Papučice u zubima
Borislav je tiho zaključao vrata za sobom, spustio ruksak s laptopom na pod i skinuo jaknu.
Stan je bio sumnjivo tih.
Ivana! Ivana, jesi li doma? povikao je. Evo me, stigao sam, Ivana.
Osluškivao je. Ni glasa, ni šuma. Ništa… Kao da je stan napušten.
Boris je pogledao oko sebe po hodniku. Možda je pogriješio? Ušao u krivi stan? S ovom poslom, izgubit ćeš pamet! Šefovi samo forsiraju, planovi, izvještaji, skraćuj troškove! Klijenti pritišću A on sam, Borislav, protiv svih!
Ali ne, ovo je njegov stan, vidio je Ivaninu kapu na polici, bundu s Turske koju je prošle zime donio tast.
Ivana, pa došao sam! provukao se Borislav hodnikom do dnevnog boravka.
Na kauču, s kriškama krastavca na očima, ogrnuta kućnim ogrtačem i s jarko crvenim lakom na noktima, ležala je Ivana. Izgledala je kao da spava. Na vješalici privezanoj za vrata ormara visjela je crvena, svjetlucava haljina s vrpcom oko struka, a ispod nje crne, visoke, elegantne cipele.
Borislav se namrštio. Zašto sve ovo? Gdje idu? Je li opet nešto zaboravio? Prošao mu je pred očima kalendar sa svim obilježenim obiteljskim datumima vjenčanje, rođendani punice i punca, prvi poljubac, Nova godina. Ne može to biti to…
Ivana, jel sve u redu? promrmljao je i protresao je za rame. Što ležiš tako?
Trznula se, kao da je izronila iz dubine, naglo sjela. Krastavci su joj pali na ogrtač, Ivana ih je brzo strpala u usta, zažmirila, pa pogledala na sat i prestravljeno skočila.
Isuse! Prespavala sam! Prespavala! Katastrofa! Boro! Borice, poletjela je prema njemu. Sad ću! Samo čas. Možeš li izaći iz stana na deset minuta? Ma ne, petnaest! Molim te, Boro, izađi! zapela je, okrenula ga prema vratima i pogurala van. Ajde!
Ivana, pa tek sam došao. Umoran sam, i… gunđao je Borislav.
Baš zato što si došao umoran, izađi. Mora tako. Samo vjeruj. Rekla sam, idi, prosiktala je kroz zube.
Namršten, Borislav zgrabi bombon iz šarene posudice na stolu, slegnu ramenima i ode u hodnik.
Da uzmem jaknu? promumljao je dok je otvarao vrata.
Naravno! I presvuci cipele. Boro, što čekaš?
Ivana je očito bila na rubu živaca. “Je li je malo prebacilo? pomisli sjetno Borislav. Kažu da Alchajmer stiže sve ranije…”
Idem, evo, već sam otišao! Bit ću na stubištu, zapalit ću dobaci.
Odlično! Ivana zatvori vrata za njim. Brzo ću ja.
Iznutra je dopirao neki šušanj, škripanje kutija, a onda se stanom proširio zavodljiv miris iz kuhinje.
Nešto se čudno događa, gunđa Borislav, gutajući slinu i pušeći.
Na stubištu mu se pridružio susjed, Petar Petrić.
Boro, što radiš tu? Daj, i ja ću zapalit s tobom. Kakvo vrijeme, sunce ti! smijao se barba Petar, stresao snijeg s kaputa, u visokim čizmama potapkao po podu. Zima je, seljak slavi… krenuo je, pa stao. Borislav je premoren stajao u kutu.
S posla, ha? upita sažaljivo Petar.
Ma ne polako izdahnu Borislav, prateći dim što vijuga gore. Bio sam još kod sestre, trebalo je pomoći.
Kod Mare? Prava žena klimnu Petar.
Ma ona je normalna, samo se rastavila pa sad sve sama mora, ja dođem pomoći. Ali stalno grinta: Boro, ovo, ono!, mozak mi pojela kao žlicom. A sad me i Ivana izbacila, nešto se sprema. Ma, nebitno. Kako kod vas? Kako Antonia?
