25.ruja2026.
Stalna, dosadna kiša u prosincu prekriva zalazak sunca nad našim zagrebačkim dvorištem. Hodam po kaldrmi, držeći kišobran kao da bi mogao sakriti ne samo moje ruke od ledenih kapi, nego i od sveg okrutnog svijeta koji me okružuje. Okidač brave se okrenei tada, iza mene, zazvuči kratki, jecavi glas:
Mijau.
Zastala sam i okrenula se. Na pragu, usko skupa, sjedila su tri mokra kuglice male, drhtave od mraka. Jedna je bila crvenkasta, druga bijela, treća crna kao da je netko namjerno odabrao kontrastne boje kako bi izgledale još dirljivije zajedno.
Bože moj izmamila sam gotovo šaptom.
Mališani su podigli oči prema meni. Nisu tražili ništa, nisu zvali samo su gledali. U njihovom pogledu bilo je nečega što mi je zaledilo srce.
Zašto ste došli kod mene? šaptala sam, klećući se na koljena. Otiđite, mali, odete.
Crvena mačkica nježno je ispružila šapicu i dotaknula moje prste. Osjetila sam trzaj, brzo ustala, otvorila vrata i zakoračila unutra. Okrenula se; mačkice su još uvijek sjedele, nepomične.
Oprostite, šapnula sam i zatvorila vrata za sobom.
Noć nije donijela san. Ležala sam, slušajući vjetar kako zuji kroz grane izvan prozora, i sve je zvučalo kao da negdje ispod vrata dopire slabo mijau. Možda je to vjetar, a možda je to savjest.
Ujutro je kiša utihnula. Pogledala sam kroz prozor prag je bio prazan.
Pa neka, izgovorila sam naglas, kao da se opravdavam pred samom sobom. Naći će nekog boljeg.
Ali u prsima me probila oštra, iglom slična bol kao da sam izgubila nešto važno.
Mira! zazvao poznati glas s ulice.
U dvorištu je stajala moja susjeda Vesna, držeći na povodcu svoju gradski pošavicu Maru.
Dođi, popričajmo!
Zavezala sam maramu i spustila se niz stepenice.
Čuj, započela je Vesna, čula sam da su jučer ispod tvog vrata sjedile mačkice. Gdje su?
Otišle su, odmahnula sam ramenima. Došle su same, otišle su same.
Ah, glupa dušo, uzdahnula je Vesna. Mačke ne dolaze tako. Ako su odabrale dom, donijele su nešto dobro. A ti si ih otpustila?
Nisam ih otpustila, tiho odgovorila sam. Samo ih nisam uzela.
Šteta, Miri, reče ona. Grijeh je gurnuti one koji ti dolaze.
Ti riječi zarezale su mi srce. Stajala sam još trenutak, a zatim odlučno okrenula:
Otići ću ih tražiti.
Tako je! poviknula je Vesna za mnom.
Stari kišobran u ruci, mokri asfalt pod nogama, obišla sam cijelo dvorište, pogledavajući kante za smeće, ispod stepenica, u podrum nitko. Samo tišina i šum vode u odvodnoj cijevi.
Sljedećeg jutra ustala sam prije zora, bez radija, obukla kaput i ponovo krenula u potragu. Prešla sam svoje dvorište, zatim i susjedovo, zalazila u svaki kutak.
Mijau, šaptala sam, osjećajući se ludo, gdje ste, mali?
Jedini odgovor bio je sitna, dosadna kiša.
Treći dan bio je najteži. Hodala sam sve do mraka, noge bolele, odjeća mokra, ali nisam mogla stati. Pred ulazom me dočekala Vesna:
Mira, sve si mokra! Zao ćeš se razboljeti!
Ne mogu, Vesko, umorno reče. Došli su mi jer su tražili pomoć. A ja
Razumijem, kimnula je. Sutra ćemo zajedno ići.
Četvrto jutro, dok sam se spremala za izlazak, čula sam tihi, potisnuti mijau. Zvuk je dolazio odozdo. Sklonila sam se i zagledala pod toplinsku cijev. Tamo, u uglu, skupa, pritisnuti jedan uz drugog, sjedili su dvoje crvenkasta i bijela. Slabe, mokre i drhteće. Bijela jedva je disala.
