Oprosti, ali s tobom mi nije na putu…
Dobivši od supruge poduži popis namirnica koje treba kupiti za Novu godinu, Ivan Kovačević izlazi iz stana, sjeda u svoj stari “Stojadin” i pali motor da ga ugrije.
Na vani zima, gotovo minus deset, pa bez zagrijavanja motora nema vožnje.
Dok čeka, Ivan u glavi slaže rutu prvo će na Trešnjevački plac, pa u najveći supermarket na Savskoj i usput smišlja što bi mogao donijeti za desert. Na kraju popisa njegova Mara napisala je samo: “Nešto slatko za čaj.”
Sada sam mora odgonetnuti tu zagonetku. I, naravno, pogoditi, jer ako Mara nije zadovoljna, opet će morati u dućan.
Nakon kojih pet minuta, kad je motor već topao i Ivan se sprema krenuti, vidi kako iz susjednog ulaza istrčava djevojka Marijana.
U trku zakopčava gornje gumbe kaputa, stalno joj klizi mala sportska torba s ramena. Vidi se da žuri, izgubljeno pogledava po dvorištu i na mobitel.
Marijana se doselila u zgradu prije kojih mjesec dana. Iznajmljuje stan od tete Anđe suprugine prijateljice.
Prije dva tjedna Anđa ga je kasno popodne zvala i zamolila da pogleda što nije u redu s pipom u kuhinji kod podstanarke.
Možeš, Ivek? Voda curi neprekidno, a ja nisam u Zagrebu. Ako treba zamijeniti slavinu, molim te napravi to, ja ti vratim kune. Može?
Nema problema, Anđa. Odmah idem. Je li ti podstanarka doma?
Doma je. Ali još ću joj javiti, da ne ode slučajno. Hvala ti, Ivek.
Nema na čemu, odgovori Ivan i krene po alat.
U mirovini je i svaka mu je “intervencija” dobrodošlo razbijanje rutine. Po struci je građevinski inženjer, godinama radio na gradilištima, pa mu popravak slavine dođe kao šalica kave. Nikad ne uzima novce za to; ne samo jer su sitnice, već jer jednostavno voli pomagati.
Valjda zato i Anđa uvijek zove baš njega ili navika, ili povjerenje, tko će ga znati. Bilo je svakakvih intervencija kod nje; jednom utičnica, drugi put ogledalo u kupaoni, sad opet slavina.
I tu slavinu je brzo riješio nije više vrijedila ni lipe pa je otišao do Feroterma, uzeo novu, kvalitetnu, pa zavrnuo alat i učvrstio je.
S ovom slavinoM, Marijana, nemaš problema, šali se dok zateže, samo mi reci, ostaješ li duže u kvartu ili privremeno?
Tko će znati… slegne ramenima Marijana. Ako uskoro ne naletim na bogatog dečka, bit će to još nešto duže.
Zgodna si ti, naći ćeš ti nekog, sigurno, uljudno će Ivan.
Hvala, nadam se.
Vidim da voliš životinje? Ivan uoči sivog mačića koji se mota oko nogu.
Ne bih rekla “volim”. Kolegica mi ga uvalila jer, kao, donose sreću.
Pa donose! nasmije se Ivan. Sreću, ljubav, sve. Mi smo s Matildom, našom macom, doživjeli skoro dvadeset godina. Prije pola godine je otišla preko duge… Koliko je puta došla, prede pa sve bude lakše.
A meni ovaj, Bubi, zasad samo pravi gužvu kaže Marijana nervozno. Po noći luduje, a meni rano posao.
Ma, mali je još. Bit će mirniji kad odraste.
Kad je završio posao, Ivan isprobao pipu, pozdravio Marijanu i kući ispričao supruzi o novoj susjedi.
Čini se da je draga cura. I mačić joj je isti kao naša Matilda dok je bila mala. Sjećaš se kad ti je sakrila naušnice pod krevet, pa smo ih tri dana tražili?
Kako ne, nasmije se Mara. Ja sam već mislila da si ih ti uzeo, ili prodao ili poklonio. Kakva sam bila bijesna! Srećom, mačka ih je izbacila.
Te su večeri još dugo pričali o Matildi, i smijali se i plakali.
Sada, gledajući Marijanu kako panično luta po dvorištu, Ivan odlučuje prići.
Marijana, sve u redu? Ako trebaš negdje, mogu te povesti. Idem ionako u dućan.
Ma, zvala sam taksi ali nitko ne dolazi, uzdahne ona, namještajući torbu.
Nakon kratkog razmišljanja, Marijana s ne potpuno zakopčanim kaputom ide prema “Stojadinu”. Oprezno hoda na visokim petama po loše očišćenoj cesti.
Ivek, u kojem pravcu ideš? pita kad stigne do auta.
U centar. Na plac, pa u supermarket na Savskoj. A ti?
Nažalost, meni treba skroz na drugu stranu, na Industrijsku ulicu. Tamo bez taksija ne mogu, a već sam nekoliko puta zvala i ni jedan vozač nije slobodan.
Uh, to ti je skoro na kraju grada. Hitno ti je, ha?
Pa, da, moglo bi se tako reći, sramežljivo gleda u pod.
Nešto kod nje mu je čudno, ali ne pita dalje.
