Ljubica nikada nije vjerovala svom mužu. Zato je sve vrijeme morala računati samo na sebe tako je i zapele našla u braku.
Marko je bio zgodan kao crveni mak, uvijek nasmijan i duša svake zabave. Rakiju je pio umjereno, nikada nije pušio i nije se jurio na ribolov, lov ili fudbal. Kratko rečeno, dobar čovjek i u dvorac.
Zahvaljujući tim njegovim dobrim osobinama, Ljubica je sumnjala da Marko pronalazi utjehu izvan kuće. Takvih ljudi se ne nađe ni pri danu s vatrom, a lovice će se sigurno naći Jedina mala utjeha Ljubici bila je njegov nepresušni odnos prema sinu. Marko nikada nije oklijevao da se posveti malom Ivanu; sve slobodno vrijeme provodio je s njim. Ljubica je zato mislila da je ta otkrivena otacljubav dovoljno za održavanje braka.
U školi su Ljubicu zbijali pod imenom Ljubi zbog njenog vatrenocrvenog kose i bora koje su se prosipale po licu, kao da su posuti po plaži. Majka, zavidna ljepotica, od malih nogu je područila kćeri: Ljubice, ti si moj patuljakpačak. Oprostite mi tu usporedbu, ali istina je gorka. Tko će ti reći istinu u lice? Samo ja. Neće te nitko uzeti u brak, zato se osloniti moraš na samu sebe. Uči marljivo, nakon škole izgradi karijeru. A kad se pojavi neki dobar čovjek, ne otvaraj se. Budi mu poslušna žena.
Ta je majčina pouka Ljubicu pratila cijeli život.
Kad je završila srednju školu s zlatnom medaljom, upisala je studij u Zagrebu. Tamo je upoznala budućeg muža. Ljubica nije imala pojma zašto je privukla takvog izvanrednog mladića. Marko joj je jednog dana priznao da je ona jedina djevojka koju se usudio prići. Ljubica nije koristila šminku, nosila je skromnu odjeću i nije se igrala šarmom. Kad je shvatila da je Marko ozbiljan, odlučila je preuzeti inicijativu Ne propusti ovaj dar sudbine! Predložila je Marku da je oženi. Mladić je bio zapanjen takvim nesramnim prijedlogom, ali Ljubica mu je obećala da će biti krotka, ponizna i vjerno žena. Ljubav će s vremenom doći, uvjeravala je svog budućeg. Marko je, uz majčinu podršku, naposljetku pristao.
Kad je Marko prvi put doveo Ljubicu u svoj dom, majka Markove, Marija Krstičević, gledala je s neodobravnim i oštrom pogledom. Djevojka joj je bila dosadno nevjerojatna. Sina koliko god želiš ljepši od crvenog sunca, sjajniji od punog mjeseca. Svaka bi ga uzela! A ti, mrljiva djevojka s bubama! Očajna je bila zbog Marka, željela je lijepa unučadi, a ne crvene Ljubi. Prvi susret nije išao glatko.
Ljubica je primijetila nezadovoljstvo svekrve. U dubini duše shvatila je da lijep muž može biti smetnja sreći, ali nije htjela odustati. Došla je k Mariji bez Marka, nadajući se da će spasiti svoje buduće brak. Marija je poslužila čaj i, iznenada, našla Ljubicu prilično simpatičnom. Počinjem se privikavati pomislila je. Ljubica je obećala da će biti vjerno i poslušno svojem sinu do kraja života argument koji je nadvladavao sve vanjske nedostatke.
Marija je bila usamljena žena; muškarac ju je davno napustio zbog nove ljubavi, a nakon godine se vratio, iscrpljen i trgan. Obitelj muževa ga nije prihvatila i to je bila teška godina. Cijeli život je pitala sama sebe: da li je trebala oprostiti nevjernika? Ali rana koja ostane ostane i tjače. Odgoj jednog sina bila je velika briga, pa je odlučila podržati Markov izbor. Shvatila je da Ljubica čeka Marka kroz sve ceste, pa čak i one najgrublje. Blagoslovila je brak.
Godinu dana kasnije rođen je sin Ivan. Bio je kopija svog lijepog oca, na čemu je Marija bila presretna. Marko je lepršao oko njega kao ludi leptir; Ivan je postao njegov smisao života. Ljubav prema ženi, međutim, nikada nije procvjetala. Ljubica također nije zaljuljala strasti prema mužu. Odnos je bio miran, svakodnevni peglala je njegove košulje, kuhala obroke, lagano ga poljubljala za laku noć. Marko je cijelu plaću davao ženi, cvijeće za rođendane, jutarnje poljupce i trčao na posao. Sve je to više ličilo ritual nego pravu ljubav. Oboje su čekali pravu bračnu strast, o kojoj su čitali u knjigama i čuli od prijatelja.
