— Sutra mi radnici počinju mijenjati cijevi, sve će razoriti do betona. Tako da ću se kod vas skrasiti. Desetak dana, najviše mjesec dana — izjavila je Cvijeta, uvaljujući u moj hodnik kofer veličine male betonare. — U gostinjskoj je slobodno, zar ne?
Moj muž Stjepan stajao je malo iza sestre, marljivo proučavajući šaru na tapetama. Izgledao je kao da je on — preduhovni moljac koji je slučajno uletio u ormar i sad se iz svih sila pretvara da je vješalica. Mene su već suočili s činjenicom, moj uobičajeni poredak srušili su buldožerom, a muž se nije ni potrudio glumiti da smo o tome razgovarali.
— Stipe? — podigla sam obrvu, gledajući supruga.
— Nataš, pa to je viša sila — mumljao je, skrivajući oči. — Ipak je rodbina. Ne može na ulicu.
Cvijeta je već skidala čizme, samouvjereno odbacujući moje cipele u kut.
Kažu, moj dom — moja tvrđava. Samo se u braku često otkriva začudan paradoks: dok ti stojiš na zidinama s kipućom smolom, braneći obitelj, tvoj muž dolje potiho otvara vrata i prodaje rođacima karte za ekskurziju po tvome teritoriju.
Nisam pravila scenu u hodniku. Na kraju krajeva, puknute cijevi su doista nevolja. No već drugi dan nevolja je poprimila oblik drskog kućnog osvajanja.
Cvijeta je okupirala kupaonicu kao da se priprema za opsadu: rubovi umivaonika obrasli su baterijom bočica, nalik barikadama iz Francuske revolucije. Moja dragocjena seruma za lice počela je kopnjeti zastrašujućom brzinom.
Treći dan vratila sam se s posla i zatekla u kuhinji podružnicu studentskog doma. Cvijeta je sjedila za stolom s dvije prijateljice. Stol je podsjećao na Pompeje nakon erupcije: svuda mrvice, prljavi tanjuri, mrlje od umaka. Moj skupocjeni odležani sir, kupljen za posebnu priliku, bio je nemilosrdno narezan krivim kriškama.
— O, Nataš, bok! — odmahnula je zaova. — Slušaj, mi smo posuđe ostavile u sudoperu, ubaci ga u perilicu, jer nam se žuri.
Odletjela je. Pogledala sam brdo masne plastike i keramike. Nisam se posvađala. Samo sam skupila svu prljavu posudu u plastičnu kantu i pažljivo je smjestila točno nasred pospremljenog kreveta u gostinjskoj sobi.
Navečer, kad se začuo ogorčeni vrisak vraćene Cvijete, Stjepan je dotrčao k meni okruglih očiju:
— Nataš, zašto tako oštro? Pa ona je gošća! Strpi se, uskoro će popraviti cijevi.
Šutjela sam. Pravdati se što ne želim biti besplatna sluškinja nije ulazilo u moj plan.
A peti dan nazvala je svekrva. Tamara — žena ravna kao tračnica, i s jednako teškim karakterom. No ima jedan golemi plus: ne podnosi laži i nametnike.
— Nataš, bok. Nije ti moja podstanarka sjela na glavu? — bez uvoda je počela svekrva.
— Držimo obranu, Tamo. Cijevi se mijenjaju, takva je stvar.
U slušalici je zavladala teška, zlokobna šutnja.
— Kakve cijevi, Nataš? Jučer se Cvijeta sama izlanula dok se hvalila najamninom. Svoj stan iznajmila je na mjesec dana doseljenim radnicima. Odlučila zaraditi, a živjeti na besplatno došla k vama.
Polako sam sjela na stolicu.
— A Stipe? — samo sam upitala.
— A Stipe je znao — odsjekla je Tamara. I glas joj se napunio metalom. — A onda me Stipe nazvao i zamolio da se ne miješam. Rekao je: “Nataš će gunđati i naviknuti se, ionako svima kuha večere, tanjur juhe više, tanjur manje.” Zamolio me da šutim, da ne napraviš skandal. Ne uslužuj ih, Nataš. On je sam od tebe napravio strankinju u vlastitom domu. Neka shvate da žena nije kućni dodatak štednjaku.
Kad je poziv završio, nisam imala ni suza ni želje razbijati tanjure. Unutra se stvorila kristalno čista, hladna praznina. Moj muž se pravio da ne primjećuje kako me iskorištavaju. Dobro. Znači, i ja ću se praviti da nemam muža.
Poslije posla svratila sam u dućan. Kupila sam točno jedan odrezak lososa. Jedan avokado. Jednu porciju salate.
Kod kuće sam mirno pripremila večeru, oprala za sobom jednu tavu, jednu vilicu i sjela za stol. Uskoro je lupnula ulazna vrata. U kuhinju je ušao Stjepan, a za njim Cvijeta.
— M-m-m, kako miriše! — trljajući ruke, rekao je muž. — A što nam je za večeru?
Polako sam obrisala usne salvetom.
— Pojma nemam, Stipe. Što si kupio i pripremio za svoju sestru, to ćete i jesti.
