Slušaj, susjede, nisam već neko vrijeme vidio vašeg mačka u hodniku. Kako je, jel’ živ i zdrav?
Kad je susjed čuo za mačka, odjednom se razvedrio i široko nasmiješio:
— Ma nestao je prije nekoliko dana. I hvala Bogu na tome!
— Kako to misliš, hvala Bogu? — upita Nikola, trudeći se da glas zvuči mirno, iako je u njemu sve kipjelo.
*****
Zadnja dva tjedna Nikola je primijetio da njegovi susjedi često izbacuju svog mačka u hodnik. Doslovno, uzmu ga za šiju i izbace.
Ponekad to radi vlasnik mačka. Ponekad vlasnica.
A ponekad…
…taj jadni mačak proleti točno ispred njegovog nosa.
— Pažljivije malo! — dobacio je Nikola susjedi. Al’ ona nije htjela ni slušati.
Umjesto da se ispriča zbog svog ponašanja, žena ga je mrko pogledala i zalupila vrata.
Točnije — tresnula ih je takvom snagom da su prozori u hodniku zazvečali, a u temeljima zgrade sigurno su pukle jedna, dvije mikropukotine. Isprva je Nikola naivno mislio da njegovi čudni susjedi mačka samo puštaju van da se prošeće ili ga uče samostalnom izlasku.
Ali ubrzo je shvatio da je to kazna za neke prijestupe.
Znači: napravio nešto — marš u hodnik.
Ponekad prestrašen, ponekad jako tužan, mačak bi sjedio satima na stubištu četvrtog kata, kraj vrata presvučenih smeđom umjetnom kožom, i čekao da mu oproste i puste ga natrag.
I vlasnici bi mu, naravno, oprostili. I uzeli bi ga natrag, ali ne odmah.
A ako bi počeo mijaukati ili grebati po vratima, odmah bi dobio metlom od vlasnice.
Nikola je vlastitim očima vidio kako se to odvija.
Baš se penjao stepenicama (lift u njegovom ulazu ne radi već šest mjeseci) i, došavši do četvrtog kata, primijetio je već poznatog mačka. Htio ga je čak i pozdraviti, ali…
…mačak u tom trenutku nije obraćao pažnju na Nikolu.
Glasno je mijaukao i grebao vrata svojim kandžama.
Mačak je očito htio ući doma, ali kako ga nisu puštali, odlučio se na taj jednostavan način podsjetiti na sebe.
Iz stana su se začuli koraci, zatim su se vrata naglo otvorila i vlasnica u iznošenoj kućnoj haljini, ne rekavši ni riječi, svom snagom udarila mačka metlom i odmah zatvorila vrata.
Sve se dogodilo tako brzo da Nikola nije stigao ništa reći. A imao je što reći…
…htio je posramiti tu ženu koja tako ružno postupa sa svojim ljubimcem.
— Što, dosta si dobio, prijatelju? — upita Nikola kad je prišao mačku.
Mačak ga je pogledao tužnim očima, ali u njegovom pogledu bilo je i zahvalnosti — što mu se barem netko obraća.
Mačka su izbacivali u hodnik za najmanji prijestup.
Jednom je Nikola čuo kako susjeda viče na sav glas: “Oj, ti jedan! Opet si vazu oborio! Sergej, izbaci mačka odmah. Znat će kako po stolovima skakati!” — i nakon minute vrata su se malo otvorila, a iz njih je izvirila dlakava muška ruka koja je čvrsto držala mačka za šiju.
Onda su se prsti otvorili, mačak je pao na podest, a vrata su se odmah zatvorila. Mačak je ustao i sjeo okrenut prema vratima — čekati kad će mu oprostiti i pustiti ga natrag.
A Nikola je samo mrko odmahnuo glavom. Jednostavno nije razumio takve metode odgoja.
Pomazio je mačka i otišao doma.
A mačak je nastavio sjediti na istom mjestu s izrazom svjetske tuge na svojoj brkatoj njušci.
Nikola nije bio previše sentimentalan, ali ta ga je slika peckala kao trn.
“Pa kako se može tako s živim bićem postupati?” — razmišljao je. Nakon nekog vremena, prolazeći pokraj, Nikola bi svaki put usporio korak, a mačak bi ga, prepoznavši, počeo tiho predući — pozdravno i pomalo umiljato.
Ponekad bi Nikola čučnuo pokraj njega, počešao ga iza uha, a mačak bi, zatvarajući oči, podmetnuo glavu pod prste, a zatim bi svojim vlažnim nosom gurnuo njegov dlan.
