Što ti misliš, da mi možeš naređivati! Marija Petrović bacio krpu pravo u lice snježnoj snahi. Živiš u mojoj kući, jedeš moju hranu!
Mira obrisala lice, stisla šake. Treći mjesec udovica, a svaki dan je bio poput boja u ratnom polju.
Čistim pod, kuham, perem! Što još želite?
Zatvori usta! Napuštena! Došla si s tuđom djecom!
Mala Ljubica, četrnaestogodišnja, izvirila je iz zaklona vrata, drhteći. Četiri godine je imala, a već shvaćala baka je okrutna.
Mama, dosta! Stevan se probio s ulice, prljav nakon rada na polju. Što ponovo?
Evo! Tvoja žena mi se smije! Kažem da je juha previše posoljena, a ona se prigovara!
Juha je u redu, umorno reče Mira. Vi se stalno uštipcavate.
Čuješ li? Marija Petrović prstom ukucala u snahu. Ja se uštipcavam! U svojoj kući!
Stevan prišao je ženi, obgrlio joj rame.
Mama, smiri se. Mira radi cijeli dan po domu. A ti samo hvačiš.
Ah, tako? Sada se suprotstavljaš majci! Uzgojila sam, hranila, a on
Stara se otisla, zatvorivši vrata sa žamorom. Na kuhinji zapala tišina.
Oprosti, Stevan pogladio ženu po glavi. S godinama postaje sve nepodnošljivija.
Stevane, da li bismo mogli iznajmiti nešto? Bar sobu?
Novac? Ja sam traktorist, ne direktor. Jedva mi za hranu ostane.
Mira se naslonila na muža. Dobar je, dobar. Vrijedan. Samo majka njegove pravo pakao.
Upoznali su se na seljačkom sajmu. Mira je prodavala pletene rukotvorine, Stevan je kupovao čarape. Razgovarali su. On odmah reče ne smeta mi što ima dijete. Djecu voli.
Vjenčanje je bilo skromno. Marija Petrović od prvog dana nije voljela snahu. Mlada, lijepa, s višom stručnom kvalifikacijom računovođa. A njezin sin obični traktorist.
Mama, idi večerati, Ljubica povukla za suknju.
Uskoro, sunce moje.
Za večeru Marija Petrović demonstrativno odgnula tanjur.
Ne može se jesti. Kao da svinje kuhate.
Mama! Stevan udario šakom po stolu. Smiri se!
Što smiri? Govorim istinu! On je Svjetlana, gospodarica! A ova!
Svjetlana Marijina kći. Živi u Zagrebu, dolazi jednom godišnje. Kuću je prepisala na svoje ime, iako ne živi ovdje.
Ako vam se ne sviđa kako pripremam, pripremite sami, mirno reče Mira.
Oh, ti! svekrva se izjasnila. Pa ću te!
Dosta! Stevan se usađuje između žena. Mama, ili se smiriš, ili idemo. Odmah.
Kuda ćete ići? Na ulicu? Kuća nije vaša!
Istina je bila u tome. Kuća je pripadala Svjetlani. Živjeli su ovdje iz milosti.
***
Težak teret
Noću Mira nije mogla zaspati. Stevan ju je grlio, šapćući:
Strpi se, draga. Kupit ću traktor. Početi vlastiti obrt. Zaradit ćemo za svoj dom.
Stevane, to je skupo
Naći ću starog, popravit ću ga. Znam. Samo vjeruj mi.
Ujutro Mira se probudila od mučnine. Trčala je do kupaonice. Stvarno?
Test je pokazao dva pruga.
Stevane! utrčala je u sobu. Gledaj!
Muškarac je pospano protrljao oči, pogledao test. Odjednom je skočio, zakoračio prema ženi.
Miro! Draga! Imat ćemo bebu!
Tiho! Mama će čuti!
Ali bilo je prekasno. Marija Petrović stajala je na vratima.
Što je to za buku?
Mama, imat ćemo dijete! Stevan blistao.
Svekrva je naglo podigla usne.
Gdje ćete živjeti? Ovdje je sve skučeno. Svjetlana će doći protjerat će vas.
Ne protjerat će! Stevan se zaoštrio. Ovo je i moj dom!
Dom Svjetlanin. Zaboravio? Prepisala sam ga na svoje ime. Ti si samo stanar.
Radost je izletjela iz ruku. Mira se slegnula na krevet.
U mjesec dana dogodilo se strašno. Mira je podizala tešku kantu s vodom vodovod u kući nije bilo. Sudden bol u donjem dijelu trbuha. Crvene mrlje na hlačama
Stevane! zaklela je.
Povratak. U bolnici su rekli preopterećenje, stres. Potrebna je mirnoća.
Koja mirnoća u kući s svekrvom?
Mira je ležala u bolničkoj sobi, gledala u strop. Sve. Više ne može. Ne želi.
Odlazim od njega, rekla je prijateljici po telefonu. Ne mogu više.
Miro, a Stevan? On je dobar.
Dobar. Ali njegova majka Umrijet ću tamo.
Stevan je došao posle posla, prljav, iscrpljen, s buketom poljskih cvjetova.
Miro, draga, oprosti mi. Kriv sam. Nisam te zaštitio.
Stevane, ne mogu više ovdje živjeti.
Znam. Uzeti ću kredit. Iznajmit ćemo stan.
Neće ti dati. Plaća je mala.
Dati će. Našao sam drugi posao. Noćna smjena na farmi. Danju na traktoru, noću mući krave.
Stevane, padat ćeš s nogu!
Neću pasti. Za tebe ću se žrtvovati.
Ispustili su Miru za tjedan dana. Kod kuće Marija Petrović dočekala je s praga:
Što, nisam te zaštitila? Znala sam. Slaba si.