Gledaj, ako baš moraš, mogu ti uskočiti do Industrijske.
Stvarno? Oh, hvala vam, Ivane! Spasili ste me.
Sjedaj nazad, možeš torbu tu ako želiš.
Ne treba, s mene neće. A možete li me vratiti kasnije? Ako opet taksi ne dođe, a mobitel mi je skoro prazan… Bit ću brza, samo predajem nešto prijateljici.
Može, vratit ću te.
Nije mu to bilo u planu, ali susjeda je susjeda.
*****
Pol sata kasnije, Ivan zaustavlja auto pred sivom zgradom i gleda Marijanu.
Ovdje? Dobro?
Da, samo sekundu, vratim se brzo, osmjehne se pa nestane iza ugla.
Ivan, da se malo protegne, prošeta po trotoaru s jedne, pa s druge strane. Gleda na sat, prošlo već sedam minuta, a Marijane nema.
Nema što raditi, pa pogleda iza ugla. Ondje zatekne Marijanu kod kontejnera, kako očajnički istresa nešto iz torbe. To “nešto” nikako ne izlazi.
Kad se Ivan približi, vidi sivog mačića onog istog kojeg je viđao kod nje doma.
Što to radiš? iznenadi se Ivan kad vidi kako Marijana pokušava iz torbe istresti mače.
Nisi mi više potreban! Samo si gnjavaža! viče ona, ne primjećujući Ivana.
Bubi se grčevito drži za torbu, mjauče, nije spreman iz toplog stana na snijeg.
Napokon ga je iščupala, bacila na snijeg, zatvorila torbu, pa krenula natrag, kad ugleda Ivana i zastane.
Marijana, što radiš?! oštar je Ivan. Zašto si donijela Bubija ovdje i ostavljaš ga?
Ona šuti, gleda u Bubija, pa u Ivana, ne zna što bi rekla. Onda krene pljuštati jadikovanjem kako joj nervira, kako joj je uništio nove cipele baš za spoj.
Razumijem da te smeta, ali kako možeš napustiti mačića zimi, gdje ima više pasa nego ljudi? dobaci Ivan.
On meni samo pravi probleme…
Da, ali ga ostavljaš na sigurnu smrt. Mogla si kolegici vratiti, u oglas staviti, meni dati! ljut je Ivan.
A što bi vi s njim? Stariji ste, imate sigurno svoje zdravstvene muke…
Uzeo bih ga! odlučno kaže Ivan. Umjesto da tražiš rješenje, odlučuješ se rješavati njega kao smeća. Još mene uplićeš u to!
Priđe Bubi, pogladi ga po glavi i uzme na ruke, pa bez riječi krene prema autu.
Marijana shvaća što se događa tek kad Ivan otvori vrata auta.
Oprosti, Marijana, ali nakon ovoga… meni nije s tobom na putu. Snađi se sama za povratak.
Molim?! Ostavit ćete me ovdje? Šalite se, Ivek?
S takvima kao ti nema šale, sjedne za volan i Bubija stavi na sjedalo. Možda dok stojiš na hladnoći promisliš i shvatiš nešto. Autobus ti je par blokova niz ulicu, ili opet zovi taksi. Samo pazi na pse…
Ivan upali auto i Stojadin kreće prema centru.
Gleda cestu, pa mačića kako znatiželjno promatra svijet, ali u retrovizor ne pogledava prema Marijani ne osjeća ništa osim gađenja.
*****
Sad još samo nešto slatko, promrmlja Ivan kraj odjela s kolačima.
Bubi sjedi u njegovom naručju (nema ga srca ostavit samog u autu), razgledavaju slastice.
Odjednom mačić podigne šapu na torte u izlogu.
Misliš da da uzmemo tortu? nasmije se Ivan. Znaš, to nije loša ideja.
Kod kuće Ivan ispriča sve Mari; kako je pokušao pomoći susjedi, kako je ona htjela ostaviti mačića, kako joj nije mogao oprostiti.
Možda i nisam ispravno postupio, ali nisam mogao drukčije, gleda Mara kako drži Bubija u naručju i igra se njime.
Sve si ispravno napravio, Ivek, smije se Mara. Da ga je ostavila, tko zna što bi bilo s njim. A ona će već doći sama doma, odrasla je.
Svakog puta kad Ivan sretne Marijanu, ona okrene glavu, ne želi ga ni pozdraviti a on ni ne očekuje.
Jedino mu je žao što, čini se, ništa nije naučila iz priče. Jer da je shvatila, barem bi se ispričala. Marijana je, međutim, uskoro odselila. Teta Anđa već ima nove podstanare.
Gdje ti je bivša podstanarka? upita je jednom Ivan.
Ma, ta Marijana Pričala dva mjeseca da ostaje dugo, pa nestala. Čuo sam da je ostala bez posla i ne može više plaćati. I još mi kuka da nije našla bogatog dečka. Kaže da ide mami u selo, tko zna…
Što je dalje bilo s Marijanom, ne zna, niti mu je važno.
Bitno da je s Bubijem sve u redu. Mačić je sad u sigurnim rukama.
Ivanu i Mari više nikad nije dosadno u mirovini. Zapravo procvjetali su! Kao da su podmladili dvadeset godina s Bubijem.
Eto, tako vam je to.
