Nemoj me dirati! Makni ruke! Aaa! Ljudi, pomozite! glasno je vrištala djevojka.
Matea se odjurila u pomoć, ali na muljastoj pijesci poskliznušavši se, upropasla je gležanj i jedva se dignula. Dok je shvatila da je mlada djevojka pobjegla, otresla je svoje prljavo smeđe kapute i pogledala u smjeru ceste. Tamo je ležao stariji čovjek, izbljeđen u blatu, pokušavajući ustati, ali mu je srčivo nije išlo. Ruke su mu bile posute krvlju, a upravo je njegovo zakucano uznemirenje natjeralo djevojku da vrišti. Bilo je jesen, nebo sivo, nakon kiše sve je bilo blato, a mrak se polako spuštao.
Čovjek je mumljao neizgovoreno i pružao krvave šake prema Mariji, koja je stajala na rubu i osjećala se neugodno.
Pijani je, odlazi od njega! izglasala je jaka žena koja je također prolazila tim putem. Prolazeći pokraj ležećeg starca, podigla je preklopljeni kišobran i prijeteće ga usmjerila prema njemu, kao da se brani. Odmaknula se dva koraka, okrenula se i pogledala Mariju.
Što stojiš ovdje? Nemaš li problema? Alkohol sve bi uradio za bocu, gle čudovište progovorila je i žurbala prema svjetlima kućica koje su sjajila na kraju ulice.
Na tom mjestu, gdje je ležao starac i gdje je Marija zategnuta, nalazila se napuštena šuma, a uz nju betonski zid s žičanim ogradama. Marija je znala da iza njega leži industrijska zona. Ispod žice škripale su grane starih topola koje je vjetar lagano njihao. Sa svakim trenutkom tama je postajala dublja.
Mmmm mmm nastavio je nevoljni čovjek.
Jeste li ozlijeđeni? Treba li hitna pomoć? upitala je tiho Marija, bojeći se da se približi. Starac je glavu skrenuo i nastavio mrmljati, istovremeno pokazivajući na torbu koja je ležala pored njega u blatu. Bio je mali, krhak, poput starog drvenog stolca.
Mariji je bilo žalosno za njega. Sjetila se bake, koja ju je odgajala, a koju je davno izgubila, i koju je učila da ne prolazi pored nečije nesreće. No, baš pred samim krajem svog života, bake je rekla nešto drugačije: Danas su drugačija vremena, nije dobro pomagati ako nisi liječnik moglo bi se završiti tužbom. Nazovi hitnu pomoć, ili budi oprezan, jer teže mogu udvostručiti. Ponekad te lažne žrtve privuku prevaranti. Marija je, unatoč tim riječima, odlučila učiniti suprotno.
Odlučna, zakoračila je prema starcu i nagnula se nad njega. On je iznova zamukao, a krvave ruke protjerao prema njoj, jednako kao da želi nešto reći. U desnoj ruci držao je velike komadiće stakla.
Suze su joj potekle od suosjećanja. Iz torbe izvadila je vlažne maramice, bacio komadiće u koš za smeće i pažljivo obrisala ruke starcu. Zatim ga je poduprla da ustane bilo je teško, ali uspjela je. Sjetila se tada i svoje bake, za koju je cijelu godinu brinula kad je postala nesnosno slaba.
Hvala Bogu, ruke su mi snažne promrmljala je Marija. Kamo idete? Gdje živite?
Starac je ponovno zamukao, držeći se oškikano na nogama. Marija se zapitala je li možda pijani. On ne govori, pomislila je, samo mrmlja. No, odlučila je nastaviti pružati ruku. Hladno je bilo vani, a on bi se mogao prehladiti.
Gdje živite? upitala je još jednom.
Starac je pokazao prema svjetlima iz kuća koje su blistale na kraju ulice. Nije mogao hodati brže; šepao je teške korake i savijen je poput starog vrbnog debla.
Marija je primijetila da starac nosi s sobom istu smotanu torbu. Unutar torbe tiho su škripale staklene boce.
Vjerojatno je htio skupiti staklo, a kad je pao, razbio ih, razmišljala je Marija, pažljivo ga držeći pod ruku. Možda su bile već slomljene.
Dok su se približavali najbližoj kući, starac je ponovo zamukao i energično mahao rukama. Marija je shvatila da je to njegov dom.
Interfon izrekla je zbunjeno. Ne znam kod i je li ovo ulaz?
Stari je pokazivao prstima, naizmjenično tri, pa jedan.
Trideset i jedan? Ili trinaest? zaprepastila se Marija, ali je ipak pokušala pritisnuti tipke. Prvi zvuk je odjeknuo, a ženski glas odgovorio je uzbuđeno.