Pet godina kasnije Marko je otkrio ono što je tražio ali izvan svog doma. Djevojka nebesa, po imenu Božena, bila je slika savršene ljepote. Marko nije mogao odoljeti njenom čaru; Božena je uzvratila osjećaje. Pola godine provodili su se u kafićima, na klupama i kod prijatelja. Taj tajni odnos trošio je Marka sve više lagao svojoj ženi. Ivan je sve češće vidio iritiranog oca, a ne onog nasmijanog kakav je bio prije. Božena nije htjela otkazati, postavila je uvjet: Ili se udaš za mene, ili ostajemo prijatelji; neću čuvati starije.
Marko je bio izgubljen. Nije želio izgubiti Boženu, a sin je bio jednako drag. O Ljubici nije ni mislio. Kada je Ivan imao pet godina, Marko je spakovao torbe i napustio obitelj.
Ljubica je sve više razmišljala o majčinoj mudrosti. Riječi koje su je tada boliile, sada su joj bile štit. Shvatila je da će preživjeti mužev odlazak bez tragedije, da neće skočiti s mosta u duboku rijeku i trojat će se u tri potoka, jer je majčin cijepi od životnih nevolja zaštićen.
Priča je ostavila dubok rez u srcu, a taj mali komadić duše potonuo je u dubinu, čekajući sudbinu. Sreća je slobodna ptica sjedne gdje želi. Ljubica je morala progutati čašu napuštene žene do dna. Na rastanku reče Marku: Kad se predomisliš, vrata su ti uvijek otvorena. Samo ne odgađaj povratak. Ivan te puno voli, ne dopusti da pati.
Marko je još pola godine lutao između sina i Božene. Ljubica je pažljivo čuvala njegovu četkicu za zube u posebnoj čaši u kupaonici. Svaki put kad je Marko došao oprati ruke, četkica je tiho gledala svog vlasnika. Marko nije mogao mirno gledati u nju bila je tiha osuda. Jednom je čak stavio tu prokletu četkicu u džep: Izbrišem je da me ne muči.
Sljedeći put došao je i našao novu četkicu u čaši.
U kuhinji ga je čekala omiljena šolja toplog kave, a u hodniku su tiho stajale kućne papuče, čekajući svog gospodara. Te male stvari izrezivale su Markovu dušu. Trudio se što brže provesti vrijeme s Ivanom i pobjeći iz kuće. Nije mogao sebi objasniti zašto je napustio obitelj neka nepoznata, neodoljiva sila ga vukla prema Boženi. Duša se razdire na dijelove. Kako ne povrijediti svoje najbliže? Tko će mu pokazati izlaz iz ove besmislenosti?
Marko je stalno postavljao ta pitanja sebi, a odgovori nisu dolazili. Mogla bi ga spriječiti da prođe prag; mogla bi proklinjati preljubu i njega. Ali Ljubica je tiho šutjela i svaki put kad je Marko odlazio, nakon igre s Ivanom, rekla: Vrati se, Marko. Ne zaboravi nas
Kad se vratio Boženi, bio je potpuno izpraznjen. Njoj, kao supruzi, nije se svidjela ta gužva oko Ivana. Božena ga je više puta upozoravala: Ako te ostavim, biće to zbog tvog omiljenog sina. Brineš se za njega više nego za mene. Tako je godina za godinom prolazilo.
Prijateljice su šaptale Ljubici: Gospo Đe, zašto još ne vjenčate nekog? Tvoj otac treba sina svakog dana, ne samo za praznike! I ti si još mlada! Zaboravi Marka! Kao što cvijet u proplanku ne traži drvo da ga podupire. On neće ostaviti Boženu. Koliko je godina prošlo
Ljubica je slušala, uzdahnula i šutjela.
S vremenom su prijateljice prestale nagovarati Ljubicu; sve su se navikle da je sama. Vrijeme neumoljivo je prolazilo.
Marko je prestao posjećivati Ivana. Otac i odrastajući sin sada su se susretali na neutralnoj zemlji. Ivan je završavao srednju školu. Ljubica je konačno shvatila da se muž neće vratiti prošlo je dvanaest godina od njegovog odlaska. To je dug period. Postavila je crnu točku na tom poglavlju i prestala čekati Marka. Još je bila puna snage i mogla je podići drugo dijete. No ništa se nije dogodilo. Ljubica je kupila putni list i otisla u tople krajeve, gdje je doživjela kratki ljetni roman, bez ikakvih obveza samo topli zagrljaj i šaputanje na obali.
Deveto mjeseca po povratku, Ivanu se rodila sestra Maja. Prijateljice su bile zapanjene odlukom; stajale su na pragu porodilišta čekajući Ljubicu i bebu. Mlada majka, umorna i sretna, držala je u rukama omot s ružičastim trakama.
Bok, cure! Molim vas, volite i štićenje moju Majicu! nasmijala se Ljubica.
