Svaki me večer na balkon dolazila riđa mačka. Mijaukala je tako kao da moli za pomoć – nije dala mira ni meni ni savjesti. Skoro sam nazvala komunalno redarstvo, ali čim bih otvorila vrata, ona bi skočila dalje. Ravno prema onome čega sam se toliko bojala.
Opet ti!
Odmaknula sam zavjesu i pogledala na balkon. Riđa mačka sjedila je na ogradi i gledala me ravno u oči. Oči su joj plamtjele u večernjem sumraku, a iz grla joj se otimao dug, gotovo ljudski mijauk.
– Odlazi – mahnula sam rukom i opet navukla zavjesu.
Peti dan zaredom sve se ponavljalo do smiješnoga: tek što dođem doma s posla – opet ta mačka. Opet na mom balkonu na četvrtom katu! Kako se uspinjala, ostalo mi je tajna, no eto je – opet tu.
Radila sam kao knjigovođa u maloj tvrtki, a posljednjih su mjeseci bili osobito teški. Predaja tromjesečnog izvješća, inspekcije, stalni telefonski pozivi. Kući sam dolazila posve iscrpljena. Sve što mi je trebalo bila je tišina, vrući čaj i omiljena serija. A tu još i ta mačka sa svojim koncertima.
– Čuj, možda je samo nahrani? – predložila je sutradan moja kolegica Sunčica. – Pojest će i odstat će.
– Ne namjeravam pripitomljavati lutalice – odsjekla sam. – Imam i ovako dovoljno problema.
I to je bila istina. Nakon razvoda prije tri godine uredila sam život kako mi se sviđalo. Nikakvih obveza, nikakvih ovisnosti. Stan mi je bio tvrđava u kojoj su vladali red i predvidljivost. Životinje nisu ulazile u te planove.
No mačka je, čini se, mislila drukčije. Šeste večeri mijaukala je tako glasno i uporno da je susjeda ispod pozvonila na vrata.
– Vedrana, ne biste li mogli nešto učiniti s tom mačkom? – upitala je. – Raspuknut će mi glava od te dreke.
– Oprostite, gospođo Marijo – promrmljala sam. – Odmah ću se pobrinuti.
Pobrinuti se nisam uopće htjela. Razmišljala sam o pozivu komunalnom redarstvu, ali onda sam se sjetila što rade s napuštenim životinjama i nisam mogla.
– Što ti treba?
Otvorila sam balkonska vrata i izašla van. Mačka je prestala mijaukati i pozorno me pogledala. Bila je mršava, dlaka joj se ispreplela u čuperke, ali oči su joj bile sasvim zdrave i pametne. Vrlo pametne.
– Hajde, reci, što ti treba? Hrane?
Ispružila sam ruku da je pomilujem, ali mačka je odskočila, spustila se po protupožarnim stepenicama nekoliko prečki niže i zastala. Okrenula se. Pogledala me. Opet mijaukala.
– Želiš da pođem za tobom? – upitala sam nevjerice.
Mačka se spustila još niže i opet se osvrnula.
Znatiželja je čudesna stvar. Gura me na djelovanje – drugačije ne mogu reći. Zgrabila sam rukav jakne, na brzinu ugurala noge u tenisice, ni ne misleći na udobnost, i zakoračila u hodnik. Mačka, kao da je sve unaprijed znala, već je sjedila na vratima. Kad me ugledala, odmah je odjurila niz stepenice ne osvrćući se. Gotovo nečujna sjena kliznula je naprijed. Meni je preostalo samo da požurim za njom.
Sišli smo na prvi kat, ali mačka nije stala. Pošla je prema vratima podruma koja nikad nisam otvarala. Vrata su bila odškrinuta, unutra je zjapila crna praznina.
– Želiš da uđem tamo?
Pogledala sam mačku.
– Nemoj ni sanjati.
No mačka je šmugnula unutra i nakon trenutka opet izašla. Sjela je na prag. Pogledala me svojim neobičnim očima.
I tada sam začula. Tanak, jedva čujan cvil. Nekoliko glasova odjednom.
– Mačići? – šapnula sam.
Izvadila sam mobitel, upalila svjetiljku i oprezno ušla u podrum. Mirisalo je na vlagu i plijesan. Mačka je išla naprijed, povremeno se osvrćući da provjeri idem li za njom.
U daljem kutu podruma, iza starih cijevi, ugledala sam ih. Četiri sićušna mačića ležala su na komadu prljave krpe. Bili su toliko mali da im se oči još nisu otvorile. Cvilili su očajnički, gladno.
– Bože.
Čučnula sam pokraj njih.
– Kako ste dospjeli ovdje?
Mačka je prišla mačićima, legla pokraj njih, a oni su se odmah priljubili uz nju. No vidjela sam da je i sama iscrpljena, mlijeka očito nije bilo dovoljno. A temperatura u podrumu nije bila viša od deset stupnjeva. Noću bi moglo biti još hladnije.
