Sanitarica, žena s umorno, izblijedjelim licem i očima, umornim od svakodnevnog gledanja tuđih patnji, nečim nespretno prebacila prozirnu torbu Lade iz jedne izmučene ruke u drugu. Pakiranje od plastike pucketalo je, probijajući tišinu lifta. Unutra, kao šala sudbine, istaknuli su se mali dječji komadići roza bodi s zečevima, odijelo s vezom Ja sam mamina sreća i bijela kutija pelena s plavim rubom. Na kutiji je veliki, upadljiv broj 1 za novorođenčad. Za one koji tek započinju život.
Lift, s tutnjanjem starih užegnutih sajli, spustio ih je na prvi kat, a sa svakim spratom Lada je sve više osjećala kako srce stisne u mali, bespomoćan čvor boli.
Nije ništa, dušo, reče sanitarica grješkom, glasom pospano i bez nade, kao škripa ne podmazanih vrata u napuštenoj kući. Još si mlada, jaka. Još ćeš se oporaviti Sve će se srediti.
Bacila je Ladi brz, mrmljiv pogled, pun neugodnog suosjećanja i želje da ovaj mukaš podizak završi što prije.
Imaš li stariju djecu? upitala je, pokušavajući popuniti tešku, sputanu tišinu.
Ne izdahnu Lada, gledajući svijetleći panel s katovima. Glas joj je bio prazan, bezvječan.
To je komplicirano nastavi sanitarica. Što ste odlučili? Sahranjivati ili kremirati?
Sahraniti, odmaškala je Lada, uspruživši usne do bijelog. Pogled joj se izgubio u izlizanoj, ogrebotini zrcalu lifta, gdje se ogledalo njezino lice blijedo, ispraznjeno.
Sanitarica je uzdahnula, gotovo profesionalno. Vidjela je takve hiljade. Mlade, stare, slomljene. Život u tim zidovima dijelio se na prije i poslije. Za Ladu je upravo stiglo ono poslije.
Uzimala su je iz porodničnog odjela, a nije bilo omota s ružičastim ili plavim trakama. Nije bilo radosnih uzvika iz podsjede, niti osmijeha, čestitki i zbunjenih, sretnih pogleda rođaka, skromnih buketa božura mirisnih po zimskim noćima. Samo je stajao muž, Marko, na donjem pragu bolnice, s pogledom punim krivnje, savijen, kao da nosi teret neizdrživog. I bila je užasna, ledena praznina iznutra, koja je zujala u ušima i gušila dah.
Marko ju je zagrabio povučeno, nesigurno, kao stranac, bojeći se da dotkom ne izazove još veću bol. Njegov zagrljaj nije grijao bio je samo formalnost, ritual koji se mora obaviti. Bez ikakvih riječi, bez onih čudnih, sadaželjnih fotografija uz izlaz, tiho su napustili zgradu. Vrata su se sama zatvorila za njima, kao da zauvijek zatvara jedan životni odlomak.
Već sam hm zapnjela je Marko, pokrećući auto. Motor je uzviknuo tupim, beživotnim režanjem. Kod tih tih galama sve sam naručio za sutra. Ali ti, ako želiš, hm, možeš nešto promijeniti. Bijeli vijenac odabrao sam, mali, a lijes on je bež, s roza zastao je, progutavši grlo.
Nije bitno, prekinula ga je Lada, gledajući mutno staklo. Ne mogu ne mogu sad o tome govoriti.
U redu. Hm ponovo se potrčao, nervozno stegnuvši volan.
Oh, kako je decembarovo sunce bilo svijetlo i vesele boje! Sjajilo je u lokvama, zasljepljivo, pravilo svjetlucave odsjaje na vjetrobranima propuštenih automobila. Vrištalo je od života koji je nestao. Gdje je vjetar, gdje je ledeni pljusak, gdje je blagi snijeg što lomi lice kao Božja prekunja za sve tvoje grijehe? Tako bi bilo pravednije Tako bi bilo poštenije. Prošli su pored kontrolne stanice i izronili na sunčanu ulicu. Lada je s nekom zakašnjelom, apsurdnom sažaljenosti pogledala prljavu, slanu mrlju na bočnom dijelu automobila.
Kakva je prljava
Zaboravio sam oprati. Još tri dana prije sam htio, al hm sve se zakompliciralo.
