Zbog toga ne želim se vjenčati. Ne vjerujem ženama! I ti se ne usuđuj glupom ludosti razbiti obitelj, čuješ?

Završio sam s prženim jajima i popravljam zadnji gutljaj kave kad me žena, pocrvenjela i nesigurno, upita:

Imaš li drugu?

Po čemu ti

Ne pokušavaj lagati, Marko. Samo želim čuti istinu iz tvojih usta.

Sada sam prekriven mrljama to se meni rijetko dešava, a najčešće kad ne mogu reći istinu, a ni ne želim lagati.

Ne moraš ništa reći. Razumijem.

Kao da me je obgrlila vruća para, iskočio sam na ulicu. Cijeli radni dan se nervirao i vršio se na mene: situacija je izmakla iz kolosijeka i zahtijevala odluku za koju nisam bio spreman. Lagati ženi nije bilo moguće previše mi je značila.

Istina je bila da sam imao drugu. Mlada, lijepa, šik smijete se, ali sve je to bilo samo testosteron koji je kružio kroz usta, nos, uši i sve druge otvore.

Ali niste pogriješili! Nije bila mlađa ni ljepša od moje žene. Bila je bivša razrednica prva neostvarena ljubav, nezavršeni gest. Srela sam je slučajno nakon mnogo godina.

Ruže, to si ti? Ne prepoznajem. Kao pravi londonski dendi.

Zbunjeno sam se nasmijao. Preda mnom je, s podsmijehom, stajala Ružica.

Stajao sam kao budala, osjećajući se izuzetno neugodno. Pogledala me od glave do pete, a ja sam bila ona koja me je u školi zadirkivala raznim nadimcima Ruža je bio jedan od njih.

Hajde, popričajmo u kafiću, napravimo mini susret. Još jedna zajednička poznanica će uskoro izaći iz dućana.

Nisam stigao odgovoriti kad iz dućana (i tamo smo se prvi put sreli) izašla Snježana. Svijetloplava, nježna, krošna. Pogledala me i nasmijala se.

Marko Ružinić, to si ti? upitala je melodičnim, gotovo bolno poznatim glasom koliko ti je godina?

Mogao sam se samo nasmiješiti, osjećajući čep u grlu od iznenađenja.

Naravno, odveo sam ih u kafić, sjeli smo i lijepo smo razgovarali. Sljedećeg dana, ne moći da se suzdržim od emocija, sastao sam se sa Snježanom poslije posla.

Nije se iznenadila, prihvatila to kao nešto normalno. Sjedili smo u kafiću samo nas dvoje, a onda smo završili u njezinoj sobi i nestao.

Veza je trajala pola godine, a ja sam živeo u dva svijeta. Prvi obitelj: djeca Ivan i Nastas, koje volim, i žena Marija, koju volim i volim i dalje.

Drugi svijet Snježana, nalet emocija, radost posjedovanja, ljubav. Da mi je bilo dopušteno, rado bih skak’o iz jednog svjetla u drugo. Zato, kad me Marija iznenada otkrila, nisam bio spreman.

Jedina misao koja mi se pojavila do kraja dana bila je: napraviti pauzu. Pravu, ne samo za nekoga. Razmisliti i donijeti konačan izbor.

Upravo sam htio nazvati Mariju, ali ona me je pretekla.

Marko, ja ću s djecom živjeti kod mojih roditelja neko vrijeme. Trebam razmisliti rekla je jedino što te molim je da ostaneš u kontaktu s Ivanom i Nastasom. Oni te vole i ne želim ih uznemiriti.

Još više zbijen, vratio sam se kući. Dok sam razmišljao o odluci, zaboravio sam da i Marija ima pravo odlučivati, ne nužno u moju korist. To je njezino pravo.

Nekoliko dana razmišljao sam o Snježani (sve svježe i sjajno) i o Mariji (ženi). Sjećao sam se samo dobrog, nisam htio izgubiti ni jedno ni drugo.

U jednom trenutku, iznenada mi se poželio javiti školski drug Goran. Bili smo prijatelji i u školi i u vojsci. Prije mnogo godina obojica smo bili zaljubljeni u Snježanu bez odgovora. Možda zato sam i nazvao.