Stjepan se ukočio. Cvijeta je ogorčeno frknula:
— Kako to misliš? Nisi nam skuhala? To je, zapravo, negostoljubivo!
Prenijela sam pogled na zaovu.
— Goste, Cvijeta, pozivaju domaćini. A ljudi koji se podvalom usele u tuđi dom da bi iznajmili svoj stan i besplatno se hranili na tuđi račun, zovu se drugačije.
Cvijeta je problijedjela i glasno zapuhtala, a Stjepan se gustocrveno zacrvenio.
— Nataš… što počinješ? — pokušao je uključiti uobičajenog noja.
— Završavam — mirno sam odgovorila. — Odlučio si da nemaš ženu s kojom se trebaš savjetovati prije nego što pretvoriš dom u dobrotvorno prenoćište. Dobro. Poštujem tvoj izbor. Znači, sad imaš sestru koju sam hraniš, za kojom sam pereš i kojoj sam kupuješ toaletni papir. Moj novac više ne ide na vas.
Velikodušnost na tuđi račun uvijek izgleda lijepo, dok račun ne donesu tebi samome. Cijelu večer sam s blagim osmijehom promatrala kako se moj muž, psujući, bori na štednjaku sa smrznutom piletinom. To je podsjećalo na bitku svetog Jurja s ledenim skliskim zmajem, pri čemu je zmaj očito pobjeđivao.
Sljedećeg dana Cvijeta se požalila majci. Stjepan, ne izdržavši samostalni život, također je pokušao uključiti Tamaru kao arbitra. Nazvao ju je na glasni razgovor upravo preda mnom, očekujući podršku.
— Mama, reci joj! To je nenormalno, živimo u istoj kući, a ona skriva hranu od nas! — kukao je četrdesetsedmogodišnji dječak.
Glas svekrve zagrmio je iz zvučnika tako da su zadrhtale čaše u vitrini:
— Sine! Obećao si sestri udobnost tuđim rukama. Eto tvojih ruku. Idi i stvaraj. Natalija ti nije kuharica ni sluškinja. A ti, Cvijeta, ili plaćaš bratu po hotelskoj tarifi, ili se iseljavaš.
Cvijetina unosna shema srušila se uz zaglušujući tresak. Kupovati hranu samoj i usluživati se pokazalo se preskupo i naporno. Iseliti svoje stanare nije mogla zbog ugovora, pa je morala unajmiti studio na dan. Na kraju je gotovo sva dobit od najma vlastitog stana odlazila na tuđi smještaj i hranu. Shema se nije samo zatvorila — sama se pojela.
Već sljedećeg jutra, zlobno zveckajući kotačićima betonare-kofera, zaova je napustila naš stan.
Kad su se vrata zatvorila za sestrom, Stjepan je s olakšanjem izdahnuo. Prišao mi je, opušteno stavio ruku na moje rame i nasmiješio se:
— Eto, hvala bogu, otišla. Mir? Što imamo za večeru?
Pažljivo sam, s dva prsta, skinula njegovu ruku s ramena.
— Za večeru imaš ono što si sam skuhaš — mirnim tonom rekla sam, izvukavši iz torbe unaprijed pripremljen papir i stavila ga pred njega. — Ovdje su namirnice koje ste koristili, cijena uništene serume i tvoj udio dodatnih kućanskih troškova. Ne kanim preračunavati svaku litru vode. Nije mi bitna kuna, nego to što si obećao moj trud i moj novac bez mog pristanka.
Stjepan se odmaknuo, lice mu se izdužilo.
— Nataš… ozbiljno? Pa otišla je! Mi smo obitelj!
— Obitelj, Stipe, je kad se čuvaju, a ne kad se prodaje ženina udobnost da bi izgledao kao dobar brat — odsjekla sam svaku riječ. — Sve dok mi ne prebaciš taj iznos sa svoje kartice, i dok djelima ne dokažeš da znaš biti partner, živimo kao susjedi. Budžet odvojen. Police u hladnjaku također.
— Ma sprdaš se! — prasnuo je, shvativši da nema povratka u ugodnu neodgovornost. — To je besmislica! Zbog neke sitnice!
Pogledala sam ga ravno u oči. Mirno, bez ljutnje, bez ozlojeđenosti. Samo s hladnom sviješću novih pravila.
— Pravio si se da se ništa ne događa dok su me pokušavali iskorištavati. A ja sam jednostavno prestala vidjeti u tebi muža. Navikni se. Susjedi se ne svađaju, Stipe. Susjedi samo ispostave račun.
Okrenula sam se i otišla u svoju sobu, ostavivši ga nasred kuhinje. Gledao je papir s brojkama, a po spuštenim ramenima vidjelo se: konačno je shvatio.
Uplata je stigla istu večer. Ali mužem Stjepan od toga automatski nije postao. Sljedećih tjedana živio je u gostinjskoj sobi, sam kupovao namirnice, kuhao i pospremao za sobom. A prije nego što bi nekome predložio da uđe i na pet minuta, pitao me. Prvi put ne iz pristojnosti, nego zato što je napokon shvatio: pristanak žene nije ukrasni potpis ispod već donesene odluke.
Uloga muža može se izgubiti ne samo zbog nevjere. Ponekad je dovoljno samo šutjeti.
