Viktor ga je našao kraj ceste u listopadu.
Štene je sjedilo na rubu ceste, mokro i sasvim malo, i gledalo automobile kao da čeka nekoga konkretnog. Viktor je tada vozio na vikendicu po krumpir, na trenutak se zaustavio, mislio je da će samo pogledati. Ali štene je podiglo glavu – i tu je sve bilo gotovo. Krumpir je ostao u zemlji još tjedan dana.
Nazvao ga je Mars. Ime je smislila susjeda Ruža Horvat kad je u hodniku ugledala riđe, ušato stvorenje s šapama neprimjereno velikima.
– Riđi, nosati, nesretni – rekla je. – Mars. Baš pravi.
Viktor se tada nasmijao.
Mars je brzo rastao. Do proljeća već je zauzimao cijelu lijevu polovicu kauča i smatrao to opravdanim. Viktor se najprije ljutio, a onda je prestao. Spavati sam u stanu bilo je gore nego s psom koji puše i ponekad trza šapom u snu.
Sprijateljili su se ne odmah, nego polako, kako se sprijatelje ljudi koji nemaju kamo posebno žuriti. Jutarnja šetnja. Zdjelica s hranom u sedam navečer. Televizor. Viktor bi ponekad naglas razgovarao s Marsom. Mars je sjedio pokraj njega i slušao ozbiljnog lica, samo bi povremeno zijevnuo pokazujući sve zube.
– U pravu si – govorio je Viktor. – Dosta.
I gasio je televizor.
***
Nesreća se dogodila u travnju, dok su se vraćali s večernje šetnje.
Viktor se kasnije slabo sjećao kako je točno bilo. Skli zko, auto je izletio na nogostup iza ugla, Mars je bio na povodeu, a onda je povodac puknuo. Viktora je odbacilo na rubnik. Udario se u bok, nekoliko je trenutaka ležao i čuo samo vlastito disanje i nečiji daleki krik.
Kad je ustao, Marsa nije bilo.
Povodac je ležao na asfaltu. Plastična kopča pukla je na pola.
Tražio ga je do ponoći. Prošao tri kvarta, dozivao ga imenom, pitao prolaznike. Prolaznici su odmahivali glavom. Netko je rekao da je vidio riđeg psa kako trči prema željezničkom prijelazu, ali to je bilo četrdesetak minuta prije, i dalje ga nitko nije vidio.
Kod kuće Viktor je sjeo u kuhinji i dugo gledao praznu zdjelicu.
Zatim je ustao. Napisao je oglas, ispisao na printeru dvadeset listova. Ujutro ih je zalijepio po cijelom kvartu, nazvao još tri veterinarske klinike i azil u Industrijskoj ulici.
– Ako zaprimite riđeg psa, mješanca – govorio je u slušalicu. – Nazovite, molim vas. Evo mog broja.
Prošao je tjedan.
Zatim mjesec.
Oglasi su izblijedjeli pod svibanjskom kišom, i Viktor ih je ponovno zalijepio. Opet ih je zalijepio u lipnju. Veterinarske klinike šutjele. Iz azila u Industrijskoj ulici zvali su dvaput, oba puta pogrešno, oba puta to nije bio taj pas.
U srpnju je Ruža Horvat oprezno rekla kroz vrata:
– Viktore, možda bi uzeo drugoga. Tamo u azilu ima ih toliko.
– Ne – odgovorio je Viktor.
Više nije predlagala.
Stan bez Marsa postao je drugačiji.
Nije prazan, ne. Stvari su stajale na mjestu, hladnjak je brujao, susjedi su gazili na katu u pola deset kao i obično. Ali nešto se promijenilo.
Viktor je podigao s poda staru lopticu koju je Mars tjerao hodnikom. Stavio ju je na policu. Promislio i maknuo u ladicu. Opet je izvadio i ostavio na polici.
Ujutro bi se ruka po navici pružala prema povodeu kraj vrata. Povodac je visio. Nigdje nije trebalo ići.
Počeo je sam ići u šetnje. Istom rutom, u isto vrijeme, samo bez Marsa. Nije znao objasniti zašto. Samo je hodao.
U kolovozu nazvala je kći iz Splita.
– Tata, dođi. Živi kod nas, odmori se.
– Ne mogu.
– Zašto?
Zastao je. Rekao:
– Što ako se vrati?
Kći je također zašutjela. Zatim je rekla “u redu” glasom kakav biva kad čovjek želi reći nešto drugo, ali odluči ne reći.
Mars se vratio u listopadu.
Viktor je čuo grebanje po vratima početkom osam navečer. Najprije je pomislio da mu se pričinja. Buka s hodnika, propuh, tko zna. Ali grebanje se ponovilo. Uporno, s pauzama, kao da je netko znao da će se vrata otvoriti, samo treba malo pričekati.
Otvorio je.
Na otiraču je sjedio Mars.
Ostario. Dlaka na nekoliko mjesta podšišana, ondje gdje su očito bile rane. Lijevi bok malo upao. A na vratu je imao ogrlicu. Tuđu, kožnu, smeđu, s mjedenom kopčom i malom pločicom na kojoj je pisalo “Miki”.