Moji mali, šaptala sam, pažljivo pružajući ruke. Crvena je odmah dopustila da je uzme, bijelu je slabo podržavala.
S nosom pod kaputom nosila sam ih kući, osjećajući kako im u šakom kuca mali srčci. Na kuhinju sam izvukla staru krpu, umotala ih. Crvena se odmah razbuktala, razgledavala prostor, bijela je ležala bez pokreta.
Samo ne umrij, šaptala sam, masirajući mu šape. Čuješ li me? Ne daj se!
Uposla sam toplog mlijeka. Crvena je pohlepno zavalila glavu na zdjelicu, bijelu sam hranila kap po kap pipetom. Nakon sat vremena, on je tiho mjaukao.
Bravo, nasmijala sam se prvi put otkako sam bila u toj kiši.
Ali gdje je treći crni?
Pustivši mala bića na toplinu, krenula sam opet. Tražila sam do večeri, sve dok nisam čula jecajući cviljenje iz starog šupa. Među dascima zakucao je malen crni mačić.
Kako si se usukao tamo, glupane? izgovorila sam, izvlačeći ga. Šupljina je bila uska, morala sam naći čekić i ukloniti dasku.
Crni je bio najslabiji od trojice. Donijela sam ga kući, položila uz ostale na staru deku pored radijatora. Crvena je već živahno trčala po kuhinji, bijela je disala mirno, a crni
Drži se, mali, molila sam ga, darujući mu mlijeko. Ne odustaj.
Do ponoći je uspio popiti par gutljaja samostalno.
Prve sedmice nisu bile lagane: proliv, groznica, jedan se razbolio, drugi je slabio. Noću nisam spavala, grijala, hranila i često odlazila kod veterinara.
Možda bi ga nekome dala? predložila je Vesna.
Ne, čvrsto sam odgovorila. Sada su moji.
Riječ moji izgovorila sam prvi put otkako sam ikada mogla.
Crvenu sam nazvala *Ruži* nestašnu, nemirnu, uvijek znatiželjnu; bijelu *Snješko* smirenu, promišljenu, koja voli sjediti na prozoru i gledati u ulicu; a crnog *Tamni* tihog, opreznog, ali najvjernijeg: čim bih sjela, on bi odmah zamahnuo na moje krilo.
Dom se napunio mjaukanjem, škripom šapa i zvukom zdjela. Povratili su se mirisi mlijeka, šampona i toplog kruha. Vratila se i životna energija.
Ruži se budi ranije od drugih, daje svježu vodu, napuni zdjelicu, mjenja pijesak u wcu. Dan mi je postao jasno raspoređen doručak, igra, ručak, šetnja po stanu, večernja milja i san. I najčudnije, to mi je bilo drago. Po prvi put u dugo vrijeme imala sam pravi razlog da se probudim.
Prošlo je dva mjeseca. Mačkice su narasle, ojačale i pretvorile se iz jadnih, drhtavih kuglica u prave male nestašnice. Posebno *Ruži* neustrašiva, nemirna, stalno nešto smišlja. Padne zavjesa, sruši cvijet, uvuče se u ormar i napravi pravi kaos.
Što si opet izmakao, mališane? opomenula sam je, ali s osmijehom i toplinom.
*Ruži*, kao da shvaća da ću joj oprostiti, mazila se uz moje noge i mjaukala: Samo se igram, mama!.
*Snješko* je bio potpuni suprotnost dostojanstven, važan, kao da je rođen za filozofske razmišljaje. Zauzimao je prozorsko sjedalo u kuhinji i mogao sate gledati dvorište. Ponekad mjauka ili razgovara s pticama vani, ili daje savjete susjednim mačkama.
*A *Tamni* je postao moja stalna sjena. Gdje god da krenem u kupaonicu, kuhinju, pod krevet on je tamo. Kad bih legla u krevet, odmah bi se smjestio na jastuk, ušuškajući se u kuglicu.
Pa, pričvrstila si se za mene, nasmijala sam se dok ga milujem po uhu.
Jednog jutra nešto nije bilo u redu. Probudila sam se i odmah osjetila nelagodu. Na kuhinji je *Snješko* sjedio na svom mjestu, *Ruži* trčala po hodniku, a *Tamni* nije bilo nigdje.
