Matea s majkom sjedi na starom krevetu. Obje su toplo odjevene; vani je zima, a u kući su tek zagrijali peć.
Ne brini, mama, sve ćemo prebroditi. Daj mi lijekove, odmah ću ti ih dati, kaže Matea, pokušavajući umiriti majku, iako je ona zapravo svekrva i još gotovo bivša.
Žive u troje: majka, sin i njegova supruga Matea. Matea se vjenčala kasno, s trideset godina. Ona je druga supruga Daria. Nije razbila obitelj; kada su započeli odnos, Dario je već bio razveden.
Svekrva, Marija Arkađin, odmah joj se dopada. I ona je sretna s novom snomci topla, dobra, spremna zagrliti i razgovarati. Matea je jako rano izgubila roditelje i ostala je sama; u Mariji je našla osobu koja joj je postala druga majka.
Udružili su se, šapće Dario. Pet godina braka prolazi kao jedna sekunda, a zatim Dario postaje grub i ljut. Vrišti na Mateu i na majku. Uzrok mu je ljubavnica. Često kasni kući, pod utjecajem alkohola.
Jednog dana izjavljuje da želi razvod. Daje im dva dana da se spreme. Matea još nije uspjela spakirati, a tada ljubavnica dolazi s koferom.
Možda je to učinila namjerno da bi se suočila s bivšom i izrekla sve uvrede. Ali ne uspijeva. Bila je visoka plavuša s velikim usnama i ogromnim trepavicama koje su jedva treptale.
Matea ne može zadržati smijeh.
Zamijenio si me ovim lutkom s trepavicama, kao kravu? Neka ti sreća bude s njom, a meni nećeš ni malo štete učiniti.
Ali ona je vesela. A vi ste s majkom dvije bake, dvije kokoši, uzvikuje ljubavnica.
Dobro, a zašto vrijeđate majku?
Zaja, a majka ostaje s nama? šapće nejasno, trepćući čudnim trepavicama. Neka je odnese. Čemu nam je ona? Zaja
Mama, i tebi je vrijeme. Dosta ti je kod mene.
Kuda ću ići? Dala sam ti sve novce od prodaje stana, da izgradiš ovu kuću, uzvrati majka, hvatajući se za prsa.
Ne treba mi koncert. Živi dalje, samo ne izlazi iz svoje sobe. Sad će ovdje biti gospodarica Alma.
Mačka, neka obe ode.
Ali to je moja majka!
Tvoja majka? Hoćeš reći da ću imati takvu svekrvu? Ooo mačice
Matea se umara slušati njihov gnev.
Mama, hoćeš li ići sa mnom u selo?
Bolje u selo nego s ovakvim sinom i
Sjedni. Brzo ću spakirati tvoje stvari.
Ne zaboravi lijekove, škrinju i torbu.
Matea uzima još jedan kofer i u žurbi nosi sve: škrinju, torbu, lijekove, papire, donje rublje i odjeću.
Uzmi sve. Ne treba nam ništa tuđe, kaže Alma, podižući glas.
Dario tiho promatra. Više ništa ne može učiniti. Shvaća da mu majka neće oprostiti, iako je ona jučer bila njegova majka.
Za pola sata Matea stoji kraj automobila. Marija Arkađin već sjedi na stražnjem sjedištu i tiho briše suze, ne okreće se ni prema sinu, već uzdahne teško.
Kako ćemo sad živjeti, djevo? pita ona.
Sve će biti u redu. Imam ušteđevinu. Dok ne nađem posao, bit će nam dovoljno. Imaš mirovinu, preživjet ćemo. Hleba i maslaca bit će dosta.
Dolaze u selo u kojem je Matea provela djetinjstvo u blizini Gospića. Još je dan, a u kući je hladno. Matea brzo zapali peć, donese vodu i stavi čajnik na vatru.
Kao da cijeli život ovdje živiš.
Djed me naučio svemu. Dobro je da smo kupili namirnice, ne moramo ići u dućan. Ne volim seljačke tračeve.
