Dragi dnevniče, jučer me susjeda Marija pitala iz kuhinje: “Vjeka, hoćeš li čaja?” Često navrati – donese pogačice, katkad i gulaš. Znala bi reći: “Sam si ko bijela mena, jesti moraš.”
– Ne treba, Mare – mahnuo sam rukom, ne okrenuvši se.
Godina je prošla. Cijela godina.
A ja još nisam mogao sebi oprostiti. Proklet bio taj dan.
Žurio sam tada. U Osijek sam morao, k bilježniku. Neke papire za pokojnu suprugu potpisati. Živci na rubu, glava ko tijesak, a tu Lota, moja kujica.
Obična mješanka s pametnim očima i vječito mašućim repom. Otkad je Jagoda umrla, samo je ona ostala. Jedino živo biće u kući koje me dočekivalo s posla, koje se radovalo svakom mom povratku.
I baš taj dan, na jutarnjoj šetnji, vrzmala mi se pod nogama. Čas bi nešto njuškala pokraj puta, čas bi natrag trčala. Povodac se napinjao, popuštao.
– Lota, stani već jednom! – viknuo sam tada. Povukao povodac. Jako sam povukao.
Zacvilila je.
A ja nisam stao. Nastavio sam hodati, bijesan na cijeli svijet. Na sebe.
Zaustavili smo se na autocesti. Kamioni su tutnjali, auti jurili. Izvadio sam mobitel – nazvati sam htio, provjeriti vrijeme. I onda…
Trzaj. Karabiner se otkopčao, i prazan povodac ostao mi u ruci.
Lota je skipila preko ceste.
Vikao sam. Trčao za njom, mahao rukama, zaustavljao automobile. Ali nestala je u grmlju pokraj ceste. Naprosto se rastopila.
Tražio sam je. Tri dana sam hodao uz autocestu, dozivao je, zviždao.
Onda sam odustao.
Mislio sam – poginula je. Pod kotače je pala ili se smrzla negdje u šumi. Kriv sam. Viknuo sam, povukao. Eto kazne.
A jučer su nazvali.
– Dobar dan, je li ovo Vjekoslav Horvat? Jeste li imali psa?
Ženski glas. Mlada pomalo napeta.
– Jesam.
– Mi smo iz skloništa “Nada”. Kod nas su, ukratko, psa dovezli. Po čipu imamo vaš broj. Možete li doći?
Srce mi je potonulo.
– Kakav pas?
– Riđa mješanka. Već stara. Šepa na zadnju nogu.
Šutio sam. Stiskao mobitel dok zglobovi nisu pobijeljeli.
– Hoćete li doći? – ponovila je djevojka.
– Hoću.
I sad stojim kraj prozora i ne mogu se natjerati da maknem.
Ključevi auta leže na stolu. Jakna visi u hodniku. Samo sat vremena vožnje.
Ali bojim se.
Bojim se da nije ona.
I bojim se da jest.
Sklonište me dočekalo lavežom.
Desetine glasova – tankih, hrapavih, očajnih – stopljenih u jedan urlik. Zatvorio sam vrata auta i ukočio se. Ruke su mi drhtale.
“Stari budalo”, pomislio sam. “Što se treseš ko prut?“
Ali noge su mi ko da su prirasle asfaltu.
– Vjekoslave Horvate? – iz vrata je izašla djevojka. Mlada, u iznošenoj jakni, kosa joj provirivala ispod vunene kape. – Ja sam Maja. Jučer smo razgovarali.
Kimnuo sam. Grlo mi se stislo – riječi nisu izlazile.
– Hajdemo. Ona je u zadnjem boksu.
Išli smo pokraj kaveza. Psi su jurili na rešetke, cvilili, grebli šapama. Gledao sam u pod. Snijeg je krčkao pod potplatima.
– Znate – progovorila je Maja – nju su nam doveli tek prekjučer. Rođaci jedne starice. Ona je umrla, a oni psa ne mogu zadržati.
– Starice?
– Da. Vera Horvat. Živjela je uz cestu, u kućici. Kažu, psa je pokupila još prije godinu dana. Liječila ju je. Šapa joj je bila slomljena, valjda ju je auto okrznuo. Starica ju je izliječila, ali iz dvorišta ju nije puštala – bojala se da će opet na cestu istrčati.
Zastao sam.
– Je li imala broj na ovratniku?
– Jeste. Ali brojevi su se izbrisali. Starica je pokušavala nazvati, ali nije išlo – čas bi krivi broj birala, čas… Ukratko, nije bilo sudbine. Onda je zaključila da je vlasnik sam ostavio. Tipa, kad ne traži.
Stisnuo sam šake u džepovima. Živa je bila. Sve ovo vrijeme živa. A ja nisam ni pokušao nastaviti tražiti nakon ta tri dana.
– Evo – Maja je stala pred zadnjim boksom. – Ovdje je.
Podigao sam pogled.
I ugledao svoju Lotu.
Sjedila je u kutu na starom pokrivaču. Riđa dlaka izblijedjela, njuška osijedjela. Jedna zadnja šapa bila je podvijena pod nju – šepala je, izgleda, i dalje.
Pas je podigla glavu. Pogledala me. I ukočila se.