*Tamni*! uzviknula sam. Gdje si, mali?
Nije bilo odgovora. Pretražila sam cijeli stan ispod sofe, u ormaru, u perilici. Prazno. Srce mi je stisnulo. Možda je skočio na stubište? Ali vrata su bila zatvorena Prozor! Skočila sam do prozora, ali i on je bio čvrsto zatvoren. Ispustila sam se niz stubište, zatim u dvorište, pogledala podrum, tavanu, grmlje uz ograde.
*Tamni*! *Tamni!* zvala sam očajnički, ne obraćajući pozornost susjedima.
Iz prozora se pojavila Vesna:
Mira, što se događa?
*Tamni* je nestao! gotovo plakala sam. Ne znam kuda je odletio!
Čekaj, spustit ću se dolje tražit ćemo ga zajedno!
Obišle smo cijelo dvorište, provjeravale svaki zaklon. Bilo mi je na rubu suza. U glavi su mi se vrtjele najgori scenariji hoće li ga pojesti auto? Hoće li ga netko odneti?
Ne opterećuj se, pokušavala je Vasena. Mačke su pametne, *Tamni* će se naći.
Vrativši se kući, ponovno sam pregledavala sve prostorije. *Ruži* i *Snješko* su sjedili uz mene, kao da su osjetili moju tjeskobu.
Gdje si, moj mali šaptala sam, slijevajući se na kauč.
Tada sam čula tiho, jedva čujno mijau. Zastala sam. Poslušala. Zvuk je dolazio s vrha ormara. Pogledala sam gore na najvišoj polici, iza kutija, skrivao se crni komadić.
*Tamni*! izdahnula sam, oči su mi zakipjele od olakšanja. Kako si se uspio popeti gore, mali šarmer?
Mačić je jecao, bojažljiv da skoči dolje. Postavila sam stolicu, pažljivo se popela i izvukla drhtavog *Tamnog*. Prigrlivši ga uz prsa, milovala sam mu leđa i šaptala:
Pa, uplašio si me, glupane
*Tamni* je mjauknuo, gurnuo šapicu u moje obraze, kao da se ispričava.
U tom trenutku shvatila sam da se ne bojim samo gubitka mačića bojim se da ću ostati sama. Ovi mali stvorovi postali su mi obitelj, smisao, dio mog srca. *Ruži* je prišla, mjaukala, *Snješko* je odobreno promrmljao, a *Tamni* se zagrlio uz moj vrat.
Tog večernjeg sata prvi put dugo vremena osjećala sam se zaista korisnom.
Hvala vam, tiho rekošeći, posložila sam zdjelice s vodom. Hvala što ste došli kod mene.
Sad *Ruži* me dočekuje na ulazu svaki put kad se vratim iz dućana skače, mjauče, trlja se uz noge. *Snješko* čuvar je doma, kao pravi stražar, prati sve s prozorskog trona. *Tamni* je, kao i uvijek, uz mene pažljiv, odan, sa žutim očima punim nježnosti.
Kad sam tužna, leži kraj mene i topi me svojom toplinom. Kad sam sretna mjauče glasnije, kao da dijeli moje radosti.
Dom je oživio. Više ne ustajem jer moram, nego zato što želim nahraniti svoje male, igrati se, razgovarati. Da, razgovaram s mačkama, i ne sramim se toga. Jer, znate, one zaista odgovaraju na svoj način: mekim mjaukanjem, laganim zamahom repa, kratkim mijau.
U tim tihim dijalozima shvatila sam najvažnije više nisam sama. Pored mene su oni koji me trebaju, i oni bez kojih ne bih mogla živjeti.
Prošla je godina. Stajala sam na prozoru, gledajući dvorište gdje sam nekada prihvatila tri mokra mačića.
*Snješko*, vidi, opet pada kiša, rekla sam bijelom, koji se smjestio na prozorskom dasku.
*Snješko* je mjaukao u odgovor, ne odlažući pogled s vanjskog stakla. Odrastao je u gracioznGledajući kako kapljice plešu po staklu, shvatila sam da je svaki novi dan dar koji dijelim s njima, a njihov miris i mjaukanje postaju moj vječni šapatom uspjeha.
