Ispružio je ruku, želeći pomilovati prijeteću životinju, ali mačka se trznula u stranu i nekako čudno odmaknula od čovjeka, dalje od ispružene ruke…
— Pogledajte ga! — gotovo je vikala ravnateljica škole. — Roditelji su pozvani, a njemu nije ni neugodno!
Marko je pogledao ravno u oči razbjesnjele ravnateljice. Na licu desetogodišnjeg dječaka nije bilo ni traga kajanju za počinjeno zlodjelo. Dosadnim izrazom lica, šuteći je slušao ispitivanje gđe Horvat.
— Spaliti razredni dnevnik! — glas ravnateljice prešao je u vrisak.
— Pričekaj vani! — strogim je glasom naredio otac.
Dječak je izašao iz ravnateljičina ureda, glasno zalupivši vratima. Bilo mu je svejedno, makar ga opet kaznili. Nije mogao drugačije, dao je riječ…
A što se tiče roditelja, oni će uskoro opet zaboraviti na njega, otišavši u novu ekspediciju.
Iste večeri na obiteljskom vijeću donesena je odluka da se Marko pošalje na selo k djedu za cijelo ljeto. Možda će on moći naći načina za mladog buntovnika…
*****
— Ovo ti je dnevni raspored, — Jure Šimić, bivši vojnik, pokazao je unuku na list papira ispisan urednim rukopisom. — Na selu se nema vremena za ludovanje, svi žele jesti i piti.
— Jesam li ja rob? — izletjelo je Marku kad je pročitao dugačak popis obaveza.
Jure Šimić se nasmiješio, cijeneći ratoborni pogled unuka upućen prema njemu. Jučer je sin doveo Marka, ne prestajući se žaliti ocu kako je s njim postalo teško. Stalne tuče u školi, nezadovoljstvo učitelja i ravnateljice – sve je to oduzimalo vrijeme od znanstvenih istraživanja. Markov roditelji su otputovali u ekspediciju, s olakšanjem ostavivši buntovnog sina djedu.
Polako su tekli dani, ispunjeni neobičnim poslovima…
Marko je ustajao s pijetlovima, pomagao djedu nahraniti pjegavu Bjelku, četvero prasića i riđeg Zorana. Donijeti vode, složiti nacijepana drva, opkopati gredice…
Poslovima nije bilo kraja, ali Marko je dao riječ da se neće žaliti.
— Pazi li on mene? — jednom je upitao Marko, oprezno pogledavajući djedova ljubimca, velikog psa Medu, koji ga je poput sjene slijedio kad god bi izašao iz imanja.
— Osjeća da nisi odavde, boji se da se ne izgubiš, — odgovorio je djed s blagom ironijom.
Marku se jako svidjelo ići na pecanje. Dječak je vješto naučio baratati štapom, i nakon par tjedana Jure Šimić ga je počeo puštati samog na rijeku.
Najbolji je ulov bio rano ujutro, kad je još bilo svježe. Marko je volio sjediti sa štapom na obali i promatrati kako sunce izlazi, obasjavajući svjetlom sve oko sebe. Tako nešto u gradu sigurno nećeš vidjeti!
Jednoga ranog jutra, smjestivši se sa štapovima na obali slikovite rijeke, Marko je primijetio pokret u visokoj travi.
Negdje u blizini glasno je kreketala žaba, odmah je zalajao i pas. Naizgled uobičajeni zvukovi, ali…
Trava se ponovno pokrenula, i dječak je odlučio provjeriti…
Oprezno koračajući kroz visoku travu, Marko je napeto gledao u jutarnjem sumraku, ali nije ništa vidio. Odlučivši da mu se učinilo, htio se već vratiti štapovima, ali u tom je trenutku čuo jedva primjetan tužan jecaj.
Sagnuvši se, razdvojio je visoku travu rukama, i na njega je prijeteće siknula mačka, oprezno pritisnuvši uši. Oči životinje upozoravale su na održavanje distance, a u siktanju se osjećala jasna prijetnja.