Dogovorili smo se za susret. Pozvao sam ga kod sebe vani je padala kiša, a u takvo vrijeme nije se išlo ni u neku birokraciju. Goran nije bio u braku, živio je kod roditelja, a ja sam bio privremeno slobodan, pa je mogao i prenoćiti kod mene.

Poslije posla ušao sam u dućan, kupio pelene, kobasicu i bocu (što još muškarcima treba?) i pošao kući čekati prijatelja.

Kakva je tvoja kuća! Vrlo je udobna! Drago mi je za tebe, prijatelju! Kad ću ja dobiti obiteljski gnijezdo? Imaš li možda prijateljicu žene? reče Goran, rukom mi pružajući čvrst stisak, gledajući se oko.

Prešli smo u kuhinju. Već sam sve nasjeckao, tanjure i vilice posložio, ostalo je samo skuhati pelene.

Gdje je tvoja žena? iznenadio se Goran htio sam joj uputiti poštovanje, a ti si sam? Zašto ništa ne kažeš? I ja sam kupio tortu i čokoladu

Ne brini, pojest ćemo. Kod roditelja su samo na kratko. Hajde, po prvi!

Popili po prvi, zatim još po dva. Tek potom sam Goranom ispričao o Snježani, o burnoj i strastvenoj aferi i o svom položaju. Goran je dugo šutio to mu ne bi bilo po karakteru.

Zašto šutiš? I ti si bio zaljubljen u Snježanu. Ili još uvijek?

Ne, ništa! Sada, sigurno ne reče Goran, smijući se napeto znaš, kažem ti istinu: ne treba ti ovo! Znam šta govorim.

I što znaš? uzbacio sam se. Nije nas tada obasavala svojom pažnjom, a nakon toga ni. Ako postoje tračevi, ne namjeravam ih slušati!

Živio sam s njom pola godine, Marko umorno reče Goran. Tada je već bila razvedena. A znaš tko joj je bio muž? Kosta Puhar, sjećaš li se?

Puhar? Nisam čuo. Rekla mi je da je razvedena, ali ne i tko je bivši. Da, sjećam se da mu je posvećivala pažnju. Htio sam ga riješiti.

Pričati o meni i Puharu? Ne bi trebali?

Ne, druže, reci A, a zatim B ja sam se iznenada razbistrio i postao prisebniji. Osjećao sam da će ono što čujem biti teško za prihvatiti.

Ja, za razliku od tebe, nisam samo gledao u nju, već sam pisao bilješke, nosio torbu, ponekad je zagrizao u hodniku, ali bez rezultata.

Puharu se svidjela ona, ja mu nisam bio konkurencija. Puhar je volio i djevojke, a ne nas dvoje. Tako je Snježana i on zaljuljali poput nas dvoje.

Ušli su u brak savršeni par, lokalna zvijezda! Dvije zvjezdice. Živjeli su prilično dobro, sve dok Snježana nije počela tražiti novac.

Ne želio je živjeti kod svekrve, želja mu je bila vlastiti stan i sve. Otišao je raditi u inozemstvo stare automobile je vozio. Novac se pojavio, ali na jednoj vožnji doživio je strašnu nesreću, dijelovi su se skupljali.

Sav novac koji je zaradio išao je na oporavak muža. Nije mogla ništa oduzeti podigla ga je na noge. Na kraju, iznenada je dobila stan i napustila Puhara.

Slučajno smo se sreli ili ne slučajno? Ja sam izlazio s posla, a ona je šetala s Ružicom mojom prijateljicom.

Sjećaš li se nje? Što su radile? Ne znam, radim po gradu, to nije mjesto za šetnju

Sjednuli smo u kafiću, zatim je ljubav procvjetala! Letio sam na krilima! Planirao sam se vjenčati! I onda mi je rekla da ide na dvotjedni poslovni put u Split. Kao budala, povjerovao sam.

Ali se vratila s mediteranskom preplanulošću. Na moje pitanje odgovorila:

Bilo je dosadno i sivo, pa sam išla u sunčanje i SPA u slobodno vrijeme.

Ljubomora me preplavila, počeo sam je pratiti, osobito kad je izgovarala razne razloge zašto se ne može sresti.

