Selice će biti za pola sata — izgovorio je moj muž Marko, skrivajući pogled i nervozno vrtio ključeve od auta. — Majo, nemoj sad, molim te, dobro?
Zaledila sam se s košarom za rublje u rukama. U njoj su udobno počivale muževe košulje, čekajući upoznavanje s našom novom, prije samo tri dana kupljenom, srebrnastoj perilicom.
— Kakvi selice, Marko? — mirno sam upitala, iako je unutra već počeo ključati meni dobro poznati koktel čuđenja i bijesa.
— Pa… za perilicu. Obećao sam mami. Znaš, njezina stara je baš loša, centrifuga radi svaki drugi put. A mi imamo dvije plaće, skupit ćemo si za novu. A mami je teško. Njoj ne treba puno, samo da se prema njoj ljudski odnose.
Polako sam spustila košaru na pod. Moja nova perilica. Moja ljepotica s direktnim pogonom, tihim motorom i funkcijom parenja. Štedjela sam za nju pola godine od svojih godišnjih i bonusa, jer naša stara perilica nije samo loše centrifugirala – ona je priređivala egzorcizme nad rubljem i skakala po kupaonici kao ranjeni traktor, prijeteći da probije zid kod susjeda. I sad, kad je u kući napokon zavladala tiha, čista era, mama Marija odlučila je da je “ljudski” – uzeti našu udobnost sebi u korist.
Mama Marija, moja svekrva, općenito je imala nevjerojatan talent. Smatrala se stručnjakinjom za sva područja svemira, od geopolitike do uklanjanja mrlja.
Baš prošli tjedan imali smo užitak razgovarati o pranju.
— Ti vaši moderni prašci – čisti otrov! — govorila je, sjedeći u našoj kuhinji i bahato miješajući čaj. — Prava domaćica pere sapunom i senfom. Senf čisti auru tkanine! A vaša kemija samo ubija imunitet.
— Mama Marija, — mirno, ali odmjereno odgovorila sam, — senf ne razgrađuje organske mrlje. Za to se u prašak dodaju enzimi – bjelančevinasti fermenti. I rade strogo na temperaturi od četrdeset stupnjeva, a u kipućem se vodu zgrušavaju. A vaš sapun na tvrdoj vodi samo stvara kalcijev talog na grijaču. Zato vam je i stara perilica umrla, grijač je izgorio od kamenca.
Svekrva je tada pocrvenjela kao prezreli paradajz.
— Gle, našla se kemičarka! Ja sam život proživjela, a ti mene, ženu s iskustvom, misliš učiti, nezahvalna grubijanko!
Zalupila je vratima s takvom pompom, kao da zatvara vrata Raja pred nosom grešnicima. I sad ta protivnica moderne tehnologije uzima moju novu, elektronikom natrpane perilicu.
— U redu, Marko, — naslonila sam se na dovratnik i prekrižila ruke. — Selice neka dođu. Mama je svetinja.
Marko je s olakšanjem izdahnuo. Očito se pripremao na histeriju, svađu, razbijanje tanjura. Nije znao da učiteljica s dvadesetogodišnjim stažom ne viče. Ona stavlja jedinicu u dnevnik i poziva roditelje. U ovom slučaju – sam život.
— Hvala, Majo, znao sam da ćeš razumjeti! — uzvrpoljio se. — Donijet ću ti staru maminu perilicu za sad…
— Ne treba, — odsjekla sam. — Samo će zauzimati mjesto. Dajte je u staro željezo.
— A u čemu ćemo prati?
— U čemu? — nasmiješila sam se nježno. — Rukama, dragi. Ali ima jedna sitnica. Radim u školi na jedan i pol radno mjesto i provjeravam bilješke do ponoći. Kupila sam perilicu da se oslobodim kućnog ropstva. Ti si raspolagao mojim rješenjem problema, dajući ga mami. Dakle, sad je problem prljavog rublja tvoj.
— Ma daj, nema veze! — nasmijao se Marko, već otvarajući vrata selicima. — Oprati ću, laka stvar! Gle, naše bake su prale u rijeci, pa su žive. Snaći ću se!
To je bila njegova kobna pogreška.
Prva tri dana Marko je uživao u statusu “dobrog sina”. Mama Marija je zvala svaku večer i hvalila se susjedima kakvog je zlatnog dječaka odgojila. Košara u našoj kupaonici pritom se šutljivo i neumoljivo punila.
U subotu ujutro Marko je, protežući se, izašao u kuhinju u očekivanju doručka. Na stolu ga je čekala kajgana, a pored nje stajala je plava plastična posuda, komad katranskog sapuna i paket sode bikarbone.
— Što je ovo? — napregnuo se muž.