Dobro, trpi me, još me i pohvali nekad, nasmije se Petar. Išli kod djece, unuke mazili. Super!
Fino, Borislav se kiselo osmjehne, htio još nešto reći, kad se vrata njegovog stana otvore i na pragu se pojavi Ivana, dotjerana, u onoj crvenoj haljini, cipele na petu, frizura kao za dodjelu Porina, zlato na svima stranama.
Borice! uzdigne obrve, uzdahne radosno. Stigao si, dragi! Što čekaš?! Uđi, brzo! Umoran si, dođi! zagrli ga, pogladi po glavi, zbrčka mu kosu, skida mu šal. Pomoći ću ti, daj jaknu, i kapu isto… ne prestaje Ivana.
Zatečeni Borislav je nespretno zagrli, Petar Petrić zakašlje, koliko je Ivana bila lijepa.
Dobar večer, barba Petre, šapne Ivana dok uvodi muža. Recite supruzi hvala, vratiću kasnije posuđe.
Aha… zbunjeno kimne Petar.
Boro se polako skidao. Kvaka od jakne zapela je, mučio se i gledao u ženu, a ona uzme pladanj sa stola i svečano stane pred njega.
Petar je, vidjevši prizor, zastao, ali Ivana zalupi vrata, pa je otišao natrag k Antoniji…
Kruh i sol, ljubavi moja, jedini mužiću moj. Popij ovu rakijicu, zalogaji što Bog dade! pruži mu pladanj. Na njemu čašica do vrha, panceta, crni kruh, Borin najdraži, kiseli luk, kolutići kiselih krastavaca. Hajde, uzmi od svoje žene, ne gledaj me tako!
Ivana, što ti je? zastane Boro. ‘Kvaka’ skroz pukne, pa skine jaknu preko glave, opsuje, sagne se da odveže cipele, a Ivana već uzima šalicu, daje mu rakiju, ruši ga na stolicu i sama mu skida cipele.
Tako, evo papučice, grijale se na radijatoru da ti se noge ugriju, smrznule u našem starom autu. Čizme ću ja obrisati, ti samo sjedi. Dođi u kuhinju, soko moj! Čekaju te kobasice.
Ivana se pokloni, dotakne pod, nisko poput služavke.
Borislav je htio pitati nešto, ali Ivana ne da ni prstom mrdnut.
Sjedi! Ajd, ruke! Moraš oprati ruke! Evo lavor, evo ručnik s moga ramena, dragi. Toliko te volim, Borice, da bih na koljena pala. Hoćeš? Da padnem pred tobom na koljena? pogledala ga molećivo.
Ne treba na koljena, šapne on.
U redu. Onda jedemo. Prvo salata. Probaj! Evo na zlatni tanjur svali na tanjur, posuđen od tete Tonce, francusku salatu. I rakijica, stojeći na ledu, da te rashladi, kako voliš…
Borislav trgne rakiju, zalogaji salatom. Čudno, ali ukusno.
A Ivana stoji pored, blaženo promatra, klima glavom, cupka i šapće: E moj Borice, moj zlatni mužiću! Drži krpenu salvetu spremnu da izbriše mrlju.
Gotov? uzvrpolji se Ivana. Sad glavno jelo! Prava govedina, krčkala se s povrćem. Najbolja, iz bio-dućana u Ilici, 18 eura kilo. Ajoj! izvadi glinenu posudu. Kako miriši! Po posebnom receptu. Ne kao u menzi… kod mene s ljubavlju i začinima, i
S čim? podigne obrve Borislav. Ivana! Nismo mi milijunaši! Otkud ti pare za ovo? Ja bih i svinjetinu pojeo. I piletinu…
Ne srdi se, gospodaru! klekne Ivana, jaukne, zajeca. Brinem o tvom zdravlju, sreći. Sama ću koru kruha ružiti, samo tebe, glavu kuće, nahranit ko cara. Jedi! Ajde, pojedi ovo prokleto meso! iznenada ustane, suze joj teku, šminka se razmazala. Što još tražiš, ha? Oprosti, što ti nisam crveni sag razvukla kod Jankovićevih jesu, ali ne daju, zatvara im parket. I pribor, srebrni nisam stigla skupiti od svoje plaće. Ali ću se truditi, maziti te, i popeglat ću cipele ako treba
Boris odmakne tanjur, ustane, nadvije se nad ženu poput medvjeda nad mišem.
