Podržat ću te i pomoći ti, obeća mi čovjek (52). Nedugo kasnije požalim što sam mu povjerila i srce, i novac.
Zovem se Iva Petrović. Imam pedeset četiri godine. Kad bi mi netko prije par godina rekao da ću, žena s poslom, stanom, mirovinom i, čini se, zdravim razmišljanjem, upasti u čizmu zbog muškarca, samo bih se nasmijala. Rekla bih: Ma, ne brini, ja nisam djevojčica. Lijepim riječima se ne možeš kupiti.
Ali se nije mogla kupiti. Moje srce je bilo osvojeno ne cvijećem, ne večerom u restoranu i ne zlatnim planovima, nego običnom ljudskom rečenicom:
Podržat ću te i pomoći ti.
Sedam riječi. A ja, posljednja romantična ludnica s putovnicom, starim bolovima u leđima, povjerujem.
Upoznali smo se slučajno. Zvao se Viktor Horvat. Petnaest po godina stariji od mene, razveden, s dva odrasla sina, živi sam u dvosobnom stanu u Zagrebu. Nije model s naslovnice, ali ni ja nisam Monika Bellucci u noćnoj smjeni budimo realni.
Viktor je tih, govori tiho, pažljivo sluša. Za ženu mojih godina to je ponekad više od buketa. Kad te netko ne prekida, počneš misliti: E, čovjek je, a ne kauč s daljinskim.
Prve nedjelje su bile pravo darivanje. Zove me ujutro, pita kako sam spavala. Navečer želi znati jesam li umorna. Donosi jabuke, svježi sir, peciva. Jednom mi kupi i kremu za ruke jer primijeti da je koža suha. Skoro sam zaplakala. Smiješno, zar ne? Žena od pedeset četiri godine rasplače se zbog kreme od dvjesto kuna (danas 27).
Ali nije bilo u kremi. Bilo je u tome što je netko mislio na mene.
Živim sama u jednosobnom stanu, radim, primam malu mirovinu, još iznajmljujem majčinu kuću koja mi je ostala naslijediti. Nije milion, ali za život dosta. Sve sam sama plaćam: režije, namirnice, lijekove, popravak slavine, papire, posao, kupovinu.
I odjednom se pojavi muškarac koji kaže:
Iva, zašto sve sama? Žena mora živjeti u miru. Ja sam tu.
Kako ne da se otopi? Nakon puno godina sam bila samostalna.
Dvije sedmice upoznavanja prošle su i on mi predloži da se preselim kod njega.
Prvo sam se uplašila. Dvije sedmice je malo. Rekla sam mu:
Viktor, jedva se poznajemo.
On se nasmijao:
Iva, u našim godinama nema više razmišljanja. Nismo više dvadesete. Znamo što nam treba.
Tu frazu u našim godinama osjećam kao udarac. Zvuči razumno nemamo vremena igrati se. Pomislila sam: koliko se bojati? Možda život još pruža priliku. Nije djevojačka priča, ali bar malo topline.
Rekao je:
Preseli se. Stan iznajmit ću. Novac će ti biti za mir. Neću te zlostaviti. Podržat ću te i pomoći ti.
Danas kad se sjetim te rečenice, sve se mi steže u grudima. Tada je bila temelj. Kasnije je postala ismijavanje.
Preseljenje je učinila brzo. Uzeh odjeću, neke posude, dokumente, lijekove, par fotografija. Stan sam iznajmila poznatoj gospođi preko susjede. Radovala sam se dodatnom prihodu. Mislila sam da ću pomagati kći, kupovati sebi, možda konačno i zube popraviti dugo odgađala sam dentalni zahvat.
Viktor me dočekao dobro. Pomogao je nositi torbe. Rekao:
Sad ćemo imati obitelj.
Stajala sam u njegovom hodniku, okružena vrećama, i pomislila: Evo me, Iva, konačno. Možda sve nije još izgubljeno.
Prve nedjelje nisu loše. Kuhala sam, on me hvalio. Navečer smo gledali televiziju on vijesti, ja serije. Povremeno smo se svađali za daljinski, ali mirno. Smijala sam se našoj romantičnosti: on s novinama, ja s loncem, oba zadovoljna.
Tada je počeo spominjati novac.
Prvo pažljivo.
Iva, koliko mjesečno trošiš?
Odgovorila sam otprilike: namirnice, lijekove, prijevoz, nešto za sebe. On se namrštio.
Previše.
Osjetila sam nelagodu.
Viktor, pa ja svoje trošim.
Pogledao me kao da sam izgovorila glupost.
