– Pas nije za lov, treba ga se riješiti, – izjavio je suprug. Maja mu je odmah spakirala kofer.

Sjećam se toga dana kao da je jučer bilo. Josip se vratio s lova bijesan kao stršljen u tegli. Čizme je zbacio na pragu – jednu lijevo, drugu desno. Jaknu je bacio na kuku, promašio, i nije je ni podigao. Prošao je u kuhinju, zagrmio čajnikom.

Manda je sjedila u sobi, listala mobitel. Čula je kako se muž kreće – teško, nervozno, svaki korak ko optužba. Crveni pas Rudi ležao je kraj njenih nogu, gubicu na šape. Uši priljubio, repom nije mahao. On je uvijek osjetio kad je gazda u takvom stanju i trudio se ne stati na oči.

– Eto, – Josip je stao na vratima, ruke na bokove, kao što je uvijek radio kad bi izgovorio nešto, po njegovom, konačno. – Pas za lov ne valja. Budala od psa. Išao, išao s njim – nula. Patka padne – on sjedi. Zec prođe – on zijeva. Moramo se riješiti.

Manda je podigla pogled. Pogledala je muža mirno, pažljivo, kako se gleda čovjek koji je rekao nešto vrlo glupo, ali to još ne shvaća.

– Riješiti? – ponovila je, kao da kuša riječ na jeziku.

– Pa što? Hraniti besposličara? Lovački pas mora loviti. A ovaj… – Josip je mahnuo rukom prema Rudiju, koji se još čvršće priljubio uz Mandinu nogu. – Sutra ću ga odvesti do Perkovića, možda pristane ukloniti. A ne – onda ću ga baciti na cestu.

„Baciti na cestu“ – tu je nešto u Mandi puklo.

Ustala je šuteći. Rudi se odmah podigao za njom, zabrinuto gledajući odozdo. Manda je prošla pokraj muža u hodnik, otvorila mezanin i izvadila kofer – velik, plav, na kotačićima. Onaj isti s kojim su nekad putovali u Opatiju, dok su još putovali negdje zajedno.

Josip je pratio pogledom, ali nije ništa rekao. Valjda je mislio da je žena krenula prebacivati stvari po sezoni.

Ali Manda je otvorila Josipovu polovicu ormara.

Košulje – jedna, druga, treća, četvrta. Uredno. Gaće, čarape – u bočni džep. Traperice – jedne za izlazak, jedne za posao. Sivi vuneni džemper, dar od njegove majke. Brijač iz kupaonice. Četkica za zube.

Josip se pojavio na vratima spavaće sobe i nekoliko trenutaka šuteći gledao. Onda je shvatio.

– Što to radiš?

– Skupljam ti kofer, – odgovorila je Manda istim tonom kojim je govorila „večera je na štednjaku“ ili „ponestalo je kruha“.

– Kakav kofer? Zašto?

– Pa rekao si – treba se riješiti. Eto, ja se rješavam.

Josip je trepnuo. Onda je sjeo na rub kreveta polako, kao da su ga noge izdale.

– Zbog psa?

– Ne zbog psa. Zbog tebe.

Zatvorila je patent i uspravila se. Rudi je tiho ušao u sobu i legao na prag, kao da stražari.

– Reći ću ti, Josipe, kad smo već krenuli. Ti Rudija zoveš besposličarem. Ne zna loviti, nikakve koristi. A daj da izračunamo, od koga tu ima koristi.

– Manda, nemoj počinjati.

– Rudi ne donosi patku, istina. Ali on me svako jutro dočekuje kao da sam bila pola godine na putu. Stavi šapu na koljeno kad plačem. A ja plačem, Josipe, često. Jer ti dođeš s posla – pa u televizor. S lova – na kauč. Sa mnom si zadnji put normalno razgovarao kad je stigla velika računica za struju. Tri rečenice zaredom – to je bilo događanje.

Josip je otvorio usta.

– Uspoređuješ mene i psa.

– Ne uspoređujem. Konstatiram. Rudi je živ. Osjeća. Voli. Besplatno, bez interesa. Ne treba mu da sam mršava ili da kuham sarmu. Treba mu da postojim. Ti, Josipe, kad si se zadnji put obradovao što postojim?