I pogodak! Dolazi džip do zgrade, izlazi i iznenađeno s mužem. Dobro je da je mladi i zgodan, a ne onaj šezdesetogodišnji djed. Emocije su me preplavile, skočio sam i udario starca, jedva nas je razdvojio.

Ubrzo sam se našao pred sudom, a starac se pokazao velikom šupljinom! Spasalo nas je to što nije imao zašto sjajiti njegovu vezu s ljubavnicom i stanom.

To sam ja ispričao o sebi. Više o Puharu možete saznati.

Nije htio razgovarati, otišao je u predsoblje obukati se. Ni meni nije bilo volje da ga zadržim, ali sam ga ipak odveo van.

Zato ne želim se vjenčati. Ne vjerujem ženama! A ti ne smiješ zbog gluposti razbiti obitelj, čuješ? rekao mi je dok je odlazio.

Ručali smo se, a onda smo se rastali.

Tugu me obuze, pao sam u krevet i razmišljao o prolaznosti i nestabilnosti života, sreći, ljubavi. Sjećao sam se svog sna koje je dugo ležalo duboko u podsvijesti, a sada se ostvarilo.

Moj prekrasan san bio je poput malog srebrnog brodića koji je ljuljao na valovima beskrajnog smaragdnog mora pod toplim ljetnim suncem.

Na tom čarobnom brodiću bila je moja najdraža djevojka zagonetka koja bi ostala nerješena, ostavljajući lagani trag, auru mog idealnog zamišljanja.

S tim snom sam se oprostio, popio zadnju čašu i zaspao u njezinim zagrljajima. More se pokazalo kao lokva, a brodić od kartona se našao na dnu.

Ujutro, pod hladnim tušem, shvatio sam jasno: priča je gotova.

Slučajno, u podne, zvao je moj svekar.

Marko, probio mi se guma, stojim uz rub ceste kilometar od tvog posla. Možeš li doći pomoći? Samo ne mogu sami bol u leđima.

Odveo sam se do njega, pomogao. Šutio je kao špijun. Kad smo završili, upitao sam:

Kako ste?

Dobro. Djeca super, kako će im biti reče svekar, šutno Marija jedva govori

Možeš mi posuditi novac? Tisuću sedamdeset eura? neočekivano sam pitao.

Zašto? iznenadio se svekar.

Želim odvesti obitelj na more. Što imam, skupa sam, pa tražim ostatak od tebe.

Svekara se razvedri:

Dobra ideja! Pravovremena! Pauza te je koštala, to ti ne pomaže. Od mene: ništa ne vrijedi više od obitelji i bliskih ljudi, takvi odnosi se ne razbijaju. Sakupit ću novac, pa ćemo.

Tog večernjeg dana otišao sam u dućan, kupio namirnice. Uređivao sam stan, a u subotu ujutro krenuo po obitelj. Djeca me radosno zagrlila i najglasnije proglasila:

U ponedjeljak idemo na more! Sad pakirajmo stvari! Brzo, prije nego što se sve pripremimo!

Žena nije protestirala, ali je bila daleko od svoje same. Bez emocija, bez entuzijazma, odjevala je Ivana, a zatim se i sama obukla.

U autu i cijelim putovanjem bila je tiha i apatetska, odgovarajući kratkim rečenjima. Nikad je nisam vidio takvu.

U avionu je zatvorila oči i cijelo vrijeme ih nije otvarala, iako nisam mislio da spava. Brinuo sam se o djeci, pokušavao je ne uznemiravati i nadao se boljem.

Hotel je bio prekrasan mnogo bazena, tobogana, dječja animacija, odlična hrana. More toplu i mirno. Djeca su bila oduševljena, stalno su skakali u more, bazen, tobogan ili na pjenastu zabavu.

Trčao sam s njima, brinući se za njihovu sigurnost. Navečer smo išli na dječju animaciju. Djeca su nastupala na pozornici, a mi smo sjedili u amfiteatru i uživali u njihovoj radosti.

Ivan je povremeno trčao k nama, pio vodu iz bočice i rekao:

Umoran sam! Idem opet na pozornicu plesati. Čista suza!

