Završio sam s prženim jajima i popravljam zadnji gutljaj kave kad me žena, pocrvenjela i nesigurno, upita:
Imaš li drugu?
Po čemu ti
Ne pokušavaj lagati, Marko. Samo želim čuti istinu iz tvojih usta.
Sada sam prekriven mrljama to se meni rijetko dešava, a najčešće kad ne mogu reći istinu, a ni ne želim lagati.
Ne moraš ništa reći. Razumijem.
Kao da me je obgrlila vruća para, iskočio sam na ulicu. Cijeli radni dan se nervirao i vršio se na mene: situacija je izmakla iz kolosijeka i zahtijevala odluku za koju nisam bio spreman. Lagati ženi nije bilo moguće previše mi je značila.
Istina je bila da sam imao drugu. Mlada, lijepa, šik smijete se, ali sve je to bilo samo testosteron koji je kružio kroz usta, nos, uši i sve druge otvore.
Ali niste pogriješili! Nije bila mlađa ni ljepša od moje žene. Bila je bivša razrednica prva neostvarena ljubav, nezavršeni gest. Srela sam je slučajno nakon mnogo godina.
Ruže, to si ti? Ne prepoznajem. Kao pravi londonski dendi.
Zbunjeno sam se nasmijao. Preda mnom je, s podsmijehom, stajala Ružica.
Stajao sam kao budala, osjećajući se izuzetno neugodno. Pogledala me od glave do pete, a ja sam bila ona koja me je u školi zadirkivala raznim nadimcima Ruža je bio jedan od njih.
Hajde, popričajmo u kafiću, napravimo mini susret. Još jedna zajednička poznanica će uskoro izaći iz dućana.
Nisam stigao odgovoriti kad iz dućana (i tamo smo se prvi put sreli) izašla Snježana. Svijetloplava, nježna, krošna. Pogledala me i nasmijala se.
Marko Ružinić, to si ti? upitala je melodičnim, gotovo bolno poznatim glasom koliko ti je godina?
Mogao sam se samo nasmiješiti, osjećajući čep u grlu od iznenađenja.
Naravno, odveo sam ih u kafić, sjeli smo i lijepo smo razgovarali. Sljedećeg dana, ne moći da se suzdržim od emocija, sastao sam se sa Snježanom poslije posla.
Nije se iznenadila, prihvatila to kao nešto normalno. Sjedili smo u kafiću samo nas dvoje, a onda smo završili u njezinoj sobi i nestao.
Veza je trajala pola godine, a ja sam živeo u dva svijeta. Prvi obitelj: djeca Ivan i Nastas, koje volim, i žena Marija, koju volim i volim i dalje.
Drugi svijet Snježana, nalet emocija, radost posjedovanja, ljubav. Da mi je bilo dopušteno, rado bih skak’o iz jednog svjetla u drugo. Zato, kad me Marija iznenada otkrila, nisam bio spreman.
Jedina misao koja mi se pojavila do kraja dana bila je: napraviti pauzu. Pravu, ne samo za nekoga. Razmisliti i donijeti konačan izbor.
Upravo sam htio nazvati Mariju, ali ona me je pretekla.
Marko, ja ću s djecom živjeti kod mojih roditelja neko vrijeme. Trebam razmisliti rekla je jedino što te molim je da ostaneš u kontaktu s Ivanom i Nastasom. Oni te vole i ne želim ih uznemiriti.
Još više zbijen, vratio sam se kući. Dok sam razmišljao o odluci, zaboravio sam da i Marija ima pravo odlučivati, ne nužno u moju korist. To je njezino pravo.
Nekoliko dana razmišljao sam o Snježani (sve svježe i sjajno) i o Mariji (ženi). Sjećao sam se samo dobrog, nisam htio izgubiti ni jedno ni drugo.
U jednom trenutku, iznenada mi se poželio javiti školski drug Goran. Bili smo prijatelji i u školi i u vojsci. Prije mnogo godina obojica smo bili zaljubljeni u Snježanu bez odgovora. Možda zato sam i nazvao.
Dogovorili smo se za susret. Pozvao sam ga kod sebe vani je padala kiša, a u takvo vrijeme nije se išlo ni u neku birokraciju. Goran nije bio u braku, živio je kod roditelja, a ja sam bio privremeno slobodan, pa je mogao i prenoćiti kod mene.