Zao si li? okrenula se Ladi.
Ne. Odakle to?
Kašljaš.
Ma ne, to je živčano. Grlobolja od stresa.
Krenuli su dalje. Svijet oko njih nije se promijenio. Isti grad, iste ulice s otpatkom, golemi, mršavi stabla uz sivosiva fasada starih blokova. Nebo je bilo nebeski plavo, bez ijedne oblaka. Stari ograda škole, svježe prefarbana, s iskazom ljubavi. Golubovi su se napuhivali na žicama. Beskrajan asfalt vodio je u nigdje. Sve je bilo isto, i to je bilo nepodnošljivo.
* * *
U trećem mjesecu trudnoće Lada je osjetila slabost. Prvo samo grlobolja, zatim vrućica i umor. Pomislila je prehladu, pa možda gripu. Liječnici su joj propisali lijekove, uvjerili je da je beba sigurna. Kad se oporavila, na leđima se pojavila čudna osip. Infekcijolog ju je na brzinu nazvao herpesom i dao jake antivirusne tablete. Lada je uzimala ih s krivnjom, ali nisu pomogle. Dermatolog je odmah preokrenuo: Nije herpes, to je alergija! Samo krema. Osip je nestao i čini se da su zdravstveni problemi završeni. Lada je uzdahnula i počela pripreme za porod kupovala je stvari za bebu, uređivala dječju sobu.
Kad su kontrakcije počele, bile su slabe, gotovo neprimjetne, ali Lada, pamteći savjete, krenula je prema porodnici.
Nema dilatacije, zaključila je dežurni babica nakon pregleda. Lažne kontrakcije. Treba ih zaustaviti dok se cerviks ne otvori.
Dvakrat su joj stavile infuziju koja smiruje porod, ali kontrakcije su samo pojačavale. Noću je izdržavala bol, a jutro je donijelo otvorenje. Odlučili su ubrzati proces i probosti amnionsku vodu.
Voda čista? pitala je Lada, pokušavajući govoriti ravnomjerno. Pripremala se temeljito, čitajući sve moguće informacije.
Da, prozirna, bez zelene boje, uvjerili su je. Sve u redu.
Dolazi nova infuzija za stimulaciju. Sat, drugi, treći Bol je postala paklena. Šest sati kasnije monitor je pokazao zabrinjavajuće podatke fetalni otkucaji usporavaju. Hipoksija, šaptala je babica. Liječnik, dodirujući Ladu po mokrom čelu, rekao je: Stanje bebe se pogoršava. Rizik je velik. Predlažemo carski rez. Lada, iznemogla od boli, samo je klimnula.
Operacija je prošla brzo i, po riječima liječnika, uspješno. Rođena je dječak? Ne, djevojčica. Mala, zdrava, prvi plač, crni vlasići. Prikazali su joj bebu, lagano je prislonili uz dojku. I to je bilo pet minuta sreće. Sljedeći dan Lada je vidjela svoju kćer u intenzivnoj njezi s monitorima, cijevima, na respiratoru koji je sam diše umjesto bebe. Iz grla joj je tekla crvena krv.
Pneumonija, objasnio je šef odjela, izbjegavajući pogled. Infekcijska, vjerojatno iz kontaminirane vode. Uzročnik je jedan od onih koji su vas napali tijekom trudnoće. Liječenje je teško.
Trećeg dana života, kad je bebu sve stabilnije, Lada je u sobi naporno sisala mlijeko, moleći sve svete i bogove koje je znala. Marko je po prvi put u godinama otišao u crkvu zapaliti svijeću. Kasnije su, po savjetu starije rođake, odlučili promijeniti ime djeteta. Neko je šapnuo da originalno ime ne odgovara. Odabrali su ime po svetom snažno, staro. Kad je Lada bila uvjerena da će njena beba preživjeti, ući je glavni liječnik i tiho, ali čvrsto, zaustavio joj ruku.
Žao mi je, Lado, reče, gledajući u zid. Nakon toga su uslijedila duga, zamršena medicinska objašnjenja, sve u kojima je bio skriven jedini zaključak: kraj. Sve je završilo.