— Tvoj alat, — otpila sam kavu. — Tvoje radne košulje, trenirka nakon teretane i naša posteljina. Dvostruki poplun, Marko. Čeka tvoje jake ruke. Obećao si.
Marko je frknuo, uzeo posudu i nestao u kupaonici. Šum vode je obećavao.
Psihološki triler počeo je nakon četrdeset minuta. Sjedila sam u fotelji s tabletom kad je iz kupaonice doprlo teško, isprekidano disanje. Zavrila sam kroz odškrinuta vrata.
Marko, crven kao kuhan rak, stajao je nad kadom u oblacima pare. Mokri poplun od gustog platna težio je desetak kilograma. Previjao se, isklizavao iz ruku i odbijao centrifugu. Voda s njega tekla je mutnim mlazovima. Zglobovi njegovih prstiju već su poblijedjeli.
— Što, bakin iskusan ne pomaže? — upitala sam suosjećajno. — Prvo ga uvaljaj u smotuljak, pa onda stišći. I ne zaboravi isprati u tri vode, inače će prašak ostati na tkanini, svrbjet ćeš.
— Ja… sad… — puhnuo je Marko, pokušavajući prebaciti mokrog tkaninskog čudovišta preko ruba kade.
Do subote navečer muž nije mogao ispraviti leđa. Koža na rukama mu se zgužvala i pocrvenjela. Razvješano rublje po cijelom stanu kapalo je na podložene novine, stvarajući atmosferu zajedničkog stana iz tridesetih. Marko je sjedio na kauču i gledao u zid praznim pogledom čovjeka koji je spoznao ispraznost postojanja.
U tom trenu zazvonio je njegov telefon. Na ekranu je pisalo: “Mama”. Marko, mršteći se od bolova u izlizanim prstima, pritisnuo je zvučnik.
— Marko! — začuo se iz zvučnika uvrijeđen mama Marijin glas. — Ovo vaše novo sranje mi je sve uništilo! Piskutavo, treperi crveno i zaključalo vrata! Stavila sam unutra svoju perjanu jaknu, djedovu bundu i dva vunena pokrivača, a ona, kujo, daje grešku i ne vrti!
Prišla sam bliže i nagnula se prema mikrofonu.
— Mama Marija, — rekla sam najblažim učiteljskim tonom. — U modernim perilicama postoji senzor težine. Perjana jakna, kad upije vodu, teška je petnaestak kilograma, plus pokrivači. A bubanj je ograničen na sedam kilograma. Sad ćeš mu potrgati amortizere i baciti bubanj s osovine. Treba izvaditi polovicu.
— Ne pričaj mi ti o svojim senzorima! — zacvilila je svekrva. — Podvalili ste mi neispravnu, da se riješite mene! Svalili ste bezvrijedno, dobročinitelji! Zvat ću majstora neka napiše zapisnik, tužit ću vas trgovinu za moralnu štetu!
Bunila se tako glasno i samozaboravno, kao da drži govor na tenku pred sindikatom prevarenih svekrva.
Marko je polako prebacio pogled sa svojih izlizanih ruku na telefon. Zatim je pogledao kapljući poplun sa sušilice, koji je stiskao pola sata. U očima mu je nešto škljocnulo. Mehanizam slijepe sinovske poslušnosti je zatajio i raspao se na zupčanike.
— Mama, — tiho, ali s metalom u glasu rekao je Marko. Svekrva na drugoj strani je zastala. — Nema majstora. Sutra ujutro dolazim sa selicima i uzimam perilicu natrag.
— Kako to natrag?! A u čemu ću ja prati?!
— U posudi, mama. Sa senfom. Aura će ti biti – fantastična.
Odložio je poziv i bacio telefon na kauč. U stanu je zavladala tišina, prekidana samo jednakomjernim zvukom pada kapi.
— Selice, znači, sutra ujutro? — provjerila sam, vraćajući se provjeravanju bilježaka.
— U devet nula nula, — odgovorio je muž tvrdo, trljajući križa.
Sljedeći dan se srebrnasta ljepotica vratila na svoje zakonito mjesto u našoj kupaonici. Marko je spajao crijeva s takvom nježnošću i poštovanjem kao da sastavlja aparat za umjetno krvotok. Mama Marija se smrtno uvrijedila i nije nas zvala više od mjesec dana.
Nisam držala lekcije i govorila “rekla sam ti”. Jednostavno sam stavila u perilicu muževe nove košulje, ubacila kapsulu s enzimima, odabrala program “četrdeset stupnjeva” i pritisnula gumb “Start”. Perilica je tiho zahrla, uvlačeći vodu.
Pravda je pobijedila – bez vike, bez skandala. Isključivo snagom gravitacije, mokrog platna i neumoljive logike. A Marko otad, prije nego što kaže mami “naravno, uzmi”, uvijek refleksno protrlja ruke, sjećajući se težine mokrog popluna.