Poslije posla ušao sam u dućan, kupio pelene, kobasicu i bocu (što još muškarcima treba?) i pošao kući čekati prijatelja.
Kakva je tvoja kuća! Vrlo je udobna! Drago mi je za tebe, prijatelju! Kad ću ja dobiti obiteljski gnijezdo? Imaš li možda prijateljicu žene? reče Goran, rukom mi pružajući čvrst stisak, gledajući se oko.
Prešli smo u kuhinju. Već sam sve nasjeckao, tanjure i vilice posložio, ostalo je samo skuhati pelene.
Gdje je tvoja žena? iznenadio se Goran htio sam joj uputiti poštovanje, a ti si sam? Zašto ništa ne kažeš? I ja sam kupio tortu i čokoladu
Ne brini, pojest ćemo. Kod roditelja su samo na kratko. Hajde, po prvi!
Popili po prvi, zatim još po dva. Tek potom sam Goranom ispričao o Snježani, o burnoj i strastvenoj aferi i o svom položaju. Goran je dugo šutio to mu ne bi bilo po karakteru.
Zašto šutiš? I ti si bio zaljubljen u Snježanu. Ili još uvijek?
Ne, ništa! Sada, sigurno ne reče Goran, smijući se napeto znaš, kažem ti istinu: ne treba ti ovo! Znam šta govorim.
I što znaš? uzbacio sam se. Nije nas tada obasavala svojom pažnjom, a nakon toga ni. Ako postoje tračevi, ne namjeravam ih slušati!
Živio sam s njom pola godine, Marko umorno reče Goran. Tada je već bila razvedena. A znaš tko joj je bio muž? Kosta Puhar, sjećaš li se?
Puhar? Nisam čuo. Rekla mi je da je razvedena, ali ne i tko je bivši. Da, sjećam se da mu je posvećivala pažnju. Htio sam ga riješiti.
Pričati o meni i Puharu? Ne bi trebali?
Ne, druže, reci A, a zatim B ja sam se iznenada razbistrio i postao prisebniji. Osjećao sam da će ono što čujem biti teško za prihvatiti.
Ja, za razliku od tebe, nisam samo gledao u nju, već sam pisao bilješke, nosio torbu, ponekad je zagrizao u hodniku, ali bez rezultata.
Puharu se svidjela ona, ja mu nisam bio konkurencija. Puhar je volio i djevojke, a ne nas dvoje. Tako je Snježana i on zaljuljali poput nas dvoje.
Ušli su u brak savršeni par, lokalna zvijezda! Dvije zvjezdice. Živjeli su prilično dobro, sve dok Snježana nije počela tražiti novac.
Ne želio je živjeti kod svekrve, želja mu je bila vlastiti stan i sve. Otišao je raditi u inozemstvo stare automobile je vozio. Novac se pojavio, ali na jednoj vožnji doživio je strašnu nesreću, dijelovi su se skupljali.
Sav novac koji je zaradio išao je na oporavak muža. Nije mogla ništa oduzeti podigla ga je na noge. Na kraju, iznenada je dobila stan i napustila Puhara.
Slučajno smo se sreli ili ne slučajno? Ja sam izlazio s posla, a ona je šetala s Ružicom mojom prijateljicom.
Sjećaš li se nje? Što su radile? Ne znam, radim po gradu, to nije mjesto za šetnju
Sjednuli smo u kafiću, zatim je ljubav procvjetala! Letio sam na krilima! Planirao sam se vjenčati! I onda mi je rekla da ide na dvotjedni poslovni put u Split. Kao budala, povjerovao sam.
Ali se vratila s mediteranskom preplanulošću. Na moje pitanje odgovorila:
Bilo je dosadno i sivo, pa sam išla u sunčanje i SPA u slobodno vrijeme.
Ljubomora me preplavila, počeo sam je pratiti, osobito kad je izgovarala razne razloge zašto se ne može sresti.
I pogodak! Dolazi džip do zgrade, izlazi i iznenađeno s mužem. Dobro je da je mladi i zgodan, a ne onaj šezdesetogodišnji djed. Emocije su me preplavile, skočio sam i udario starca, jedva nas je razdvojio.
Ubrzo sam se našao pred sudom, a starac se pokazao velikom šupljinom! Spasalo nas je to što nije imao zašto sjajiti njegovu vezu s ljubavnicom i stanom.