Uveče, poslao sam ih na kupanje, presvukao u čistu odjeću, složio u svoje krevete i, uz brigu, krenuo u zajedničko krevet. Djeca su zaspala odmah, a mi smo ležali budni, gledajući u daljinu njenu sliku i svoje kajanje.

Tako je proteklo pola odmora. Jednog dana Ivan i Nastas, uzbuđJednog dana Ivan i Nastas, uzbuđeni i preplavljeni energijom, odlučili su se penjati na vrh starog tornja na vrhu grada, tražeći pogled koji bi im otkrio savršenu budućnost koju su sanjali.

Rate article
Add a comment

;-) :| :x :twisted: :smile: :shock: :sad: :roll: :razz: :oops: :o :mrgreen: :lol: :idea: :grin: :evil: :cry: :cool: :arrow: :???: :?: :!:

two × one =

Zbog toga ne želim se vjenčati. Ne vjerujem ženama! I ti se ne usuđuj glupom ludosti razbiti obitelj, čuješ?
Dar oare contează cu adevărat dacă e al meu sau nu? Că nu-i al meu tot mai trebuie să se dovedească – Ura! A venit tata! Tăticule, tăticule, nu ne lași aici, da? Buni Nadina a zis că, dacă nu ne iei tu, ne duce la orfelinat! Ea e bătrână, nu ne poate ține, doar pe tine ne bazăm! Promitem, eu cu Mihăiță o să te ascultăm, chiar, chiar! Nici nu mâncăm mult, trăim și cu cartofi, numai vino și nu ne lăsa la orfelinat! – Micuța Irina, fetiță de 9 ani, turuia repede, cu cuvinte mult prea mature pentru vârsta ei, de i s-a pus un nod în gât lui Ion, bărbat în toată firea, și s-a întors să-și ascundă lacrimile ivite nepoftit în ochi. Strângând-o la piept pe Irina, cu nasul în părul ei dulce, atât de drag, inspirând mirosul copilăriei, Ion simțea din nou că i-ar veni să plângă, să se cuibărească pe umărul mamei, să se vaite de necazurile vieții, să ceară sfat, ajutor, alinare… Inspirând din nou parfumul de copil, Ion a închis ochii, iar când i-a deschis s-a întâlnit cu o privire tăioasă, neobișnuit de matură, de serioasă. – Mihăiță, de ce nu vii la tata? – Ion își înghițea nodul din gât și încerca să zâmbească forțat. Băiețelul stătea nemișcat, privind la bărbat cu toată seriozitatea. Un zâmbet timid i-a luminat fața, doar să se stingă imediat. – Mihăiță, ce faci?! Sunt tot eu, tatăl tău! Nu mă recunoști? Hai, vino repede, băiete! – Hai, Mihai, vino la noi! – Irina zâmbea larg, chemându-și fratele. Mihai a făcut primul pas timid, apoi altul, după care a alergat cât l-au ținut picioarele la tata, ștergându-și lacrimile grăbite. – Tată, să nu mă dai deoparte! Eu te iubesc foarte, foarte mult! Buni Nadina a zis că nu sunt al tău, că nu mă iubești, că o să iei doar pe Irina, iar pe mine mă trimiți la orfelinat! Ea e rea, nu cred ce zice! Tu n-o să mă lași, nu-i așa, tată? – Mihăiță, nătărăule! Cum să nu fii tu al meu? Ești copilul meu adevărat! Ai același nume, aceleași urechi – uite ce urechi ai, exact ca ale mele! Cum să te dau pe tine cuiva? Mergem acasă amândoi, la mătușa Darina. E tare bună, ai să vezi! – Dar buni Nadina zice că Darina e o vrăjitoare, că din cauza ei ai lăsat-o pe mama, că ne-a făcut vrăji… – Mihăiță, taci! Nu-i voie să spui așa ceva tatei! – Irina îl potolea pe fratele ei, încercând să șoptească, însă în liniștea satului, totul răsuna ca un strigăt puternic. Ion zâmbi și îi strânse pe amândoi la piept. „Drăgălașii mei, iubiții mei, mă veți ierta voi oare c-am lipsit atâta? Veți înțelege vreodată de ce? Eu însumi mă voi putea ierta? Slavă Darinei, că mi-a deschis ochii, m-a scos din întunericul răutăților și bârfelor omenești.” – Glumește buni, nu-i vrăjitoare Darina, ci o adevărată zână! O să vezi curând! Buni Nadina stătea pe prispă, mușcându-și buza. Ion i-a împins pe copii la vale: „Haideți, adunați-vă, mergem acasă!”