Imala sam sretan brak, muža i dvoje djece. Jednog dana sve se srušilo. Moj dragi je došao s posla i u prometnoj nesreći je poginuo. Mislim da neću preboljeti tu tragediju, ali majka me uvjerila da moram ostati čvrsta zbog djece. Skupila sam se, počela naporno raditi, a kad su djeca porasla, otišla sam raditi u inozemstvo. Morala sam ih učiniti na noge jer nisam imala nikakvu podršku.
Prvo sam se našla u Sloveniji, a zatim u Njemačkoj. Mijenjala sam poslove sve dok nisam počela stabilno zarađivati. Svaki mjesec sam slala novac djeci, a s vremenom sam im kupila stanove, a sebi napravila lijepu renovaciju. Bila sam ponosna na to. Planirala sam se trajno vratiti u Hrvatsku, ali prije godinu dana moj život se promijenio upoznala sam jednog čovjeka. On je Hrvat, ali već dvadeset godina živi u Njemačkoj. Počeli smo razgovarati i osjetila sam da bi s njim mogla imati zajedničku budućnost.
Sumnje me nisu ostavljale. Ante nije mogao vratiti se u Hrvatsku, a ja željela sam se vratiti kući. Konačno sam se vratila. Prvo sam se susrela s djecom, zatim s roditeljima. Ali nisam mogla posjetiti tasteru (očinu supruga) jednostavno mi nije ostalo vremena, toliko je obaveza nagomilanih. Jedna moja prijateljica, prodavačica u trgovini, došla je u posjetu i ispričala mi:
Tvoja tastkinja je stvarno ljuta na tebe!
Odakle to znaš?
Čula sam kako je razgovarala s nekom prijateljicom. Rekla je da si nadobudna i da te je novac promijenio. Da im uopće nisi pomogla novcem.
Čuti to bilo je vrlo neprijatno. Ja sam sama odgojila dvoje djece i radila sve za njih. Nije mi bilo moguće još davati novac tasteru. Morala sam i sebi nešto ostaviti, razumijete?
Nakon takvih riječi, želja da idem kod tastere potpuno je nestala. No, iznadala sam se, kupila namirnice i otišla. Na početku je sve išlo glatko, ali misli o tom razgovoru nisu mi davale mira. Na kraju sam rekla:
Znam da mi nije bilo lako sve ove godine. Radila sam sve za djecu, jer nisam imala nikakvu pomoć.
I mi smo ostali bez podrške. Svaki od nas ima djecu koja pomažu, a mi smo sami. Također smo siročad! Trebala bi se vratiti i nama pomoći.
Tastkinja me je pogledala kao da me je posramila. Nisam ni uspjela spomenuti da imam muža u Njemačkoj. Otišla sam tu, razočarana. Sada ne znam što učiniti. Zaista li trebam pomoći tasterinu obitelj? Ne mogu više izdržati!
Prijatelji, ako želite čitati još naših priča ostavite komentar i ne zaboravite lajkati. To nas potiče da nastavimo pisati!
**Pouka:** Kad se suočimo s tugom i pritiscima, najvažnije je ostati vjeran sebi i svojim vrijednostima, a ne dopustiti da drugi nas udalje od istinske sreće.