— Oj… — izletjelo je Marku od iznenađenja. — Što sikćeš?
Ispružio je ruku, želeći pomilovati prijeteću životinju, ali mačka se trznula u stranu i nekako čudno odmaknula od čovjeka, dalje od ispružene ruke.
U tom je trenutku osvanulo, i Marko je ugledao krvave mrlje na svijetlom krznu životinje. Pred očima mu se pojavila slika iz nedavne prošlosti – četvero starijih dječaka zlostavljalo je prugastog mačka sa smrznutim desnim uhom…
Marko je zadrhtao, tjerajući bolno sjećanje. Mačka je ranjena, treba joj pomoć!
Golim rukama je neće uzeti, ljuta je, i očito je boli. Pregledavši okolo, nije našao ništa prikladno. Na sebi je imao laganu vjetrovku, koja ga je štitila od jutarnje hladnoće.
Skinuvši vjetrovku s sebe, dječak se približio sikćućoj mački:
— Mic-mic-mic! Samo ti želim pomoći… Mic-mic-mic!
Iz posljednjih snaga mačka je jurnula u stranu, ali Marko je bio brži. Prekrivši mačku vjetrovkom, pažljivo ju je zamotao i pritisnuo na grudi. Zatim je potrčao što je brže mogao kući, zaboravivši na štapove…
— Dede, hoće li mačka biti dobro? — stoti je put upitao unuk, zabrinuto gledajući na vrata ljetne kuhinje.
— Ne brini, Anđelina Mijatović je veterinar, i u ranama se razumije, — Jure Šimić je pogladio unuka po glavi. — Idi sad po štapove, a kad se vratiš, bit će vijesti…
Marko je kimnuo i brzo otrčao na rijeku po štapove. Toliko je žurio da je jedva mogao doći do daha kad se vratio kući.
U tom se trenutku na pragu ljetne kuhinje pojavila sitna figura Anđeline Mijatović. Starija žena je nešto rekla Juri Šimiću, zbog čega se on radosno nasmiješio.
— Kako je ona? — izletjelo je Marku.
— Bit će sve dobro, — odazvala se Anđelina Mijatović. — Čini se da ju je ugrizla neka psina… Rane sam očistila, sad se ti brini za nju.
— Sve ću napraviti! — uzviknuo je Marko, i u očima su mu se pojavile suze radosnice i olakšanja…
Te večeri dječak nije odlazio od uspavane mačke, uredio joj je od kutije i starog pokrivača improvizirani ležaj. Postavivši pored zdjelice s hranom i vodom, samo je sjedio i gledao kako mačka spava.
— Hoćeš li ovdje prespavati? — upitao je Jure Šimić.
— Smijem li? — s nadom je upitao Marko.
— Bolje da je odnesemo u kuću, — predložio je djed.
Mačku su prenijeli u sobu u kojoj je spavao Marko, i stavili kutiju pokraj njegova kreveta.
Pri bližem razgledavanju, boja mačjeg krzna ispala je svijetlo bež s jedva primjetnim prugama.
Marko je sjeo na rub kreveta, nastavljajući promatrati kako spava njegova štićenica.
— Gledam ja tebe, unuče, i čudim se, — zamišljeno je progovorio Jure Šimić, sjevši na stolicu u kutu sobe. — Nisi lijen, pametan si, odgovoran, i dobrota ti nije strana. Pa zašto onda dižeš bunu na brodu?
Marko je pogledao djeda, slegnuvši ramenima umjesto odgovora.
— Tvoj posljednji podvig s razrednim dnevnikom… — ispitivao je djed. — Nisi ga valjda tek tako spalio?
— Dao sam riječ, a kad je daš, moraš je održati, — mrmljao je Marko.
Ispruživši ruku, pažljivo je pogladio uspavanu mačku po glavi.