Postepeno se zagrijava.
Sutra ću sve očistiti.
U vrata zakuca.
Dolazi susjeda? Dugo me nisi vidio. Što ti je auto stajao, a zimi došao? Ima li problema?
Sve je u redu, ujak Mikolaj. Kasnije ću ti sve ispričati. Dođi na čaj s nama.
Došao sam te pozvati. Nisi sama? primijeti on ženu.
Ovo je Marija Arkađin. Ovo je Mikolaj Petrović, predstavi Matea.
Javi se ako ti nešto treba.
Trenutno ništa ne treba. Hvala.
Prošao tjedan. Kuća postaje čista i topla.
Znaš, Matea, i ja sam bila seljanka. Udala sam se za gradskog čovjeka. Umro je kad mi je bilo dvadeset i tri, a ja sam prodala stan. Sin mi je obećao da ću uvijek živjeti s njim. Pogledaj kako se sve preokrenulo.
Ne plači. Znam koliko je teško. I meni je loše. Možda će vam se unuci roditi.
Od te? Bože čuvaj! A Mikolaj s kim živi?
Sam. Žena mu je poginula, a beba ga je spasila susjedski vatrogasac. Dugo živi sam. Ni djece nema. Živi s mojim djedom, koji je mlađi od njega, ali mu je blizak.
Mjesec prolazi. Nema vijesti od Darija. Ne zove ni majku. Jednog dana zvoni nepoznati broj na Mateinom mobitelu.
Matea?
Da.
Vaš muž je poginuo.
Pogrešili ste.
Ne, nisam. Dario bio je pijan i srušio se svojom kolonom. Možda je to neugodno, ali vozio je s djevojkom. Ona je preživjela, netaknuta. Dođite preuzeti tijelo.
Gospićki duh siromašna Marija ostane u šoku. Matea, što učiniti? Što sad? pita je.
Ne brini, ujak Kreso će pomoći.
Matea, što se dogodilo, nema ti facu!
Mama, smiri se, sjedni. Darija više nema.
O kako je moguće. Ja sam kriva! Ostavila sam ga!
Mama, on te je protjerao!
Da. Protjerao. Ali ja sam majka. O, kazna me sustiže.
Idem na preuzimanje. Ujak Mikolaj će biti uz mene dok ne odem.
Idem s tobom.
Idem s vama, kaže ujak Mikolaj. Idemo na moj auto. Nema rasprava.
Sprovod se održi. Matea i Marija odlaze u Darioovu kuću. Treba mu preći nasljedstvo majci i supruzi. Dario nikada nije podnio zahtjev za razvod; bio je samo u ljubavi, zabavama i banketu.
Ujak Mikolaj prati ih svugdje.
Ja sam s vama, dame. Možda će pomoći.
Kuća se promijeni za mjesec dana. Svugdje leži prljava odjeća, a prljavi posuđe se našlo i na podu. Miriše na kvasac i nešto trulo.
To je moj sin napravio! Nikad nije bio takav.
Što radite ovdje? Ovo je moj dom, maknite se. izlazi iz spavaće ista djevojka s velikim usnama i trepavicama, uz nerednu, polugolom čovjekom.
Pokažite mi papire za kuću!, uskoči ujak Mikolaj.
Koje papire? Moj muž je poginuo. Nemamo ni vjenčanje!
Nije ni razvod ni vjenčanje! Imali smo ga unaprijed planirano, pa je sve moje!
Dosta je s tih pijanih halucinacija! Očistite se! Ima li još netko?
Čovjek tiho pobjegne. Ujak Mikolaj pazi da djevojka ne uzme ništa.
Sad moramo provjeriti dokumente. Možda postoji testament ili novi vlasnik. Trebamo promijeniti brave. Te dugačke trepavice još uvijek mogu imati ključeve.
Papiri su u redu. Brave zamijenimo.
Mnogi predmeti moraju se baciti. Ujak Kreso prati Mateu i Mariju na svakom koraku.
Žao mi je što se vratite. Naviknuo sam na vas.