* * *
Na prolazu su se pojavila lica za zakrpama susjednih automobila. Nepoznati, ravnodušni ljudi u žurbi. U kolima ih je trebalo troje, ali su bila samo dvoje. Kao i uvijek sada je između njih bila ponora.
Žao mi je tako glupa, prazna fraza! bujala je u Ladi. Kako živjeti sad? Kako disati kad je cijeli svijet zastao, zamrznut u tom trenutku, napet kao luk spreman za pucanje?!
Roditelji koji su došli u pomoć gledali su prema liječnicima, krivili ih, htjeli tužiti, tražiti pravdu Ali Lada je bila u ponoru tuge i nije željela ništa. Svako pomicanje, riječ, misao tražili su enorman napor. Odlučila je da će se nakon novogodišnjih praznika vratiti na posao. Sjediti kod kuće okružena tim malim dječjim stvarima, koje nije mogla podići ni baciti, bilo je kao ludilo.
Novu godinu i Božić proslavili su s Markom kod njenih roditelja u mirnom snijegom prekrivenom selu. Tišina je bila zastrašujuća. Na Badnjak, pod Božić, odlučili su ići u saunu da se ispranu od gradske i bolničke prljavštine. Prvo su muškarci Marko i otac ostali dulje. Lada s majkom, Mateom, ušle su tek oko ponoći. Zbog šavova Ladi nije smjelo biti u sauni, ali majka, praznovjerljiva i osjetljiva, nije htjela ići sama u tamni vrt gdje je bila sauna, pa je Lada tiho pošla s njom, zamotana u staru, krznenu ogrtač.
Sauna je bila topla, napunjena bukom, mirisala na brezin vijenac i suho drvo. Majka, već odparena, izašla je u predprostor gdje je Lada sjedila na širokoj klupi.
U ovu noć počinju božićna proricanja, znaš? rekla je majka, sušeći se ručnikom. Sjećam se kad smo mi u mladosti s djevojkama stajale, postavljale ogledala, palile svijeće pokušavale predvidjeti muža.
Lada je udahnula topao, ljekovit zrak koji je došao iz predprostora za sobom. Toplina i umor je vodili je u san.
I što? Da li se istina pokaže?
Oh majka se zakuhala. Jednom smo stavile dva ogledala jedno nasuprot drugog, u mraku, i čekale čekale Pa mi se učinilo da se u toj neodređenoj dubini, u tom zrcalu beskonačnosti, nešto pomaklo. Crna, mutna figura iz daleka počela je prilaziti! Bile smo glupe i vrištale smo, sve smo razbile. Od tada nikad više ne gledam u ogledala. Želiš li probati sada? Možda na talog kave
Ni za što na svijetu! Lada se namrštila.
Pomogla je majci da se opere, a ona, umorna, krenula kući.
Idi, majko, šaptala je Lada. Ja ću još malo ostati ovdje. Trebam biti sama.
Majka je klimnula, shvaćajući, i otišla. Ostala je sama. Negdje je škripala podzemna podova, kao da drvo gubi toplinu. U kutu je visio prašnjavi, sivi pauk. Iza zaleđenog prozora tišina, snijeg i grane trešanja prekrivene bijelim pokrivačem. Lada je osjećala tešku, smolastu tugu. Legnula se na topli klupicu, pokušavala ne misliti ništa, samo slušati: kako žar u peći škripi, kako stari javor škripi na vjetru, kako tišina šušti u ušima. Polako je zdrmala u san, granica između stvarnosti i halucinacije se zamućivala, a ona je tonula u dug, gust, ali kratak san.
Sanjala je da je kod kuće, u svom stanju u Zagrebu. Sunčeva svjetlost ispunjava dnevni boravak. Prišla je dječjem krevetiću koji su s Markom s ljubavlju odabrali bijeli, s rezanim uzicama. U krevetiću se nešto pomaklo, čuo se tiši šum. Lada se zaustavila.
Prišla je bliže i zagledala se unutra. Na ružičastom plahtu ležala je njena kći, novorođena, sitna. Mala je bila živa. Okrenula je glavu i pogledala Ladu svojim velikim, plavim očima. Tada nasmijala se. Bez zubića,U tom trenutku Lada je osjetila kako se sve patnje pretvaraju u neizbrisivu, svjetliju nadu koja je zagrlila i nju i njenu malu, blistavu djevojčicu.