Tišina je u sobi visjela kao rublje na konopu – teška, mokra, neudobna.

Josip je gledao u kofer. Onda u ženu. Rudi je podigao glavu i pogledao ga bez uvrede, bez ljutnje. Samo je pogledao. Psi ne znaju nositi ljutnju, za to im je srce preveliko.

– Nisam mislio ozbiljno, – rekao je Josip. – Pregrijao sam. Muški su se smijali.

– Muški su se smijali. I ti si, da ti ne bude sramota pred njima, odlučio živo stvorenje baciti. Koje ti vjeruje. Koje dotrči k tebi kad dođeš kući. A što ćeš ga baciti – on ne zna. On misli da si dobar.

Josip je protrljao lice rukama. Brada ga je peckala – nije se brijao dva dana u lovu.

– I što, kofer je ozbiljno?

Manda je zašutjela. Vani su vrapci prepirali na oskoruši. Hladnjak je zujnuo pa utihnuo.

– Ozbiljno, Josipe. Nije stvar u Rudiju. Rudi je zadnja kap. Ti tako o živom biću – „riješiti se“, „baciti na cestu“. A ako sutra ja ne ugodim – hoćeš li se i mene riješiti? Odvesti mami – eto, nije valjala, uzmite je?

– Ma pretjeruješ.

– Ti si pretjerao. Odavno. Prestao si vidjeti da su oko tebe živi. Ja sam živa. Rudi je živ. Nismo alati. Nismo puška koja se proda ako krivo puca. Mi smo obitelj. A obitelj se ne baca.

Josip je sjedio i osjećao se kao davno ne. Nekad je bilo – on kaže, žena pristane. Ne zato što je Manda beskarakterna. Znala je šutjeti – strpljivo, po ženski. Čuvala je. Glatila. A on se navikao da može reći bilo koju glupost – i ništa neće biti.

A eto – bude.

Rudi je prišao Josipu i gurnuo mokru njušku u ruku. Samo je prišao, jer je vidio: čovjeku je loše. A kad je loše – treba biti blizu. Rudi je to znao ne umom – nutrinom, cijelom svojom crvenom kožom.

Josip je pogledao psa. Mokru njušku, smeđe oči, rep koji se bojažljivo mrdnuo – pa, što, mir?

I tu ga je probilo. Ne do suza – muško je ipak. Ali nešto se preokrenulo iznutra, kao čamac na valu – buć, i ti si već na drugoj strani.

– Manda. Makni kofer.

– Zašto?

– Zato što, – pomilovao je Rudija po glavi, – budala sam.

– To znam. Pitanje – budala koja ipak uči, ili one kojoj treba kolac na glavi tesati.

Josip se nasmijao. I sad je znala.

– Uči. Oprosti. Za Rudija. I za sve.

Manda je prišla koferu, otvorila ga. Izvadila brijač i četkicu, stavila na noćni ormarić.

– Košulje sam objesi.

Josip je kimnuo. Sagnuo se k Rudiju i počešao ga iza uha.

– Pa što, besposličaru, – glas mu je zadrhtao. – Idemo dalje?

Rudi je zamahao repom gotovo srušivši lampu. Skočio, liznuo ga u nos. Sjeo i pogledao oboje onim izrazom koji imaju samo psi: apsolutne, nezaslužene sreće.

Na sljedeći lov Josip je otišao bez Rudija. Vratio se s dvije patke i paketom šećernih kostiju s tržnice.

– To za koga? – upitala je Manda, iako je znala.

– Za besposličara, – mrmljao je Josip. I nasmiješio se.

A kofer je Manda vratila na mezanin. Ali ne duboko. Tako da ga može lako dohvatiti.

Za svaki slučaj.

