zagušljiv zrak navalio je na stubište. Ivan je ušao prvi.
Mira je ležala na podu u hodniku, između kuhinje i sobe. Papuča s lijeve noge stajala je uz zid ravno, ko’ da je namjerno postavljena. Pored su se osušili komadići čaše, a na linoleumu je ostao bjelkast trag vode koja je već isparila.
Telefon je stajao na noćnom ormariću u sobi. Metar i pol od ispružene ruke. Metar i pol bilo je predaleko.
Doktori će kasnije reći: prijelom vrata bedrene kosti, dehidracija. Još jedan dan, i ne bi stigli.
Kad su je nosili dolje na nosilima, Mira je bila pri svijesti. Ispucale usne, mutne oči, sivo lice. Ali nije gledala doktore ni susjede kraj ograde.
Gledala je mačku, koja je opet šutjela na donjoj stepenici. Usta otvorena. Zvuka nema.
Prsti na deki pomaknuli su se, jedva primjetno.
– Ivane – šapnula je. – Hranite je. Molim vas.
Grlo mu se steglo, samo je kimnuo.
Vrata Hitne su se zatvorila, rotacijsko svjetlo obojilo je dvorište u crveno-plavo i otišlo. Marijana je stajala sa strane, s dlanom na ustima. Tomo je sjedio na klupici, laktovima oslonjen na koljena.
Ujutro je Ivan izašao u dvorište u šest, ko’ i uvijek.
Tanjurić pred ulazom bio je pun. Pored je stajala druga zdjelica, zelena, plastična, očito iz nečije kuhinje. U njoj je bila čista voda.
Podigao je pogled prema tamnim prozorima. Nijedan nije svijetlio. Ali na petom katu škrinula je rešetka.
Metla je naviklo oškrinala po asfaltu. Deset minuta kasnije izašla je Marijana. Bez šminke, u jakni preko spavaćice. Zastala je na stepenicama i ukočila se, gledajući mačku koja je jela iz zdjelice.
Postojala je. Sagnula se i prešla dlanom po zamršenim leđima. Brzo, gotovo kradom.
I otišla do kanti za smeće, ne osvrnuvši se ni jednom.
Tomo je sišao kasnije s kariranim pokrivačem, smotanim u rolu.
– Ivane – nakašljao se. – Evo. Ako joj noću… znaš, hladno. Star je, ali sam ga oprao.
Stavio ga je na stepenicu i otišao, ne čekajući odgovor. Ivan je raširio pokrivač na stepenici. Mačka je onjušila tkaninu, potapšala šapama, sklupčala se i zatvorila oči.
Dvorištem je mirisalo na mokro lišće i još nešto.
Tanjurić je stajao pred ulazom, s hranom. I više se nitko nije smijao.
