Danas sam se odlučio na zimski ribolov. Ljeti mi je draži, ali zimi se uvijek par puta “ismrzavam”, kako ja to kažem. Rijetko donosim puno ribe, ali za riblju juhu uvijek ima, još i macama iz susjedstva ostane.
I ovoga puta provjerio sam led na jezeru – čvrst je bio. Spremio sam pribor, iz hladnjaka uzeo sendviče koje mi je Marija pripremila i na prstima izašao u dvorište. Žena i klinci još su spavali kao topovi.
Na jezeru nije bilo žive duše. Očito su i najvatreniji ribiči radije provodili božićne praznike kod kuće uz blagdanska jela nego na hladnoći. Meni to nije smetalo.
“Utoliko više ribe za mene”, pomislio sam i polako počeo razmotavati štap.
Tada sam primijetio neko micanje kraj obale. Prilično velik, čupav pas oprezno je stupio na led i zagledao se ravno u mene. Sve je na njemu odavalo da je proveo dosta vremena u šumi: neuredan izgled, upale bokove, oprezan pogled.
Pripuzao je bliže, lagano mašući repom, kao da mi daje do znanja da ne trebam očekivati agresiju. Ni sam nisam sumnjao da je nekad bio domaći: divlji bi već odavno pobjegao i ne bi pokušavao upoznati.
Pomno je pratio tijek ribolova. Osobito se veselio kad bih izvukao ribu iz rupe. Svaki put bi skočio i zamahao repom, kao da slavi moj uspjeh.
Sendviče smo podijelili napola – dobro da ih je Marija napravila s rezervom. Pred kraj obroka pas se toliko osmjelio da je obmirisao termos s čajem. Taj napitak, doduše, nije odobrio.
Nezgodno je postalo kad sam se počeo spremati za povratak. Pas očito nije namjeravao nikamo otići – vrzmao se oko auta. Okolijevao sam: dovesti kući odraslog psa nije mi bilo u planu.
Kad sam krenuo, pas je potrčao za mnom, ne cestom nego rubom, grebući šapama po snijegu.
Isprva sam se okretao, zatim tmurno buljio u cestu, ali nakon par minuta nisam izdržao i pogledao sam. Pas, iako mršav, nije zaostajao. Uzdahnuo sam i pritisnuo kočnicu.
Kad sam stigao, cijela me obitelj dočekala: djeca i Marija upravo su završili doručak i izašli grudati snjegovića.
“Pa što je, kakav je danas ulov?” nasmijala se Marija. “Ribe baš i nemam puno. Ali zato imam ovaj krupni primjerak”, nasmijao sam se i otvorio stražnja vrata. Pas je bojažljivo izašao i zamahao repom…
Dva tjedna kasnije nestale su sve dvojbe treba li ga zadržati. Pas, koji je dobio nadimak Šaran, već se udomaćio u dvorištu i čak dopustio djeci da se voze na njemu. Veterinar je potvrdio da je potpuno zdrav, samo izgladnjen. No to se lako popravi na gospodarevoj hrani.
Pouka: Ponekad najbolji ulov nije riba, nego prijatelj kojeg nisi ni tražio.
