«Želim muškarca za vikend, a ne za cijeli život – već sam se previše udobno smjestila» – Otvorena izjava 52‑godine ženePosjetio me na kavi, a ja mu sam iskreno priznala da mu je njegova prisutnost dovoljna da mi razbije svakodnevnu rutinu.

Treba mi muškarac za vikend, a ne za cijeli život već sam se dovoljno snašla. Otkrena izjava 52godine žene

Moramo živjeti zajedno.
Zašto?
Kako, zašto? Mi smo odrasli.
Upravo zato ne razumijem zašto.

Kad bi mi u trideset godina netko rekao da ću u pedeset i dvije godini odbijati muškarce koji neumoljivo pokušavaju preseliti se kod mene, pomislila bih da je svijet zapeo. U mladosti bilo je obrnuto: muškarci su se bojali obveza, zajedničkog doma i razgovora o budućnosti. Danas se događa nešto čudno nakon što muškarac provede sa mnom mjesec ili dva, iznenada se javi ideja: spojiti frižidere, budžete, stanove, probleme, prljave čarape i sve radosti zajedničkog života. Najzanimljivije od svega je da nitko od njih ne može jasno objasniti zašto to treba meni.

Zovem se Marija, imam 52godine. Razvedena sam već petnaest godina. Imam odraslu kćer, vlastiti stan u Zagrebu, stalni posao, prijatelje, dva godišnja odmora i izvanredno miran život. Navečer mogu jesti sladoled iz kutije i gledati serije do dva ujutro. Vikendom spavam do podne. Mogu ostaviti šalicu na stolu i ne slušati predavanje o neredu. Ne moram kuhati pašticadu ako baš ne želim. I najbitnije nitko me ne pita: Što ćemo večeras jesti?

Problem je što muškarci moje samostalnosti doživljavaju kao privremenu nesavršenost koju je potrebno ispraviti svojom prisutnošću. Isprva su oduševljeni: Kakav si nezavisan, zanimljiv, samodovoljan. Nakon nekoliko tjedana otkriju da je to oduševljenje imalo skriveni cilj iskreno su se nadali da će ta samostalnost jedne noći početi raditi u njihovu korist.

Prvi alarm zvukao je s Markom. Marku je bilo 58, dotičan je izgled, pričao je mudro o putovanjima i čak znao pravilno koristiti salvete u restoranu što za nekoga iznad pedesete smatramo pravim dostojanstvom. Vidjeli smo se otprilike mjesec dana. Bilo je sve u redu: kino, šetnje, kafići, izleti izvan grada. Jedne večeri iznenada je rekao:

Čuj, mogla bi dolaziti kod mene poslije posla?

Zašto?

Pa da nešto skuhaš.

Ponovno sam ga upitala:

Što točno da kuham?

Večeru.

Kao da je Marko umoran od samog života. Ne od moralnih razloga, nego fizički. Frizider ga je mučio jer se sam ne napunio. Štednjak ga je frustrirao jer nije mogao skuha​ti pašticadu bez tuđe pomoći. Perilica je tražila njegovu intervenciju. U jednom trenutku shvatila sam da muškarac gleda vezu kao neku vrstu outsourcinga kućanskih usluga.

Marko, zašto ne možeš sam skuhati?

Pogledao me kao da mu predlažem da sam izvede operaciju srca.

Pa ti si žena.

Jednostavan, kratak argument koji odmah zatvara sve rasprave ako se ne razmišlja dalje.

Nakon Marka došao je Zvonko. Zvonku je bilo 55. Volio je se prigovarati na materijalne žene to je bio njegov hobi. Svaka tema se u roku od sedam minuta svodila na priču kako ga pokušavaju iskoristiti za novac. Zabavno je bilo slušati toga od čovjeka koji je vozio automobil stariji od nekih studenata i koji je pred blagajnom supermarketa prebrojavao sitni novac.

Šestog spoja Zvonko me pozvao:

Dođi u subotu.

U redu.

Samo po putu kupi namirnice.

Koje?

Za večeru.

Želiš da ja donesem namirnice?

Da.

A ti što ćeš učiniti?

Dočekat ću te.

Danas još uvijek mislim da je Zvonko undervalued genij smisliti spoj gdje žena kupuje, donosi, kuha i još se zahvaljuje za poziv, nije zadatak za svakoga.

Zvonko, a novac za namirnice?

Zašto?

Što misliš?

Imaš posao.

Tada sam shvatila da riječ materijalnost on koristi samo za druge.