Sjedni, sad ćeš mi smireno, polako sve objasniti. Što se događa? Jer, mozak mi kuha! povuče Ivanu za ruku i posadi na stolicu.
Što se dogodilo? To ti meni reci! opet skoči Ivana, ali ju njegova velika ruka slegne natrag. Ivana približi sebi govedinu, povrće, natoči si vina, proždire meso, pa kaže iz svega glasa: Tvoja Mara, ta tvoja zvijerka, zove mene, galami! Brat ti je dao sve, iz srca ti ga otrgnula, a ti ga mučiš! Niš ne valja, ni pivo mu ne kupuješ, ni papuče u zubima ne nosiš, a trebalo bi. Izvukao te iz blata, čovjeka napravio, a ti nezahvalna! Tako mi govori.
Što? Ivana, mani se gluposti! Kakva sad Mara? otpuhne Boris.
A što? Misliš da ne znam, da svaki tjedan ideš njoj i žališ se na mene. Ni pregaču ne znam popeglati, ni gaće, ni pivo ti ne dam. Jesam lagala? Ajde reci! udari o stol, tresne čašu, pa zajeca i nasloni se na Borislava. On se izmakne.
Ma nije istina! Idem joj pomoć, sama je, teško joj je. Rod smo, moraš pomoći. Ona uvijek zove, pokuša se opravdati Borislav.
Istina je, ali šalio se! Mara bi ga navodila, reci kako ti je s curom loše, a sa mnom, što sam te odgojila, dobro. A on reče, da ne bi plakala. Ona to zna, i samo zacvili. On se sjeti, što doma ne štima…
Zove. Ti ideš. A što ne bi tamo stao živjeti? Pa ti papuče može u zubima nositi! Tvoje, četrdeset osmog broja, meni ne idu u usta, a njoj taman. I pivu, i čašu, sve. Hajde! Boro, stvarno, ne bih se ljutila! slegne ramenima Ivana.
Ne! Nikako! zavrišti Borislav. Pa gdje bi on bez Ivane, svoga mišića? Ne trebam ni papuče, mogu i bos! Ni piti više neću, glava me poslije boli. Ja s tobom želim
A zašto onda stalno kukaš? Ja nikome ne pričam ništa! Svima velim da nam je super. I bilo je. A Mara me ne voli nikad, ni na vjenčanju me nije pogledala. Ne mogu ti svaki dan kuhati delicije niti masirati pete. Radim kao konj. Vodim maturante, imam nervozu. A ona mi dere živce. Svaki ponedjeljak ti kod nje, utorkom ona mene zivka.
Zašto nisi rekla?
A zašto ti nisi rekao da ideš do nje? vrati pitanje Ivana.
Znam da ti to smeta. Zato šutim. Ivana… spusti usnicu, uzdahne.
Ne želim isprike. Iza leđa me ogovarate Boro, brak nam je koma! skine mu ruku s ramena.
Ma Marici je teško, sama je… po svom Borislav.
Sama si je kriva. Muža je izbacila, sad dozira na tebi! Dolaziš uvijek nervozan, ništa ne valja. Bojim se da ćeš me ostaviti. A meni je ponedjeljkom dodatna iz matematike s lošim učenicima, umorna sam.
Marica je, zapravo, njega odgajala, čuvala kad su roditelji radili ili umrli, s njim radila zadaće, molila učiteljice za njega, pazila što jede, što radi, s kim se druži. Kad bi napravio tulum, tjerala je sve doma. Borislav je student, treba učiti! Tako je govorila. Njezin muž na sve gledao kroz prste, mislio da je to sestrinska ljubav. Kad je Borislav doveo Ivanu, Marica ju je gledala kao neprijateljicu. Kad je najavio da ženi Ivanu, plakala je cijelu noć.
Na vjenčanju je sjedila kao na sprovodu, ništa čestitala nije, nije plesala, ni Gorko! vikala.