Mira je tiho prošla pored nje. Nije bila vrijedna sukrine suze.
Stevan je radio kao proklet. Jutro je voleo traktorom, noću na farmu. Spavao po tri sata.
Naći ću posao, rekla je Mira. U uredu je mjesto za računovođu.
Plaćaju po štimali.
Štamilu po štimali.
Uradila je. Jutro je vodila Ljubicu u vrtić, išla u ured. Navečer je dovlačila kćer, kuhala, prala. Marija Petrović i dalje gnjavila, ali Mira je naučila da je ne sluša.
***
Svoj kutak i novi život
Stevan je nastavio štedjeti za traktor. Pronašao je star, slomljen. Vlasnik ga je davao za ništa.
Uzmi kredit, rekla je Mira. Popravit ćeš, zaradit ćemo.
A ako ne uspijemo?
Uspjet ćeš. Imaš zlatne ruke.
Kredit su odobrili. Kupili su traktor. Stajao je u dvorištu kao hrđa.
Eto ga! Marija Petrović se smijala. Kupili ste otpad! Samo za groblje!
Stevan je tiho rastavljao motor. Noću, nakon farme, pod svjetlom baterije, s lampom, Mira je pomagala donosila alate, držala dijelove.
Spavaj, ide ti doći.
Počeli smo zajedno, završit ćemo zajedno.
Mjesec je prolazio. Dva. Susjedi su se smijali budala traktorista, kupio ruševinu.
Jednog jutra traktor je zagorjao. Stevan je sjedio za volanom, ne vjerujući svojoj sreći.
Miro! Pokrenuo se! Radi!
Ona je izjurila u dvorište, zagrlila muža.
Znala sam! Vjerovala sam u tebe!
Prvi posao orati polje susjedu. Drugi donijeti drva. Treći, četvrti Novac je tekla.
A onda je Mira opet osjetila mučninu ujutro.
Stevane, opet sam u istom položaju.
Sada nemaš teške poslove! Čuj? Sve radim sam!
Zlatno je držao kantu. Marija Petrović je ispustila:
Tanjura! Dala sam ti cijeli život, a ti ništa! A ova!
Ali Stevan je ostao čvrst. Nije dopuštao terete.
Sedmog mjeseca došla je Svjetlana sa suprugom i planovima.
Mama, prodajemo kuću. Dobro nam je ponudila. Preselili biste se kod nas.
A ti? Marija Petrović kimnula na Stevana s Mirom.
Koji su to? Neka traže stan.
Svjetlano, rođen sam ovdje, ovo je moj dom! uzviknuo je Stevan.
I što? Kuća je moja. Zaboravio?
Kad se iselju? smireno upitala Mira.
Za mjesec dana.
Stevan je gnjevio od bijesa. Mira je stavila ruku na njegovo rame tiho, ne treba.
Uvečer su sjeli zagrljeni.
Što ćemo? Uskoro će biti beba.
Naći ćemo nešto. Najvažnije je da smo zajedno.
Stevan je radio kao opsjednut. Traktor je reao od jutra do noći. Za tjedan je zaradio onoliko što je ranije za mjesec.
Tada je zazvonio Mihovilović susjed iz daleke selice.
Stevane, prodajem kuću. Stara, ali čvrsta. Jeftina. Želiš li pogledati?
Otišli su pogledati. Kuća je zaista stara, ali solidna. Kamenita peć, tri sobe, štala.
Koliko želiš?
Mihovilović je naveo iznos. Pola im je bilo, pola ne.
Možemo li na rate? predložio je Stevan. Prvu sada, drugu za pola godine.
Slažem se. Pouzdan si mladiću.
Vratili su se kući oduševljeni. Marija Petrović ih dočekala s praga:
Gdje ste se skrivali? Svjetlana je donijela papire!
I sve je u redu, smireno reče Mira. Selimo se.
Kamo? Na ulicu?
U svoj dom. Kupili smo.
Svekrva je ostala bez daha. Nije očekivala.
Lžete! Od gdje ste uzeli novac?
Zaradili smo, Stevan zagrlio ženu. Dok si ti šaptala, mi smo radili.
Preselili su se za dva tjedna. Malo stvari što svoje u tuđoj kući?
Ljubica trčala je po sobama, pas Boki lajao.
Mama, je li ovo stvarno naš dom?
Naš, dušo. Pravi naš.
Marija Petrović došla je za dan. Stajala je na pragu.
Stevane, razmislila sam Možda ćete me uzeti? U gradu je gužva.
Ne, mama. Izbor si napravila. Živi sSvjetlanom.
Ali ja sam majka!
Majka ne zove unuku svojom. Zbogom.
Zatvorila je vrata. Teško, ali ispravno.
Matija se rodio u ožujku. Snažan, zdrav dječak. Vrištao je glasno, zahtjevno.
Uraza je otac! smijala se babica.
Stevan je držao sina, bojeći se disanja.
Miro, hvala ti. Za sve.
Hvala tebi. Što nisi pukao. Što si vjerovao.
Dom se polako ispunjavao životom. Posadili su povrće, uzgajali kokoši. Traktor je radio, donosio prihod. Navečer su sjedili na verandama. Ljubica se igrala sBokijem, Matija spavao u kolijevci.
Znaš, rekla je Mira, sretna sam.
I ja.
Sjećaš li se koliko je bilo teško? Mislila sam da neću izdržati.
Izdržala si. Jaka si.
Snažni smo. Zajedno.
Sunce je zalazilo iza šume. Kuća je mirisala na svježi kruh i mlijeko. Pravi dom. Naš dom.
Mjesto gdje nitko ne ponižava. Gdje te ne izbacuju. Gdje ne nazivaš tuđim.
Mjesto za život, ljubav i odgoj djece.
Mjesto za biti sretna.