Nakon takvih priča primijetila sam uzorak. Muškarcima se svidio moj stan, red u njemu, što uvijek imam jelo, čiste ručnike, svježe posteljine i ispravno vodovod. Svidio im se moj život. Ali većina njih je bila uvjerena da, kad započnu veze, moram proširiti tu uslugu i na njih.

Najzabavniji je bio Viktor. Viktor je vrlo brzo podigao temu zajedničkog života, s entuzijazmom čovjeka koji je upravo otkrio način da skrene troškove.

Zamisli, koliko je isplativo živjeti zajedno.

Kad muškarac započne s isplativo, žene mojih godina već traže kalkulator.

U kojem smislu?

Jedan frižider. Jedan internet. Jedna komunalija.

Za koga je isplativo?

Za nas.

Nasmijala sam se.

Viktore, gdje živiš trenutno?

U najamnom stanu.

A ja?

U svom.

Onda je matematika postala zanimljiva.

Znači, prestaješ plaćati najam, seliš se kod mene, smanjiš troškove i bit ćeš sretan?

Pa da.

A gdje je moja korist?

Nakon tog pitanja Viktor je zastao, razmišljao dva minuta, a odgovor nikada nije došao.

Najsmješnije je bilo s Goranom. Goranu je bilo 61, vrlo pristojan, obrazovan i iscrpljen od usamljenosti.

Teško mi je sam.

Nakam uzdahnula sam.

A meni je lako.

On se zamario.

Muškarci obično očekuju sužaljenje, solidarnost, zajedničku tugu zbog nedostatka partnera. Kad žena smireno kaže da je sretna sama, sustav se zaglavi.

I sada dolazimo do ključnog pitanja koje mnoge muškarce ljuti.

Zaista mi treba muškarac.

Ali ne da perem njegove košulje.
Ne da peglam njegove hlače.
Ne da kuham juhe nedjeljom.
Ne da tražim njegove čarape pod sofom.
Ne da slušam priče zašto ne može sam otići k liječniku.

Treba mi muškarac za razgovor, za izlete, za šetnje, za kazalište, za putovanja, za dobru večer, za bliskost, za emocije, za radost ali ne da bude moj dodatni stanar.

Muškarci se ljute na takav stav. Zovu me egoistkinjom, razmaženom, previše nezavisnom, tvrde da ne znam graditi veze. Nitko ne može objasniti zašto veza mora značiti dodatni rad za ženu. Zašto muškarac dobiva suputnik, razgovornika, ljubavnicu, domaćicu i kuhara u jednoj osobi, a žena mora smatrati nagradom samo njegovo prisustvo?

Ponekad mi se čini da mnogi muškarci još nisu primijetili kako se svijet promijenio. Još žive po pravilima od prije trideset godina, kada je za ženu bilo lakše prihvatiti neudoban brak nego biti sama. Danas je drugačije. Većina žena mojih godina ima posao, stan, prijatelje, odraslu djecu, otplaćene kredite i stabilan život. Kad se pojavi muškarac, postavlja se jednostavno pitanje: hoće li moj život biti bolji uz njega?

Ako je odgovor ne, zašto bih se upuštala?

Zato, iskreno trebam muškarca za vikend. Za život sam već savršeno uspostavljena. I znate što je najzanimljivije? Svaki put kad to izgovorim, muškarci se ljute. Ali, kad razmisliš, to je najiskreniji kompliment koji možemo dati vezi želim biti s nekim jer mi je dobro s njim, ne zato što ne mogu sama.

Živjeti zajedno samo da netko dobije besplatnog kuhara, čistača i administratore vlastitog života? Oprostite. Taj oglas sam zatvorila prije petnaest godina i ne planiram ga ponovno otvarati.

**Zaključak:** kad se žena nakon pedesete godine osjeća cijelom, ona ne traži pomoć, već partnera koji će obogatiti njenu priču, a ne opterećivati je dodatnim obavezama. Prava veza temelji se na uzajamnoj dobroti, a ne na neravnomjernom teretu. To je lekcija koju nosim samostalnost i sreća ne znače izolaciju, već mudro biranje onih koji čine naš život ljepšim, a ne težešim.