Pa što si ko na groblju?! vukao ju muž. Ajmo mladima pokazati!
Ali nije mogla. Noge je nisu slušale. A Ivana se vješala o muža, kao namjerno, da je izludi…
Nikad se nisu zbližile. A Borislav je navikao na sestrin nadzor…
Pa rodbina smo… promrmlja Borislav, žvačući govedinu. Ali ukusno je, Ivana! Smijem još?
Pruži tanjur ženi, misleći da će preveslati šalu.
Ali Ivana demonstrativno ustane i ode u drugu sobu.
Sam uzmi. Onda ispričaj to Marici. Ona će te žaliti.
Ode. Uskoro iz sobe dolazi zvuk televizora i nabijanje po klaviru. Ivana kad je bila ljuta, tukla bi bez sluha po tipkama. Bez muzičkog obrazovanja, to bi bio pravi užas.
Petar Petrić u susjednom stanu strogo pogleda Antoniju i reče:
E, vidi kako žene znaju! Prvo ga dočeka dotjerana, s papučicama i rakijom. Poslije posluži jelo, na kraju svira za muža. A ti? Samo Obriši noge!, Kuda s tim rukama!, Skuhaj krumpir!, Kupi kruh!. Nikad da, Antonia, vidiš mušku dušu. Nikad…
Antonia digne glavu, pogleda ga oštro.
A vi, što, znate mušku dušu? Ma znamo vas, trčite sestrama, kukate na žene, po kući vječno siti, stalno nekim miljenicima. Traži si drugu koja će vidjeti tvoju dušu! Antonija uzme kovčeg, stari, izgrebani. S njim je i njena mama odlazila od muža.
Ne dam te! provali Petar, zgrabi ženu, otrgne se ona, zatvori kovčeg i krene prema vratima.
Neću pitati. Sretna nova, Petre. Snađi se sam…
I ode. Obleče se, iziđe! Petar Petrić, zadihan, potrći za njom, otvori vrata.
Na stepeništu stoji Ivana, također s kovčegom.
Idemo? pita je Antonija. Ovdje nas ne žele.
Da, kimne Ivana. Pazite stepenice…
Izađu, odu do stanice, ukrcaju se u prvi autobus…
Petar Petrić i Borislav ih sustignu tek nakon tri stanice. Zadihani, crveni, bez kapa, stoje i gledaju kao ribe.
Izađite van! Moramo razgovarat! šapne Boris.
Da, baš ćemo izaći! Okreni se, Ivančice, ne damo im mira. slegne ramenima Antonija.
Autobus zatvori vrata. I Petar i Boro su unutra. Gdje? Kome je bitno, samo da su sa svojim ženama…
Šute, pa Ivana, nakon šaputanja s Antonijom, sjedne Borislavu u krilo, a on joj primi ruku. Antonia pogleda Petra i sjedne kraj njega.
Smrzla sam se, progovori ona. Zagrli me. Zadnji put, prije razvoda. nasmiješi se mudro.
Petar ju lagano obuhvati.
Borislav zagrli Ivanu.
Oprosti… šapne. Razgovarat ću s Maricom… Više neću, Ivana. Volim te, ne trebam ni jednu drugu! U svemu si mi najbolja!
Petar i Antonia skrenu pogled, posramljeni što Boris i Ivana tako strasno ljube jedno drugo…
Boro! viče u slušalicu Marica. Borislav, što se događa?! Sama sam, nema hrane, ne stižem ni usisati, kad ćeš ti?! Danas nakon posla kod mene!
Ne mogu, Maro. Idem s Ivanom u kazalište promrmlja Borislav.
Što? prasne. Ja, tvoja seka, život sam ti posvetila, a ti leđa okrećeš? Srami se!
I ostavit će muškarac svoju majku i prionuti uz ženu svoju, i bit će jedno tijelo, reče Boris. Dužan sam ti vratio sve. Maro, nemam vremena, sorry. Dođi nam u goste vikendom!
Marica spusti slušalicu. Nakon dužeg plakanja, okrene broj bivšeg muža. Možda će on doći… i napokon usisati?