. Copiii au zburdat spre casă, oprindu-se doar o clipă să-i scoată limba bunicii, să arate că a venit tata, uite, și ea zicea că nu o să vină! Bunica s-a făcut că vrea să-i tragă una lui Mihăiță, dar s-a oprit când i-a văzut privirea lui Ion. – Ți-ai făcut apariția? Eu deja mă gândeam că nu mai vii, eram gata să-i dau la orfelinat. Nu mai pot cu ei, sunt bătrână, n-am putere, acolo le este locul, la casa de copii. Dar și tu… ce rost ai cu amândoi? Bine, Irina e a ta, dar băiețelul e făcut cu altul, de ce să-l iei și pe el? Lasă-l, îl crește statul. – Amândoi sunt ai mei, buni. Amândoi copiii mei! – Of, Ioane, ai fost tu cap sec, așa ai rămas. Polia, deși nepoată, a mea, tot o… of, iartă-mă, Doamne! Eu de la început am știut că Mihai nu-i al tău, dar ea m-a pus să tac! Acum adevărul a ieșit de la sine, nu-i vina mea, oamenii nu mă pot judeca. Ia-ți tu Irina, dar pe ăsta mai bine lasă-l, n-ai ce face cu el! – Mă descurc eu. Cum zicea bunica mea: „Oricât ar sări vițelul altuia, puiul tot al nostru rămâne”. Șase ani l-am crescut și l-am iubit, n-am cum să-l las acum. – Ai grijă, Ioane – să nu-ți pară rău mai târziu! Copilul suferă, dacă te răzgândești. – Am decis deja! Mulțumesc de toate, buni! *** – Ioane, ce s-a schimbat la tine? De ce asculți de alții în loc să te asculți pe tine? Și dacă nu-i al tău, ce, o să te lepezi de copil ca de o haină de veche? Șase ani l-ai crescut, l-ai iubit, l-ai ocrotit; acum gata?! Pentru că zic oamenii că nu ești tatăl? – Nu-s doar bârfe, Darina. Chiar nu-i al meu. Și bănuiam, dar când Polia mi-a spus, m-am convins. – Ești un fraier, Ioane! Copilul a pierdut mama, acuma să piardă și tatăl? Alții cresc de bunăvoie copiii altora, tu nu poți de al tău? Ne jucăm de-a „al meu, nu e al meu”?! Și dacă mie mi s-ar întâmpla ceva, cu cel din burta mea ce faci, tot așa? – Darina își acoperi ușor burtica și privi cu subînțeles. – Darina, cu tine n-am dubii, dar… – Dar ce, Ioane? Patru ani l-ai crescut și-ai fost sigur, l-ai iubit, apoi încă doi ani ai trimis bani, ai iubit, la întâlniri l-ai strâns în brațe… și brusc, gata?! Dragostea asta e cu program, azi da, mâine nu? – M-am gândit că ar fi mai bine să fac test, să știu sigur, să nu mă chinui dacă e al meu ori nu. – Test?! Păi fă din start test la toți, și la mine, și la Irina, și la cel din burtă, să fii sigur! Testul ăsta măsoară dragostea? Tu-l adorai pe Mihai! Ce s-a schimbat? Dacă e totuși al tău, revine iubirea automat? Dacă nu-i, tai totul și gata?! Cum trăiești apoi, Ioane? Dacă vrei să iei copiii, îi iei pe amândoi. Creștem și îi iubim. Dacă nu, mai bine nu-i lua deloc, ca să nu le frângi inima. Ioan a stat mult pe gânduri la vorbele Darinei, s-a frământat, s-a revoltat în sinea lui. Ce să faci când și bunica fostei soții spune clar că Mihai nu-i copilul lui? Nimeni nu vrea copilul altuia, dar Ioan deja șase ani l-a crescut pe băiatul ăsta și i-a dat numele și dragostea lui. Și totuși, dragostea lor cu Polia fusese la început ca în filme. S-au luat, la scurt timp a venit Irina pe lume. În sat de lucru era puțin, banii de nimic. S-a apucat Ioan de