Vraćat ćemo se. I ti, ujak Mikolaj, dolazič.
Vratili ste me u mladost. Maša liči na moju pokojnu ženu.
Primijetila sam, ujak Kreso, kako gledate na nju. I ona vas gleda. Imate li ljubav?
I ti, kaže muž, uzdahne.
A istina!
Godinu dana kasnije ujak Mikolaj i Marija se vjenčaju. Žive sretno. Matea im je poput kćeri. Ali obitelj se ne zaustavlja Mikolaj i Marija imaju unuke!
Matea ipak postaje majka. Nikada se nije udala. Uzima pod skrb dvoje djece brata i sestru jer se ne smije razdvajati. Željela je jedno, a dobila je dvoje.
Roditelje i bliske ne možeš naći samo po rođenju ili djetinjstvu; ponekad okolnosti to omogućujuMatea je po prvi put osjetila težinu i toplinu odgovornosti koja je dolazila iz nečeg većeg od nje same. Dječaci su joj se smijali dok su trčali po snijegu pred starom kolibu, a ona je, s rukama u džepovima, gledala kako se njihove male oči sjaje od uzbuđenja kada im je pokazivala kako se prave kulenovi i kako se plete vjetrenjačac od suhe trave. Svaki dan je bio nova lekcija od učenja prve riječ na seljačkom dijalektu, preko pričanja priča o Darioškoj sudbini, do dijeljenja toplog kruha koji je ponekad zapao u peć, ali je uvijek iznenada donio miris djetinjstva.
U početku je šutjela za sobom, no suze su se slijevale i kad je Marija, sada starija i snažna, došla u posjet s kolicom svježeg mlijeka i zagrljajem koji je nosio cijelu generaciju, podigla je glas: Nismo se izgubili, samo smo se preoblikovali. Taj je trenutak učvrstio Mateinu odlučnost da ne bude samo kruna na starom domu, već temelj na kojem će nova obitelj rasti.
Uskoro su došli i prvi posjeti susjedi su donosili svježe jabuke i priče o proljetnim radovima na polju, a Mikolaj, sada ožujan u bijelom pramenu na bradi, ponudio je svoje ruke da pomogne s popravkom krova. Svaki škripta, svaka zajednička večera pretvarala je kuću u mjesto gdje se tuga pretvara u smijeh, a tišina u pjesmu.
Jednog zimskog večernjeg dana, dok su djeca spavala i vatra tiho škripala, Matea se sjetila svečane svijeće koju je zapalila u posljednji dan Darija. Zajedno s Marijom i Mikolajem, postavila je novu svijeću u sredinu stola, a plamen je blago obasjavao stare fotografije koje su visile na zidovima slike koje su svjedočile o prolazu, gubicima i ponovnom rađanju. U tom svjetlu, sve što je bilo slomljeno našlo je svoj novi oblik.
Kad je sljedeće jutro svane, Matea je otvorila vrata široko i pozvala cijeli kraj da uđe. Ljudi su dolazili s toplim čašama čaja i pričama o svojim borbama, a ona je dijelila komadiće kruha i svoje iskustvo: Neka nas bol pokuša, ali neka nas i ljubav podigne. Glasovi se stapali, a zvuk harmonike iz daljine odzvanjao je kroz dolinu, podsjećajući sve da je život ciklus padovi i uzvišenja su samo dijelovi jedne duge melodije.
Na kraju, dok je sunce polako obasjavalo polje, Matea je stajala na pragu svoje kuće, gledajući prema horozontu. Dječaci su se igrali u travi, Marija je pletla podnošnju pregrudu, a Mikolaj je lagano zviždio staru pjesmu. S osmijehom koji je izranjao iz dubine njezine duše, shvatila je da je, uprkos svemu, našla ono što je tražila ne jedno, već dva srca koja su joj bila podarila novu, neiscrpnu priču. I dok se svijet nastavio vrtjeti, kuća je ostala svjetionik nade, svjedočanstvo da je najteža oluja ona koja nas uči da cijenimo mir koji dolazi poslije.