Ovdje starac počela je Marija, nesigurna u što da kaže.
Dovršavam! glasno je odzvanjao glas, a trenutak je bio napet. Starac je ponovo mrmljao i tresnuo torbu; komadići stakla zurili su u tihoj melodiji.
Vrata su se otvorila, a iza njih je iskočila žena oko trideset i muškarac slične dobi.
Stari! uzviknula je žena i zagrlila ga. Hvala vam puno!
Zahvalila se Mariji, a muž je podigao starca i vodio ga prema ulazu.
Dolazim! rekla je žena, držeći vrata otvorena. Sačekajte trenutak.
Marija je ostala zbunjena, stojeći na dvorištu koje nikada prije nije posjećivala, promatrajući kuće i dva malena prodavaonice na prizemlju. Vidjela ju je mnogo puta dok je trčala do teretane na istom putu gdje je starac pao.
Evo! reče žena, izlazeći iz hodnika i pružajući Mariji zamotan paket. Jabuke. Vrlo dobra sorta! Slatke, mirisne. Jabuku je starac sad sad sad sad sad sad sad sad sad sad sad sad sad sad sad sad sad sad sad sad sad sad sad sad sad .
Ne, hvala! Marija se osjećala neugodno. Vašemu starcu treba očistiti ruke, možda da odnesete u ambulantu. Što je s šavovima? Jabuke uzmite, ne trebam ih.
Nije to malo… uzdahnula je žena. Zovem se Lidija, a moj muž je Ivan. Starac je Stjepan Petrović, ratni veteran. Imate li trenutak? Želim vam reći zašto smo vam toliko zahvalni i zašto sam donijela jabuke.
Marija je kimnula, spremna slušati.
Stjepan Petrović nedavno je proslavio stogodišnju obljetnicu, ponosno je izjavila Lidija. Bio je na fronti. Kad je pao u zatočeništvo, svjesno je ozlijedio jezik da ne progovori. Kad se oslobodio, infekcija je oštetila jezik i u bolnici su mu izvadili većinu, pa sada govori kao da je nijem.
Marija je šutjela, pokušavajući shvatiti.
Alkohol ne pije, nastavila je Lidija. Vjerojatno ste mislili da je pijani, jer tako zvuči njegova govorica. Jednom je pao zimi i ležao satima na cesti jer nitko nije htio pomoći. Prehladio se ozbiljno i dugo se oporavljao.
Zašto ga ostavljate samog? izjasnila je Marija.
Ne ostavljamo ga, nasmijala se Lidija. Sam odlazi. Mi ga pokušavamo uvjeriti, ali ne sluša To je moj djed, otac moje majke. Živimo s njim u njegovom stanu, a mi smo se uselili kada smo se vjenčali. Brinemo se o njemu, on je dobar čovjek, izuzetno ljubazan. Imamo kćer, malu Dariju, koja je jednom pala na istoj cesti i ozlijedila nogu o staklene komadiće. Sjetili smo se da takvi ljudi šetaju ulicom, skupljaju staklo i boce da nitko drugi ne povrijedi. Svaki dan, bez odmora i praznika, to je njegov zadatak.
Slušajući Lidijine riječi, Marija je pomislila kako je dobro da je pomogla starcu, jer svi su ga prolazili smatrajući da je pijani.
Već smo se brinuli, tražili ga po cijelom kraju. Nismo ga našli, dok niste vi zvukali na interfon. Kad je našao, oživio smo ga! rekla je Lidija. Stjepanu smo kupili hodalice i štap, ali ih odbija. Od sve pomoći se okreće, baš kao pravi ratnik!
Marija se sjetila i svog djeda, također ratnog heroja, koji je došao do Berlina. U starosti mu je udarila moždana nevolja, paralizirajući jednu stranu i oduzimajući govor. Nakon rehabilitacije mogao je hodati, ali mu je desna ruka slabo funkcionirala. Sve je sam obavljao lijevom rukom popravljao krovove, rad u vrtu, sadi, pa čak i popravljao staru kolibu bez pomoći, za što je baka dala oštru opomenu.
Kad je bio mali, Marija ga je čula kako mrmlja nejasne riječi: ložka, doš”, Nina slova koja su mu još ostala. Ipak, psovke su mu izlazile savršeno, a baka ga je uvijek prekidala mokrom krpom: Tiho, dijete, netko nas sluša.
Marija je krenula kući, noseći torbu s jabukama koje je ipak zadržala, a u srcu joj je bilo toplo od sjećanja. Kako je lijepo kad rodbina brine jedna o drugu i brine se za svakog! Za nekog, beskućnikpijani starac je zapravo voljeni djed koji čeka dom, a mi smo pozvani biti ljubazniji i pažljiviji jedni prema drugima.