– Zbog pomoći si dolazila – rekla sam mački, ne pitajući, nego tvrdeći. – Tražila si nekoga tko će pomoći tvojoj djeci.
Mačka me pogledala i tiho mijaukala. U njezinu pogledu bilo je zahvalnosti.
Izvadila sam mobitel i nazvala Sunčicu. Javila se nakon nekoliko trenutaka.
– Vedrana, što zoveš? Već je deseti sat.
– Trebam pomoć. Hitno. Imam situaciju.
Sunčica je stigla za dvadeset minuta s kutijom, toplom dekicom i bočicom za hranjenje mačića. Imala je iskustva, prije godinu dana iznijela je napuštenog psića.
– Impresivno – rekla je, procijenivši situaciju. – Mačiće nosimo kući odmah. I majku. Sutra ujutro veterinaru. Trebat će mi pomoć s hranjenjem, premaleni su.
– Pomoći ću – tiho sam rekla.
Pažljivo smo premjestili mačiće u kutiju. Mačka se isprva uznemirila, ali onda je shvatila da im ne prijeti opasnost i mirno je uskočila za njima.
Kod kuće sam im uredila mjesto u kupaonici, bilo je ondje najtoplije. Sunčica je pokazala kako najbolje hraniti mačiće iz bočice ako se majka ne snalazi. Mačka je jela pohlepno, prvi put nakon mnogo dana, valjda.
– Znaš – rekla je Sunčica gledajući me – oduvijek sam mislila da si previše zatvorena prema svijetu nakon razvoda. Bojiš se opet nekome povjeriti, pa čak ni životinjama.
– Možda.
Pomilovala sam riđu glavu.
– Ali ova mačka otvorila mi je oči kakav je pravi osjećaj odanosti. Mogla je jednostavno ostaviti mačiće i tražiti hranu za sebe. Ali tražila je pomoć za njih.
Veterinar je sutradan rekao da će mačići preživjeti, ali im treba brižna njega. Majci mački bili su potrebni vitamini i pojačana prehrana.
– Rijetko se susreće tako snažan majčinski instinkt – govorio je liječnik, kao da razmišlja naglas. – Obično lutalice skrivaju mlade na skrovitim mjestima. A ova je našla način da zatraži pomoć.
Sljedeća tri tjedna živjela sam po rasporedu hranjenja. Alarm je zvonio svaka tri sata, danju i noću. Sunčica je pomagala kad bih bila na poslu. Mačići su jačali, otvorili oči, počeli puzati.
Usput, zaboravila sam reći, na poslu su svi mislili da sam dobila bebu. Toliko sam imala podočnjake od nespavanja. Kolege su pitali je li sve u redu, nisam li bolesna. A ja sam se šalila, kažem, nesanica me muči.
– Vedrana, shvaćaš li da u tvom garsonijeru ne može živjeti pet mačaka? – oprezno je upitala Sunčica.
– Shvaćam – kimnula sam.
Stavila sam oglas za udomljavanje mačića u dobre ruke. Javilo se mnogo zainteresiranih, ali sam pomno birala buduće vlasnike, provjeravala uvjete u kojima će mališani živjeti.
Nakon dva mjeseca sva četiri mačića našla su dom. Jednog je uzela susjeda gospođa Marija, ona ista koja se žalila na mijaukanje.
– Unuci će doći, obradovat će se – nasmiješila se. – A ja sam odavno htjela nabaviti mačku, samo se nisam usuđivala.
Riđa mačka ostala je sa mnom. Nazvala sam je Riđom, jednostavno i bez naklona. Pokazala se nevjerojatno pametnom i zahvalnom. Spavala je na mom jastuku, dočekivala me s posla, prela navečer smjestivši mi se u krilo.
– Znaš, Riđo – rekla sam joj jedne večeri – mnogo si me naučila. Mislila sam da ne želim odgovarati ni za koga. Odjednom mi je postalo jasno – kad daješ toplinu drugome, vlastiti život postaje bogatiji.
Riđa me pogledala svojim pametnim očima i položila glavu na moju ruku.
Za pola godine Sunčica mi je ispričala da su mačići odrasli zdravi i sretni. Gospođa Marija obožava svog ljubimca. A ja sam stekla običaj, svake večeri otvorim balkonska vrata i pustim Riđu da udahne svježeg zraka.
Ponekad milosrđe dolazi k nama u najneočekivanijem obliku. U obliku uporne lutalice koja nije odustala i našla način da spasi svoju djecu. Majčinska ljubav ne poznaje granice, ni kod ljudi, ni kod životinja. A ljudsko srce zna se otopiti i nakon mnogo godina samoće, ako u njemu probudi suosjećanje.
Jeste li ikad obratili pažnju na napuštene životinje? Možda i neka od njih moli za pomoć. Podijelite svoju priču u komentarima.