Mačak je bio topao, živ i vrlo povjerljiv, i zbog toga je Nikoli na duši bilo jako teško.
Jednostavno nije shvaćao zašto je tako drag mačak dobio tako bezdušne vlasnike. Zašto su, pobogu, uopće uzimali životinju ako vole samo sebe? “Čudni ljudi, zaista.”
A jednom, kad se ponovno susreo s mačkom u hodniku, Nikola je čvrsto odlučio: ako ti ljudi još jednom izbace životinju u hodnik, on će nešto poduzeti. Dosta je već zlostavljanja jadne životinje.
Nije znao što će točno učiniti, ali osjećao je da se mora umiješati, inače se ovo nikad neće završiti.
Dan kad je Nikoli strpljenje konačno puklo došao je u petak, kad se vraćao doma posebno ljut.
Na poslu se posvađao s kolegama, u tramvaju su se ljudi gurali i gazili ga po nogama, a vani je od jutra padala sitna, dosadna kiša. Ukratko, raspoloženje mu je bilo na nuli. A možda i ispod nule.
Popevši se stepenicama, Nikola je još s trećeg kata čuo poznato jadikovanje “mijau-u-u”.
Mačak je, kao i uvijek, vjerno sjedio kraj svojih vrata, ali ga nisu puštali unutra.
A u hodniku je, doduše, bilo prilično hladno. Nije baš svibanj vani, kako se kaže. Nikola je zastao na podestu i zamišljeno gledao mačka koji ga je, kao i obično, vidjevši, počeo presti i krenuo mu u susret.
A onda — bum!
I svi problemi današnjeg dana odjednom su se Nikoli učinili beznačajnima. Eto mačak ima problema.
Kakvih? Ogromnih! S njim se postupa kao sa stvari. Kao s nekom igračkom. Što može biti gore?
Nikola je osluškivao tišinu iza vrata presvučenih umjetnom kožom. Nikome nije bilo stalo do tog mačka.
I poželio je kazniti svoje susjede.
— Dosta je, — rekao je Nikola naglas, i sam se začudivši svojoj odlučnosti. — Pođi sa mnom.
Sagnuo se, podigao mačka u naručje.
Ovaj je odmah počeo glasnije presti i trljati glavom o njegov mokri kaput, ostavljajući dlakave tragove.
A onda su otišli na sedmi kat, gdje je živio Nikola.
Uzeo je mačka samo na par dana.
“Neka se vlasnici prestraše, neka ga traže, neka brinu. Shvatit će da se tako ne smije…” — mislio je Nikola ulazeći u stan. Mačak se kod njega doma iznenada brzo snašao. Obmirisao je kutove, skočio na kauč, okrenuo se par puta birajući mjesto i sklupčao se na dekici, zahvalno gledajući svog spasitelja.
I dok se mačak odmarao, Nikola je, usprkos sitnoj dosadnoj kiši i umoru, otrčao do najbliže trgovine za kućne ljubimce, kupio mačku najbolju hranu, pijesak za WC i još igračaka — za slučaj da se dlakavom podstanaru dosadi dok njega nema doma.
Sljedećeg dana, u subotu, Nikola je nekoliko puta prilazio ulaznim vratima, otvarao ih i gledao u hodnik.
I jako se čudio što je u hodniku bilo vrlo tiho.
Nitko nije hodao po katovima, nije zvao mačka po imenu (usput, kako se zove, Nikola nikad nije ni saznao), nije lijepio nikakvih plakata.
Činilo se da nitko ne traži nestalog mačka. I to je bilo čudno. Jako čudno…
Nikola se vraćao u stan, gledao u mačka i slijegao ramenima.
A ovaj se lijeno protezao na kauču i nije ni pomišljao moliti se van.
— Slušaj, možda se želiš vratiti u hodnik? — upita Nikola u nedjelju, pokazujući na vrata. — Ne zadržavam te. Idi ako trebaš.
Mačak je pogledao vrata, prebacio pogled na Nikolu i demonstrativno počeo lizati šapu.
Onda je ustao, prišao i utrljao se o njegovu nogu.
Odgovor je bio jasniji od bilo koje riječi. Nikola je zatvorio vrata, cerne se i uzeo mačka u naručje.
Otišli su u kuhinju doručkovati, a zatim u sobu — gledati televiziju. Ipak je vikend. Mačak je ležao na njegovom krilu i preo kao mali traktor, a u stanu je prvi put nakon dugo vremena postalo istinski ugodno.