Jedna od prijateljica se zadirkivala:
A po očevu imenu kako ćeš je zvati?
Da bi došla do prezimena, moraš odrasti! odbranila je majka.
Nijedna šala prijateljica nije mogla zamagliti Ljubicinu veliku radost. Cijeli život sada je bio posvećen Maji.
Ivan je bio prvi i nezamjenjiv pomoćnik. Sestra je bila omiljena. Pitanja o Maji i njenom ocu nije postavljala majka je bila presretna, pa sve ostalo nije imalo značenja. Kad je Maju upisala u vrtić, imala je tri godine. Tamo su je prosvijetlili vrtićki drugari shvatili su da djeca mogu imati i mame i tate!
Maja je od tada vrištala da zove Ivana tata. Bilo je i smiješno i gorko.
Jedne večeri, u Ljubičinoj stanu, zazvonio je nesiguran telefon. Maja je skočila do vrata, vičući: To je moj tata!
Ljubica je pogledala kroz škrinju i ugledala Marka! Otvorila vrata što šire.
Mogu li ući, Ljubica? trepnuo je iznenadni gost, čudno se mučio.
Uđi, ako si došao. Ljubica nije mogla sakriti iznenađenje.
Marko je odložio dvije pretrpane torbe i skinuo ranac. Maja je jurnula k nepoznatom tati u zagrljaj:
Mama, to je moj tata, zar ne?
Ljubica, shvaćajući situaciju, s plačom u očima odgovorila:
Da, Majo, to je tvoj tata.
Marko je podigao djevojčicu, poljubio joj bubice i promašio zlatne kovrčice: Bok, moj mali rijedak!
Zatim se naslonio na Ljubičinu ruku i strastveno poljubio:
Hvala ti, Ljubice! Oprosti li mi? pokušao je kleknuti, ali Ljubica ga čvrsto zgrabila za lak i spriječila da padne na koljena.
Pozdrav, moj gorki med! Odlazio si 17 godina. Nema besa ni krivnje. Tko će sjećati se starog Samo vidi trebamo tate izdahnula je s olakšanjem.
Ivan, s otvorenim očima od iznenađenja, stajao je sa strane i tiho se smijao.
Dva tjedna kasnije, Ljubica se oporavila od razrušenih emocija i nazvala zaintrigiranu prijateljicu: Želiš li znati kako se zove moja kći? Viktorovska je. Zapamti Marija Viktorovska! Bez iznimke!Marko je još mjesec dana pokušavao vratiti se u njihov dom, ali svaki put kad je zakucao na vrata, čuo je kako se u kuhinji čuje smijeh Male Maje i zvuk igara Ivana. Ljubica mu je šaptala kroz prozor: Kad se vratiš, moraš prihvatiti sve što smo postali. On je shvatio da ne može vratiti ono što je izgubio, pa je s pakirkom u ruci tiho otišao, ostavljajući za sobom prazninu ispunjenu ljubavlju djeteta.
Nakon toga, Ljubica je otvorila malu radnju na uglu ulice, nazvanu Viktorovska slastičarna, gdje je svakog jutra pekla kruh i kolače po receptima svoje bake. U radnju su dolazili susjedi, prijateljice i roditelji iz vrtića, a Maja i Ivan su postali česti mali pomoćnici koji su pospremali stol i donosili svježe voće. Svaki put kad bi netko pitao za čaroliju koja se krije u mirisu svježe peciva, Ljubica bi se nasmiješila i rekla: U svemu tome je najviše radila ljubav koju sam naučila nositi sama.
Jedne večeri, dok je sunce lagano tonulo iza krova grada, Ivan je sjedao na krilu svoje majke, čitajući priču o hrabroj djevojci koja je preživjela oluje. Maja je trčala oko njih, hvatajući svjetlucavu lopticu, a u pozadini se čuo tihi klik čaše u kojoj je stajala čašica za zube simbol prošlosti koju je svaka generacija pretvorila u snagu. Ljubica je pogledala kroz prozor, osjetila toplinu zagrljaja svojeg doma i shvatila da je konačno našla mir ne u povratku starog, nego u stvaranju novog.
S osmijehom na licu, podignula je čašu i nazdravila: Na zdravlje svima koji su nas naučili da je jedina prava ljubav ona koja nas ne veže, već nas oslobađa. Tada je čuli lagani koraci na hodniku; vrata su se otvorila i unutra je ušla Marija, Markova majka, s torbom punom svježeg kruha. Pogledali su se, podijelili toplu riječ i shvatili da je najvažniji most između njih ne prošlost, nego zajednička briga za djecu i za zajednicu. Tako su, uz šapat djecje radosti, završili svoje priče, ne kao izgubljeni likovi, već kao ljudi koji su iz pepela starih razočaranja izgradili svoj vlastiti svijet svijet u kojem je svaka zora nosila obećanje novog početka.