muncă la oraș, pe ture lungi – trei luni lipsă, una acasă… La început, acasă era dor, era bucurie, Polia îl întâmpina iubitoare, dar încet, încet, s-a stins dragostea. Apoi, după câțiva ani, la întoarcerea de la muncă, Polia îi zice că e gravidă, dar e prea devreme, că se gândește să scape de copil. Atunci, Ioan a venit mai devreme din oraș, doar s-o oprească. A reușit. S-a născut Mihai. Era brunet, creț, nu semăna cu niciunul, ci altfel. Atunci a prins și el un gând, dar l-a alungat: „E băiatul meu, și gata!”. M-am gândit, nu m-am gândit… dar într-o zi, venind mai devreme acasă să-i facă o surpriză, și-a găsit nevasta cu vecinul în pat. Copiii erau la bunica, iar Polia… n-a mai avut ce spune. Ioan a tăcut. Altul ar fi făcut scandal, dar el a plecat în liniște la copii. Polia, turbată, l-a înjurat, apoi a strigat că Mihai nu-i al lui. Ioan n-a băgat în seamă – femeia la supărare spune orice. Au divorțat, ea l-a dat în judecată pentru pensie alimentară, Ioan a plătit cum se cuvine și chiar peste medie. I-a iubit pe amândoi, și pe Irina, și pe Mihai. Buni Nadina îi tot spunea uneori să nu se chinuie cu Mihai, dar Ioan insista: copilul meu e și gata. Polia s-a mutat cu vecinul, dragoste mare. De copii avea grijă doar buni Nadina. Polia a crescut la bunica ei, fiind și ea fără părinți – rămasă orfană de mică. Acum își lăsase tot odraslele la ea. Ioan și-a refăcut viața cu Darina, totul părea bine. Dar copiii erau ca niște orfani cu părinții în viață. Veneau din când în când, aduceau câte o jucărie, dar în rest, îi lăsau iar singuri. Și uite așa ar fi mers toate, dar s-a întâmplat o nenorocire: Polia, cu noul ei bărbat, a murit într-un accident rutier, beți amândoi, spun că Polia era la volan – dar cine mai știe? Nu mai are importanță, amândoi au murit. La înmormântare, buni Nadina i-a confirmat lui Ioan că Mihăiță nu-i al lui. Ioan a decis să ia doar pe Irina, că de Mihai „nu are ce face”. Lasă să-l ia rudele adevăratului tată. Dar Darina altfel a văzut lucrurile. L-a pus la punct, l-a făcut să vină la copii. Pentru că nu e corect ca niște copii inocenți să sufere pentru greșelile adulților. Până la urmă, contează chiar atât de mult dacă e „al meu sau nu”? Asta ar mai trebui dovedit! Cine are chef, să dovedească – Ioan are certificat unde scrie clar că este tatăl lui Mihai Ioan. Gata! Bunica avea dreptate: „Orișicât ar sări vițelul altuia, puiul tot al nostru rămâne!” Și ce băiat cuminte a ieșit! Bun, iubitor, blând. La început se temea de Darina, dar încet a prins drag, a început să i se cuibărească în brațe, vorbește cu surioara care încă nu s-a născut, iar Irina chiar este uneori geloasă că mama Darina îl iubește mai mult pe Mihai. Dar inima Darinei e destul de mare pentru toți: și pentru Ioan, și pentru Irina și Mihai, și pentru Cătălina ce va veni pe lume. Au tot bârfit-o și pe Darina, că nu-i normal să crești copii străini. Dar ea nu a stat la povești. Cine nu are schelete în dulap, să arunce prima piatră! Și uite așa trăiesc Ioan și Darina, cu copiii lor. Ioan n-a mai pomenit vreo dată că Mihai „nu-i al lui”. Poate că uneori încă îi vine gândul, dar nu mai spune nimic. Îl iubește ca pe sufletul lui, iar băiatul tot „tată” și „tată” îi spune. Și zici că nu-i din sânge?! Uneori cel străin e mai drag decât cel din propiul sânge – așa-i povestea asta!