To sam ja ispričao o sebi. Više o Puharu možete saznati.
Nije htio razgovarati, otišao je u predsoblje obukati se. Ni meni nije bilo volje da ga zadržim, ali sam ga ipak odveo van.
Zato ne želim se vjenčati. Ne vjerujem ženama! A ti ne smiješ zbog gluposti razbiti obitelj, čuješ? rekao mi je dok je odlazio.
Ručali smo se, a onda smo se rastali.
Tugu me obuze, pao sam u krevet i razmišljao o prolaznosti i nestabilnosti života, sreći, ljubavi. Sjećao sam se svog sna koje je dugo ležalo duboko u podsvijesti, a sada se ostvarilo.
Moj prekrasan san bio je poput malog srebrnog brodića koji je ljuljao na valovima beskrajnog smaragdnog mora pod toplim ljetnim suncem.
Na tom čarobnom brodiću bila je moja najdraža djevojka zagonetka koja bi ostala nerješena, ostavljajući lagani trag, auru mog idealnog zamišljanja.
S tim snom sam se oprostio, popio zadnju čašu i zaspao u njezinim zagrljajima. More se pokazalo kao lokva, a brodić od kartona se našao na dnu.
Ujutro, pod hladnim tušem, shvatio sam jasno: priča je gotova.
Slučajno, u podne, zvao je moj svekar.
Marko, probio mi se guma, stojim uz rub ceste kilometar od tvog posla. Možeš li doći pomoći? Samo ne mogu sami bol u leđima.
Odveo sam se do njega, pomogao. Šutio je kao špijun. Kad smo završili, upitao sam:
Kako ste?
Dobro. Djeca super, kako će im biti reče svekar, šutno Marija jedva govori
Možeš mi posuditi novac? Tisuću sedamdeset eura? neočekivano sam pitao.
Zašto? iznenadio se svekar.
Želim odvesti obitelj na more. Što imam, skupa sam, pa tražim ostatak od tebe.
Svekara se razvedri:
Dobra ideja! Pravovremena! Pauza te je koštala, to ti ne pomaže. Od mene: ništa ne vrijedi više od obitelji i bliskih ljudi, takvi odnosi se ne razbijaju. Sakupit ću novac, pa ćemo.
Tog večernjeg dana otišao sam u dućan, kupio namirnice. Uređivao sam stan, a u subotu ujutro krenuo po obitelj. Djeca me radosno zagrlila i najglasnije proglasila:
U ponedjeljak idemo na more! Sad pakirajmo stvari! Brzo, prije nego što se sve pripremimo!
Žena nije protestirala, ali je bila daleko od svoje same. Bez emocija, bez entuzijazma, odjevala je Ivana, a zatim se i sama obukla.
U autu i cijelim putovanjem bila je tiha i apatetska, odgovarajući kratkim rečenjima. Nikad je nisam vidio takvu.
U avionu je zatvorila oči i cijelo vrijeme ih nije otvarala, iako nisam mislio da spava. Brinuo sam se o djeci, pokušavao je ne uznemiravati i nadao se boljem.
Hotel je bio prekrasan mnogo bazena, tobogana, dječja animacija, odlična hrana. More toplu i mirno. Djeca su bila oduševljena, stalno su skakali u more, bazen, tobogan ili na pjenastu zabavu.
Trčao sam s njima, brinući se za njihovu sigurnost. Navečer smo išli na dječju animaciju. Djeca su nastupala na pozornici, a mi smo sjedili u amfiteatru i uživali u njihovoj radosti.
Ivan je povremeno trčao k nama, pio vodu iz bočice i rekao:
Umoran sam! Idem opet na pozornicu plesati. Čista suza!
Uveče, poslao sam ih na kupanje, presvukao u čistu odjeću, složio u svoje krevete i, uz brigu, krenuo u zajedničko krevet. Djeca su zaspala odmah, a mi smo ležali budni, gledajući u daljinu njenu sliku i svoje kajanje.
Tako je proteklo pola odmora. Jednog dana Ivan i Nastas, uzbuđJednog dana Ivan i Nastas, uzbuđeni i preplavljeni energijom, odlučili su se penjati na vrh starog tornja na vrhu grada, tražeći pogled koji bi im otkrio savršenu budućnost koju su sanjali.