Onda je došao ponedjeljak. Mačka nitko nije tražio.
I Nikola je odlučio da ga zasad neće vraćati vlasnicima.
Jedino što ga je mučilo — bilo je to da ga susjedi mogu optužiti za krađu.
Zapravo je ukrao tuđu imovinu. Doduše živu, doduše s najboljom namjerom i isključivo u odgojne svrhe, ali ukrao je.
Nikola je u mislima vrtio moguće scenarije: susjedi će zvati policiju, optužit će ga za krađu tuđe imovine, morat će sve objašnjavati, opravdavati se. Njegove motive možda neće razumjeti.
Ta ga je misao bušila u mozgu i nije mu dala mira do kraja. Zato je cijeli dan, dok je bio na poslu, Nikola bio kao na iglama i stalno provjeravao telefon — je li ga netko zvao. Ali tog dana nije bilo ni jednog propuštenog poziva.
A kad se Nikola navečer vraćao doma — ugledao je susjeda koji je išao baciti smeće.
U crnoj vrećici nije se ništa vidjelo, ali po obrisima unutra je bilo nešto vrlo slično mačjoj posudi za pijesak.
Mahnuo je susjedu da stane i prišao bliže, pa ga je, kao slučajno, upitao:
— Slušaj, susjede, nisam već neko vrijeme vidio vašeg mačka u hodniku. Kako je, jel’ živ i zdrav?
— Ma nestao je prije nekoliko dana. I hvala Bogu na tome!
— Kako to misliš, hvala Bogu? — upita Nikola, trudeći se da glas zvuči mirno.
— Ma žena ga je htjela odvesti na vikendicu i tamo ostaviti. Dosta nam je, kaže, dlaka svuda, dere se po noći, obara vaze. A tamo bi, kao, lovio miševe. Bar neka korist od njega. A meni se na vikendicu uopće ne da ići. Prvo, daleko je. A drugo, žena će me ionako natjerati da nešto radim tamo. Ovako je mačak sam otišao, i ne moram nikamo ići. Ja sam povodom toga jučer popio čak dva litra pive. Slavlje, znaš.
— A nije vam baš žao mačka? Što ako mu se nešto dogodilo?
— Ma što bi mi ga bilo žao? To nije čovjek. Slušaj, a zašto ti baš pitaš za njega? — susjed je zaškiljio s laganom sumnjom i pogledao Nikolu.
— Ma tako, samo sam pitao… — zamišljeno je odgovorio Nikola, a zatim se, ne pozdravivši se, brzim korakom uputio prema ulazu.
U Nikoli je sve kipjelo od bijesa.
“Na vikendicu, znači… Krajem listopada. Odvesti i ostaviti mačka tamo na sigurnu smrt. I ni trunke žaljenja. Čak su i sretni što je ‘sam otišao’ i oslobodio ih potrebe da idu i prljaju ruke.”
Na trenutak je zamislio tog dobrog i povjerljivog mačka kako sjedi na trijemu prazne vikendice (ili čak — ispod ograde) i čeka da se vrate po njega.
Čeka jednako vjerno i odano kao što je to radio ispod vrata u hodniku. Njegovim susjedima mačak je bio stvar koja čas veseli, čas smeta, a ako smeta prečesto, iznese se preko praga.
Prvo u hodnik na par sati, onda na vikendicu zauvijek.
Kad se Nikola popeo na sedmi kat i ušao u stan, i ugledao da ga mačak vjerno i odano čeka kraj vrata, na duši mu je odmah postalo toplije.
I odjednom je shvatio da je sve napravio kako treba…
Ispravno je što je ukrao mačka od tako bezdušnih ljudi koji su ga namjeravali krajem jeseni odvesti na vikendicu i tamo ostaviti.
Nikola se nasmiješio, uzeo mačka u naručje, i otišli su u kuhinju pripremiti večeru.
A poslije večere — ležali su na kauču i gledali televiziju.
Točnije — Nikola je gledao, a mačak je jednostavno bio pokraj. Čas se okrene na jednu stranu, čas na drugu. Evo, mačak se opet pomaknuo, ali ovog puta se preokrenuo na leđa i povjerljivo podmetnuo trbuh — svoj najranjiviji dio. Učinio je to bez razmišljanja. Jer se više nije bojao.
Jer pravi dom nije samo krov nad glavom i nije samo zdjelica s mačjom hranom.
Pravi dom je mjesto gdje ne moraš zaslužiti pravo da budeš.
I gdje te vole. Tek tako. Zato što postojiš.