Sad živimo zajedno. Zato novac mora biti zajednički.
Nisam odmah shvatila što želi. Zajedničko to je kupovati namirnice zajedno, plaćati režije, to mi je jasno. Nisam bila protiv. Nisam škrt. Ako živim s nekim, ne smeta mi podijeliti troškove. Ali on je mislio na nešto drugo.
Nekoliko dana kasnije rekao je izravno:
Daj mi svoju mirovinu, plaću i novac od najma. Ja ću voditi budžet, a tebi ću dati za troškove.
Prvo sam se nasmijala, mislila da se šali.
Dajati? Ja sam školska dijete?
Nije se smijao.
Iva, ne ljuti se, ali ti trošiš na što god. Ja, kao muškarac, bolje znam kako rasporediti novac. Treba štedjeti. Razmišljati o budućnosti.
U tom trenutku nešto je zakucalo u meni. Smirila sam se i pomislila: Možda je u pravu. Ponekad kupim nešto bespotrebno jeftinu jaknu, igračku unučici, nešto u ljekarni.
Sada shvaćam da je to bio prvi zvučni alarm, ali ja sam ga pretvorila u glazbu.
Pitala sam:
A tvoji novci li će biti zajednički?
Brzo je odgovorio:
Naravno. Sve u domu.
Njegov sve u domu nikad nisam vidjela. Njegova plaća je nestajala u nekom nevidljivom prostoru krediti, pomoć sinu, popravci auta, otplate. Moji novci su se nalazili u ladici, na kartici, a ja sve više nisam znala gdje su.
Prvi put sam mu dala mirovinu. Bilo je čudno. Podigla sam novce, donijela kući i stavila na stol. On je uzeo, prebrojao i rekao:
Vidi, nema problema. Sada imamo red.
Osjećala sam se kao da sam izgubila ne samo novac, nego i glas.
Zatim plaća. Zatim najam. Svaki mjesec ista priča. Ja primam, on oduzima. Beleži u bilježnici kao direktor banke. Šala sam se:
Viktor, bar bi stavio pečat da pokažeš da si primio sve moje uštedu.
On se nasmijao:
Ne počinji.
I nisam počela.
Davao mi je novce za namirnice, ponekad i za ljekaru. Za sebe sam tražila dodatno.
Viktor, trebam šišanje.
Zašto? Dobro ti je kako si.
Kosa mi je raspršena.
Iva, nismo milijunaši.
Šutjela sam. Sljedeći tjedan ipak odšla u najjeftiniji frizerski salon. On je pitao:
Koliko si platila?
Osjećala sam se krivom. Za svoje vlastite kose. Za vlastitu glavu.
Jednom sam kupila kućni ogrtač. Ne neki svilenkasti, nego običan, s malo iznošene tkanine. Kupila sam ga na tržnici. Ponosna pokazala.
On je pogledao i rekao:
Opet si potrošila novac?
Prvi put sam snažno odgovorila:
Viktor, to je ogrtač, ne jahta.
Uzeo je na se i cijelu večer je šutio. Ja sam se ponašala kao krivnja mačka, a onda se ispričala. Sad se smijam, ali je to bio čudan trenutak.
Postupno je moj život postao vrlo mali. Posao, stan, kuhanje, kupovina, izvještaj Viktoru. S prijateljicama sam se sve rjeđe viđala. Nije mi izravno zabranjivao, ali je bio lukav.
Opet s Larom? Ona ti loše utječe.
Zašto loše?
Nakon nje uvijek se žališ.
A ja nisam bila žala zbog Larine. Bila sam žala jer sam se sjetila da mogu smijati i govoriti što mi pada na pamet.
Moja kći isprva se radovala. Rekla je:
Mama, napokon ti je netko našao.
Nisu znala o novcu. Bilo mi je sram. Kako joj priznati da sam u svoje godine predala sve prihode muškarcu? Cijeli život sam joj govorila: Nikad se ne oslanjaj na druge. Bila sam odlična učiteljica, ne mogu se žalite.
Tri mjeseca kasnije shvatila sam da nešto nije u redu. Izaći iz toga bilo je teško ne fizički, nego mentalno. Možeš sakupiti stvari, ali priznavanje da te prevarili je puno teže.
Svaki dan sam se raspravljala sa sobom.
Ne pije. Ne udari. Kupuje namirnice. Svi imaju slabe trenutke. Možda je moj karakter težak.
O karakteru je sve više govorio:
Iva, postaješ nervozna. Iva, s tobom je teško. Iva, ne znaš živjeti u paru. Iva, sve ti je naopako.