Viktor je dugo stajao na vratima i gledao ga. Mars je sjedio i gledao Viktora. Desno uho obješeno, riđa mrlja na čelu u obliku nepravilne zvijezde. Iste oči, jantarne, s tamnim rubom.
– Gdje si bio? – rekao je Viktor.
Mars je ustao, kročio preko praga i ušao u hodnik onako kako hodaju oni koji znaju tlocrt napamet. Desno, prema zdjelici. Zdjelica je bila tu gdje je uvijek bila. Prazna, naravno.
Viktor je zatvorio vrata. Otišao u kuhinju. Ruke su mu lagano drhtale dok je otvarao hladnjak.
– Dobro – rekao je. – Dobro.
Sljedećeg jutra odvezao ga je u veterinarsku kliniku.
Marsa su pregledali, dali potrebna cjepiva, provjerili čip. Viktor je pitao za ogrlicu. Veterinarka je uzela pločicu i pročitala naglas:
– “Miki”. To je drugo ime?
– Netko mu je dao drugo ime – rekao je Viktor.
– Živio je kod nekoga?
– Pol godine je negdje živio. Ne znam gdje.
Veterinarka ga je pogledala, zatim Marsa, pa opet Viktora.
– Biva – rekla je. – Psi ponekad odu, a onda se vrate. Osobito pametni.
Viktor nije odgovorio. Gledao je kako Mars sjedi na metalnom stolu neuznemiren i podnosi pregled.
Na poleđini pločice otkrili su broj telefona.
Viktor je nazvao iz automobila, dok je Mars sjedio na stražnjem sjedalu i gledao kroz prozor.
Javili su se nakon trećeg zvona.
– Halo?
– Dobar dan – rekao je Viktor. – Imali ste psa. Riđeg. Zvali ste ga Miki.
Duga šutnja.
– Da – rekao je glas. Ženski, ne mlad. – Imali smo. Otišao je od nas u rujnu. Tražili smo ga.
– Kod mene je. To je moj pas. Zove se Mars. Izgubio se u travnju.
Opet šutnja. Zatim je žena rekla:
– Živio je kod nas. Hranili smo ga, liječili. Imao je rane.
– Hvala – rekao je Viktor.
– Dobar je pas.
– Da.
Stanka.
– Živite li daleko? – upitala je žena. – Od Lipove ulice?
– Drugi kvart.
– Bože. Sam je došao u travnju. Samo je legao kraj naše ograde i nije odlazio.
Viktor je gledao kroz vjetrobransko staklo, u sivo dvorište s topolama bez lišća.
Razgovor je završio nekako sam od sebe. Viktor je spremio telefon. Mars je disao na stražnjem sjedalu, ležeći s glavom na sklopljenim šapama.
Kod kuće Viktor je skinuo s Marsa tuđu ogrlicu. Stavio je na stol, dugo gledao u nju. Smeđa, kožna, s pločicom “Miki”. Dobra izrada, nije jeftina.
Pol godine pas je negdje bio. I svejedno se vratio.
Viktor je pomislio na ženu s Lipove ulice. Kako ga je svaki dan hranila, mazila, sigurno se vezala. A onda u rujnu izašla ujutro, a njega nema. I tražila je. Zvala je, možda, po oglasima.
Uzeo je telefon.
– Opet sam ja – rekao je kad se javila. – Htio sam reći. Ako ga želite posjetiti, nemam ništa protiv.
Šutnja.
– Stvarno? – rekla je.
– Stvarno.
Došla je u subotu. Gordana Perić, šezdeset četiri godine, u sivom kaputu i s pletenom torbom u kojoj je bilo džem od jabuka i kesica pseće hrane, one na koju se Mars navikao tih pola godina.
Mars ju je vidio iz hodnika i nije nasrnuo, ne. Samo je prišao i gurnuo nos u njezin dlan. Radosno je mahao repom.
Pili su čaj. Gordana Perić pričala je kako ga je u travnju našla pored ograde, kako ga je vozila veterinaru, kako se bojao prvih dana, a onda se navikao. Viktor je pričao o nesreći, o poderanom povodeu, o zalijepljenim oglasima.
Mars je ležao između njih na podu i drijemao. Ponekad bi podigao glavu, pogledao jednog, pogledao drugog.
– Izabrao nas je oboje – rekla je Gordana Perić.
Viktor je pogledao psa. Zatim ženu pokraj sebe.
– Čini se tako.
Tuđu ogrlicu Viktor je spremio u ladicu stola. Nije je bacio.
Mars je opet počeo zauzimati lijevu polovicu kauča i tjerali lopticu hodnikom u jedan ujutro. Oglasi na stupovima pokisli pod studenom kišom i sami se odlijepili.
Gordana Perić dolazila je subotom. Donosila bi džem, ponekad bi pitala za savjet o ribizlima – imala je vrt u Lipovoj ulici, a Viktor se razumio u vrtove. Razgovarali su dok je Mars drijemao između njih.
Jedne večeri Viktor je izvukao iz ladice kožnu ogrlicu s pločicom “Miki”. Pogledao ju je. Pločica je blistala pod lampom.
U hodniku su visjela dva povodca. Jedan crveni, stari. Jedan plavi, novi, koji je Gordana Perić donijela jedne subote i objesila šuteći, ne tražeći dopuštenje.
