Kad je učitelj Tomislav Horvat napunio trideset godina, još nije imao ni ženu ni djecu imao je jedino najamnu kućicu i učionicu punu vlastitih snova.
*Možda bi se mogao zamisliti svadbeni portret.*
Jednog kišnog popodneva čuo je šapat među kolegama o trojci Ljubici, Mariji i Ivanu čiji su roditelji upravo poginuli u nesreći. Imali su deset, osam i šest godina.
Vjerojatno će završiti u sirotištu, šapnuo je netko. Nitko ih neće htjeti. Previše skupi, previše briga.
Tomislav je stajao tiho. Te noći nije spavao.
Sljedećeg jutra ugledao je troje djece kako stoje na stepenicama škole mokri, gladni i zaledeni. Nitko nije došao po njih.
Krajem tjedna učinio je ono čega nitko drugi nije smio sam je potpisao papire za usvajanje.
Ljudi su ga ismijavali.
Ludi si!, govorili su.
Sam si, a već ti je teško brinuti se o sebi.
Pošalji ih u sirotište, i tako će im biti bolje.
Ali Tomislav nije poslušao.
Pripremao im je obroke, popravljao im odjeću i pomagao im s domaćim zadaćama sve do kasnih sati.
Njegova plaća bila je skromna, život težak a kuća mu je ipak uvijek odzvanjala smijehom.
Godine su prolazile. Djeca su rasla.
Ljubica je postala pedijatar, Marija kirurg, a Ivan najmanji ugledni odvjetnik, specijaliziran za obranu prava maloljetnika.
Na svečanosti diplome sva trojica su se popela na pozornicu i izgovorila iste riječi:
Nismo imali roditelje, ali smo imali učitelja koji se nikada nije predavao.
Dvadeset godina nakon tog kišnog dana, Tomislav Horvat sjedio je na prednjem stepeništu, s kosom potomljenom, ali s mirnim osmijehom.
Susedi koji su ga tada ismijavali sada su ga dočekivali s poštovanjem.
Udaljeni rođaci, koji su se okrenuli djeci, iznenada su se pojavili, pretvarajući se da su zainteresirani.
Tomislav se nije uznemiravao.
Jednostavno je pogledao trojicu mladih koja ga je zvala tata i shvatio je da mu je ljubav podarila obitelj za koju nikada nije ni sanjao da može imati.
### Učitelj koji bira obitelj Drugi dio
Godine su tekle, a veza između Tomislava Horvata i njegove tri djece sve je bila jača.
Kad su Ljubica, Marija i Ivan napokon postigli uspjeh svaki u karijeri posvećenoj pomaganju drugima počeli su pripremati iznenađenje.
Ni jedan dar nije mogao uistinu nadoknaditi ono što im je Tomislav podario: dom, obrazovanje i, najvažnije, ljubav.
Ali su željeli pokušati.
Jednog sunčanog popodneva odveli su ga u izlet autom, ne otkrivajući mu odredište.
Tomislav, tada pedesetogodišnjak, nasmijao se zbunjeno dok je auto skretao na cestu rubanu drvećem.
Kad su se zaustavili, ostao je bez daha:
pred njim se uzdizala prelijepa bijela vila, okružena cvijećem, s natpisom ispred ulaza:
**Horvatova Kuća**.
Tomislav je trepnuo, dirnut.
Š što je to? prozborio je.
Ivan ga je zagrlio.
Ovo je tvoj dom, tata. Davao si nam sve. Sad je red na tebe da nešto lijepo imaš.
Uručili su mu ključeve ne samo od vile, nego i od elegantnog srebrnog automobila parkiranog uz put.
Tomislav je plakao od smijeha, klimajući glavom:
Nije mi bilo potrebno Ne trebam ništa od svega ovoga.
Marija se nasmiješila blago.
Ali moramo ti to dati. Zbog tebe smo shvatili što prava obitelj znači.
Te godine odveli su ga na prvo putovanje u inozemstvo u Pariz, London i zatim u švicarske Alpe.
Tomislav, koji nikada nije napustio svoj mali grad, svijet je otkrivao očima djeteta.
Poslao je starim kolegama razglednice, uvijek potpisujući ih:
Od g. Horvata ponosnog oca troje djece.
Dok je gledao zalaske s dalekih obala, shvatio je duboku istinu:
Jednom je spasio troje djece od usamljenosti
a u pravom smislu, ona tri su spasila njega.