Rate article
Add a comment

;-) :| :x :twisted: :smile: :shock: :sad: :roll: :razz: :oops: :o :mrgreen: :lol: :idea: :grin: :evil: :cry: :cool: :arrow: :???: :?: :!:

5 × 4 =

– Pas nije za lov, treba ga se riješiti, – izjavio je suprug. Maja mu je odmah spakirala kofer.
— Nu ai pic de suflet! Chiar nu vezi cât de greu îi este lui Daniel? E fratele tău, puteai să-l ajuți. Întotdeauna te gândești doar la tine. Zilele trecute, mama m-a sunat și mi-a spus să-mi iau toate lucrurile din apartamentul ei. — Abia mai avem loc din cauza lucrurilor tale, — mi-a spus ea. Totul s-a întâmplat după ce am refuzat să-i dau bani fratelui meu, Daniel, pentru avansul la un apartament. Da, să-i dau, nu să-i împrumut, pentru că știu foarte bine că nu mi-ar fi returnat niciodată. După ce l-am refuzat, Daniel a plecat supărat din apartamentul meu. Era convins că îi voi da toți banii economisiți doar pentru că el are familie și copii, iar eu nu am. Trebuie să discut cu cineva despre asta, fiindcă simt că rudele mele sunt nedrepte, mai ales acum, înainte de sărbători. După ce m-am mutat la Londra pentru studii, am început imediat să lucrez part-time. La început am stat în cămin, apoi am închiriat un apartament cu o prietenă. Nu am vrut să depind de părinți, așa că am muncit din greu nu doar ca să mă întrețin, ci și să o ajut pe mama. Nu a luat niciodată bani direct de la mine, dar mereu mă ruga să îi aduc ceva util: haine, încălțăminte, lucruri pentru casă. Cât despre cumpărături, mereu ajungeam acasă cu sacoșe pline. Mama locuiește într-un apartament cu trei camere cu Daniel. Tatăl nostru a murit acum trei ani. Fratele meu nu a fost niciodată interesat de școală. După liceu a plecat să lucreze în Irlanda, dar tot ce a reușit să-și cumpere a fost o mașină veche. Când s-a întors, s-a angajat ca taximetrist. Mai apoi s-a căsătorit și și-a adus soția, Emilia, să locuiască cu noi, la mama. Au avut mereu lipsuri, pentru că Daniel trăia de pe o zi pe alta. Cum primeau salariile, cum cheltuiau totul imediat. Și mama, și părinții Emiliei îi ajutau mereu cu bani. Daniel știa că tot timpul va fi cineva care îi sare în ajutor, așa că nu și-a dorit niciodată să câștige mai mult sau să-și schimbe situația. Acum, Daniel și Emilia au doi copii și al treilea este pe drum. Au decis că apartamentul mamei e prea mic și au început să se gândească să-și cumpere propria locuință. Între timp, eu locuiesc într-un apartament închiriat cu prietenul meu, Radu. Plănuim să ne căsătorim, dar am hotărât să mai așteptăm. Avem venituri stabile — Radu lucrează ca programator, iar eu gestionez câteva magazine online. Nu cheltuim pe lucruri inutile, ci economisim pentru a ne cumpăra propriul apartament, ca după nuntă, să avem un loc doar al nostru. Mama știa de planurile noastre, dar tot i-a sugerat lui Daniel să mă roage să îl ajut cu bani. — Vor să își ia apartament, dar nu au bani pentru avans, — mi-a spus mama. Daniel a venit la mine și mi-a spus pe față că are nevoie de bani, iar eu l-am refuzat. S-a înfuriat. Era convins că i se cuvine, doar pentru că are familie și eu nu am. Mai târziu, mama m-a sunat și mi-a spus: — Nu ai pic de conștiință! Chiar nu vezi cât de greu îi este lui Daniel? E fratele tău, puteai măcar să-l ajuți o dată în viață. Te gândești doar la tine. Apoi a adăugat: — Vino și ia-ți toate lucrurile de la noi. Nu mai avem loc în casă cu toate bagajele tale. Și nici să nu te gândești să vii de Crăciun. Daniel e supărat, iar eu nu am chef să te văd. Nu m-am certat. O să-mi adun lucrurile și o să le găsesc loc în apartamentul închiriat. Iar când eu și Radu o să cumpărăm ceva al nostru, le vom muta acolo. Aș fi putut să-i împrumut bani fratelui meu, dar știu că nu i-aș mai fi văzut niciodată. Și nici măcar nu a cerut împrumut — se aștepta pur și simplu să-i dau economiile mele. Doar pentru că are copii… Tu cum ai reacționa într-o astfel de situație?