Napravio sam korak naprijed. Drugi. Prsti su mi stisnuli hladne rešetke.
– Lota? – promuklo sam izustio. Glas mi se izdao.
Pas se trgnula. Uši su joj se uzdignule.
– Ja sam. Devojko moja, ja sam.
Ustala je. Šepajući, napravila nekoliko koraka prema rešetki. Zaustavila se metar od mene.
Samo je stajala i gledala.
Spustio sam se na koljena pravo u snijeg. Pružio ruku kroz rešetke.
– Oprosti mi – dahnuo sam. – Oprosti, riđa budalo. Viknuo sam tada. Povukao te. A onda sam prestao tražiti. Mislio sam da si mrtva. Uplašio sam se, razumiješ?
Suze su same krenule.
Pas je zakoračila naprijed. Još jedan korak. Oprezno, ko da provjerava hoću li nestati.
Ukočio sam se. Čak sam i disanje zaustavio.
I tada je Lota pristupila sasvim blizu. Gurnula hladan nos u moj dlan. Polizala mi prste.
– Otvoriti? – tiho je upitala Maja, koja je stajala pokraj i krišom brisala suzu.
Kimnuo sam.
Škljocnula je brava. Vrata boksa su se otvorila.
I Lota je, šepajući, nespretno, ali pojurila ravno k meni. Priljubila se uz nogu i radosno zamahnula repom.
Zagrlio sam je. Zario lice u riđu dlaku.
– Idemo doma – šapnuo sam. – Čuješ li? Doma. I više te nikamo neću pustiti. Nikamo.
Lota je tiho zacvilila.
I još jače zamahnula repom.
– Slabo jede – tiho je rekla Maja, čučnuvši pokraj mene. – Prve dane uopće nije htjela. Mislili smo, znate, zna se dogoditi – pas dođe u sklonište i jednostavno ugasne. Pogotovo stari. Oni se za ljude vežu jače nego što mislimo.
– Znam – promuklo sam izrekao. – Oduvijek sam znao.
Pomilovao sam Lotu po glavi. Otvorila je oči – mutne, umorne – i pogledala me. I u tom pogledu bilo je sve.
– Maja – podigao sam pogled – hoće li moći? Mislim, hoće li još poživjeti?
Djevojka je uzdahnula.
– Veterinar kaže – srce slabo. Šapa je srasla krivo, zato šepa. Zuba gotovo nema. Ali znate, Vjekoslave, ja sam ovdje tri godine. I svašta sam vidjela. Psi ne umiru od bolesti. Oni umiru od čežnje. A ako imaju zbog koga živjeti…
Nije dovršila. Ali nije ni trebala.
Razumio sam.
Pažljivo sam ustao na noge.
– Idemo doma, devojko – šapnuo sam. – Marija nam je kotlete pripremila. Voliš kotlete, zar ne? I na kauču ćeš spavati. Na mom kauču. Koji sam ti uvijek branio, sjećaš se? Neću više. Spavaj gdje hoćeš. Samo nemoj otići, vrijedi?
Lota me liznula po obrazu.
I osjetio sam – prvi put nakon godine dana – kako se nešto unutra otapa.
– Hvala – okrenuo sam se Maji.
– Čuvajte je – kimnula je. – I sebe čuvajte.
Posadio sam Lotu na prednje sjedalo, zamotao je u staru jaknu. Sam sjeo za volan.
Upalio auto i krenuo kući.
Marija je dahnulla kad nas je vidjela na pragu.
– Vjeka! Pa to je, to je Lota?!
– Ona ista – ja sam oprezno unio psa u hodnik, spustio je na pod. – Našla se.
– Bože – susjeda je pljesnula rukama, spustila se na čučanj. – Devojko moja! Oskudjela si. Vjeka, vodi je u kuhinju, odmah ću joj dati jesti!
Lota je obišla stan polako, šepajući. Onjušila je svaki kut, svaku poznatu stvar. Onda se vratila k meni i legla mi pred noge.
– Tako je dobro – kimnuo sam. – Ostaješ sa mnom.
Marija je nahranila Lotu – pomalo, oprezno, da joj ne naudi. Pas je jela pohlepno, gušeći se, ko da se boji da će joj uzeti.
– Polako, polako – smirivao sam je, gladivši je po leđima. – Neće nigdje. Jedi mirno.
Navečer se Lota popela na kauč. Nisam je otjerao – kako sam obećao. Samo sam je pokrio toplom dekicom, sjeo pored nje.
Upalio sam televizor, ali nisam gledao. Samo sam gladio riđu dlaku i šutio.
A Lota je stavila glavu na moje krilo i zatvorila oči.
I rep joj se lagano micao – sasvim malo, ali micao se.
Gledam kroz prozor. Snijeg pada – isti kao prije godinu dana. Isti kao onog prokletog dana na autocesti.
Ali sad je sve drukčije.
Prvi put nakon godine dana ne bojim se sutrašnjeg dana.
Jer znam: sutra će se Lota probuditi pokraj mene. I prekosutra. I onoliko dana koliko nam je još dano.
Osobna pouka: ponekad oprost ne dolazi riječima, već toplim nosom koji ti se privije uz dlan. I naučio sam – nikad nije kasno za druge prilike, samo treba imati hrabrosti dočekati ih.