Rate article
Add a comment

;-) :| :x :twisted: :smile: :shock: :sad: :roll: :razz: :oops: :o :mrgreen: :lol: :idea: :grin: :evil: :cry: :cool: :arrow: :???: :?: :!:

18 − thirteen =

«Želim muškarca za vikend, a ne za cijeli život – već sam se previše udobno smjestila» – Otvorena izjava 52‑godine ženePosjetio me na kavi, a ja mu sam iskreno priznala da mu je njegova prisutnost dovoljna da mi razbije svakodnevnu rutinu.
Még ma is előfordul, hogy éjszaka felébredek, és azon töprengek, vajon mikor sikerült apámnak elvennie tőlünk mindent. Tizenöt éves voltam, mikor ez megtörtént. Egy kis, de tisztán tartott házban éltünk – bútorokkal, a hűtő általában megtelt a bevásárlós napokon, a számlák legtöbbször időben be voltak fizetve. Tizedikes voltam, a legnagyobb gondom az volt, hogy átmenjek matekból és összegyűjtsek némi pénzt egy menő sportcipőre, amire már régóta vágytam. Minden akkor kezdett megváltozni, mikor apám egyre később jött haza. Belépett, köszönés nélkül, a kulcsokat ledobta az asztalra, és azonnal bement a szobájába, telefon a kezében. Édesanyám dorgálta: — Már megint elkésel? Szerinted ez a ház magától el lesz tartva? Apám szárazon csak ennyit felelt: — Hagyj, fáradt vagyok. Hallgattam mindent a szobámból, fülhallgatóval a fejemen, mintha semmi sem történt volna. Egy este láttam, ahogy a kertben telefonál. Halk nevetéssel mondogatott olyasmit, hogy „mindjárt kész”, „nyugi, megoldom”. Mikor meglátott, rögtön lerakta. Valami rossz érzésem támadt, de hallgattam. Az a péntek, amikor elment, különösen emlékezetes. Iskolából hazaérve a nyitott bőröndöt láttam az ágyon. Anyu a hálószoba ajtajában állt, könnyes szemmel. Megkérdeztem: — Hová megy? Apám még csak rám sem nézett, csak ennyit mondott: — Egy ideig nem leszek itthon. Anyu rákiáltott: — Egy ideig kivel? Mondd az igazat! Apám erre dühösen kibukott: — Elmegyek egy másik nővel. Elegem van ebből az életből! Sírtam, és kérdeztem: — És én? És az iskolám? És a ház? Apám csak azt mondta: — Megoldjátok. Összecsapta a bőröndjét, elvette az iratokat a fiókból, felkapta a pénztárcáját, és szó nélkül távozott. Ugyanazon az estén anyu megpróbált pénzt levenni az ATM-ből, de zárolták a kártyáját. Másnap a bankban mondták, hogy minden pénzt levett a közös számláról. Minden megtakarításukat elvitte. Aztán kiderült, hogy két hónapja nem fizetett számlákat, és beadott egy hitelkérelmet a tudtunk nélkül, anyut kezessé tette. Emlékszem, ahogy anyu az asztalnál, egy régi számológéppel papírokat nézett, sírt és ismételgette: — Semmire sem elég… semmire… Próbáltam neki segíteni a számlák számolásában, de az üggyel alig tudtam mit kezdeni. Egy hét múlva lekapcsolták az internetet, később majdnem az áramot is. Anyu takarítani kezdett, én csokit árultam a suliban. Szégyelltem magam a szünetben a csokis zacskóval, de csináltam, mert otthon már a létminimumra se telt. Volt olyan nap, hogy csak egy kancsó víz és fél paradicsom volt a hűtőben. Leültem a konyhában, és sírtam. Aznap este fehér rizst ettünk üresen. Anyu bocsánatot kért, hogy már nem tudja azt adni, amit régen. Később, Facebookon láttam apámat azzal a nővel egy étteremben – bort emelnek poharaikkal. Reszkető kézzel írtam neki: „Apa, kéne pénz iskolai dolgokra.” Azt válaszolta: „Nem tudok két családot eltartani.” Ez volt az utolsó beszélgetésünk. Többé nem keresett. Nem kérdezte, hogy végeztem-e, beteg vagyok-e, vagy szükségem van-e valamire. Egyszerűen nyomtalanul eltűnt. Ma dolgozom, mindent magam fizetek, és anyunak is segítek. De ez a seb még mindig nyitva van bennem. Nem csupán a pénz miatt, hanem a magány, a ridegség, és amiatt, ahogy ott hagyott minket szinte minden nélkül, ő pedig folytatta az életét, mintha semmi sem történt volna. És még most is, sok éjszaka felébredek, azzal a kérdéssel szorongva: Hogyan lehet túlélni, amikor a saját apád elvesz mindent, és arra kényszerít, hogy gyerekként tanuld meg, miképp maradsz talpon?