— Kome si dao riječ? — sumnje Jure Šimića su se potvrdile, jer nije vjerovao u unukovu krivicu.
— U podrumu kuće pokraj škole živi mačak lutalica kojeg sam hranio, i pričao s njim, baš kao ti s Medom, — ispričao je Marko, šmrknuvši. — Maštao sam da ga odvedem kući, ali roditelji nisu htjeli ni čuti o tome… Dao sam riječ Flokiju da ću ga uvijek štititi.
— I što se dogodilo s tim mačkom? — tihim je glasom upitao djed, zadržavši dah.
— Dečki iz viših razreda su ga zlostavljali, — glas Marku je zadrhtao. — Zamolio sam ih da prestanu, pristali su, pod uvjetom da moram spaliti razredni dnevnik…
— Hulje! — izletjelo je starijem čovjeku. — Gdje je sad taj mačak?
— Odvela ga je neka žena, kako mi je rekao domar, — Marko je opet pogladio mačku. — Tako bih volio znati kako je Flokiju…
— Ti si dobar! — djed je pogladio unuka po glavi. — Riječ si održao, to je ispravno, ali zašto nisi ništa rekao roditeljima?
— Nisu pitali, — jednostavno je odgovorio Marko.
Tekli su dani… Rane na tijelu Milke, kako je Marko nazvao mačku, zacijelile su. Mačka je prestala sikćati i gledati ljude sa sumnjom.
Milka je primala brigu čovjeka koji joj je spasio život. Uskoro je, uljepšana i primjetno ugojena, mačka prešla spavati Marku na krevet.
San dječaka se ostvario, ali često je u snovima viđao prugastog Flokija sa smrznutim uhom. Mačak se milo trljao o njegove noge i glasno preo kad bi ga Marko uzeo u ruke.
— Gdje si? — upitao bi Marko u snu prugastog mačka, ali odgovora nije dobivao.
Prošao je srpanj, a za njim i kolovoz…
Marko je čekao da dođu po njega roditelji, ali umjesto toga djed je objavio unuku da mora otputovati u grad zbog posla. Obavivši ujutro kućne poslove, Jure Šimić je ostavio imanje unuku i krenuo na vlak.
Vratio se navečer, umoran, ali zadovoljan. Pohvalio je unuka za red u poslovima i, tajanstveno se smiješeći, pozvao ga u kuću, kamo je ranije unio veliku kutiju.
— Dođi ovamo, unuče, — Jure Šimić je pokazao na kauč. — Gledaj tko je došao sa mnom iz grada.
Marko je ušao u sobu i pogledao na kauč. Dječak je trepnuo nekoliko puta, bojeći se da mu se priviđa.
— Floki! — uzviknuo je dječak, pažljivo uzimajući prugastog mačka sa smrznutim uhom u ruke. — Dede, ti si najbolji!
Mačak je izgledao zdravo i uhranjeno. Kasnije je Jure Šimić podijelio s unukom kako ga je dojmio Markov postupak, pa je odlučio pronaći prugastog mačka, obrativši se za pomoć Markovoj školi.
Ispostavilo se da je upravo domar zatražio od skloništa da preuzmu mačka lutalicu, bojeći se za njegov život.
Početkom rujna stigli su Markov roditelji s viješću da moraju otputovati u dugu ekspediciju, i da će dječak morati neko vrijeme živjeti kod djeda.
Roditelji jedva da su prepoznali u veselom i radosnom djetetu prijašnjeg buntovnika.
— Tata, ti si učinio čudo! — uzviknuo je Markov otac.
— Naučite slušati svoje dijete, — poučno je rekao Jure Šimić.
Što se tiče Marka, on se obradovao što ostaje živjeti s djedom i ne mora se rastajati od Flokija i Milke.
Buntovnik se pretvorio u najbrižnijeg i najodgovornijeg gospodara za svoje ljubimce.