Počela sam postavljati pitanja.
Viktor, koliko smo uštedjeli? Viktor, gdje su novci od najma? Viktor, zašto mi ne pokazuješ troškove? Viktor, zašto moram tražiti i čarape?
Odmah bi se uzrujao.
Ne vjeruješ mi?
To je bila njegova omiljena fraza. Svaki put kad bih rekla ne vjerujem, osjećala sam se loše. Kad bih rekla vjerujem, morala sam šutjeti i predavati.
Jednog dana sam ga prisilila:
Pokaži mi, molim te, koliko imamo novca.
Sjedi u kuhinji, polako ljušti jabuku, kao da ne razgovara, nego skulpturu reže.
Iva, počinješ me kontrolirati.
Ne kontroliram. To su i moji novci.
Podignuo je pogled:
Moji? Dogovorili smo se da je budžet zajednički.
Zajednički je kad oba znaju.
Bacio je nož na stol.
Zato nisam želio imati veze. Žene su sve iste. Najprije volim, pa dolazi knjigovodstvo.
Osjećala sam se odvratno, ali opet šutjela. Unutra me je mučio strah: Ako odem, kuda ću ići? U svoj stan je stanarica, ugovor. Kako objasniti svima da sam se naopako igrala?
Bilo je glupo, ali stan mi je pripadao, život moj, a ja se bojala da ću izgledati smiješno.
Šest mjeseci kasnije sve se završilo tiho. Bez udaraca, bez drame. Najgore stvari u životu često se događaju u kuhinji, uz čajnik, u papučama i mokrim rukama nakon pranja posuđa.
Došao je jedan hladan večernji obrok, pojeo je, nije ni rekao hvala, zatim sjedi i kaže:
Iva, moramo razgovarati.
Odmah sam osjetila.
O čemu?
Ne slažemo se po karakteru.
Stajala sam kraj sudopera, držeći tanjur s malom pukotinom na rubu. Gledala sam tu pukotinu i pomislila: Trebala sam je baciti davno. Ponekad se mozak skriva u sitnicama kad je bolno.
Što to znači? pitala sam.
Doslovno. Dobar si čovjek, ali različiti smo. Teško mi je s tobom. Želim da odeš.
Nisam odmah bila ljuta, najprije sam bila izgubljena.
Kamo?
U svoj stan.
Tamo je stanarica.
Riješi to. Odrasla si.
Ta fraza odrasla si iznenada me učinila odraslom za pet minuta. Šezdeset mjeseci sam bila neodrasla, davajući mu novce, a sada sam naglo napredovala.
Sjedim nasuprot i kažem:
Dobro. Vrati mi moj novac mirovinu, plaću, najam. Bar dio.
Pogledao me kao da tražim njegovu bubreg.
Koji novac?
Nasmejala sam se nervozno.
Stvarno?
Novac je išao za život namirnice, režije, troškove. Živjeli smo zajedno.
Davala sam ti sve. Skoro ništa nije ostalo.
Iva, ne pretjeruj.
Riječ pretjeraj me probila. Nije se radilo o drami, već o mom prihodu koji je odveden, a ja ostajem bez svega.
Rekao je:
Pokušao sam. Nije uspjelo.
Kao što se kolač ne digne.
Spakirala sam stvari za dva dana. Neka sam ostavila jer nisam imala snage sve nositi. Nazvala sam stanaricu, objasnila situaciju. Ispostavilo se da je dobra žena i da će se iseliti za mjesec dana ako je potrebno. Taj mjesec sam živjela kod Larise, moje prijateljice.
Lara me dočekala u ogrtaču, s ručnikom na glavi i rekla:
Dođi, žrtvo velike ljubavi. Sada ćemo piti čaj i psovati.
Po prvi put dugo vrijeme zaplakala sam. Nije bilo lijepo, nije bilo tiho, ali bilo je stvarno. S natečenim nosom, s uzdahom, s tim čudnim zvukom kad čuješ vlastiti glas i misliš: Gotovo, Iva, završna faza sramote.
Lara me nije posramljavala slatkim riječima. Rekla je:
Dala si novac? Da. Sve? Sve. Pa ti si prava cirkuska zvijezda. Hvala, podržala si. Što, medalju da mi daš? Ali živa si. Stan imaš. Posao imaš. Mozak, nadam se, još u torbi leži, nađemo ga.
Bila sam ljuta naNa kraju, iako sam izgubila sav novac, ponovno sam otkrila svoju snagu i unutarnji mir.
