— Ćerko, odlučili smo prodati tvoj auto, brat ima problema, a ti i pješice šetaš, — ali roditelji nisu očekivali što će odgovoriti kći„Mama, umjesto automobila uzimam staru Fiatu koju sam sakrio u podrumu i tako ću i dalje ići svojim putem, ali uz osmijeh i čašu rakije za svaku kilometarsku priču.“

Matea stajala je uz prozor svoje jednosobnice u Gornjoj Dubravi, gledajući kako kiša pretvara listopadno veče u razmazanu vodenu sliku. Trideset godina doba kada više ne očekuješ čarolije, ali još se sjećaš kako bi one trebale izgledati. Radila je u savjetodavnoj firmi, zarađivala pristojno, iznajmljivala prostranu stan u dobrom kvartu. Život je bio predvidljiv i miran.

U pozadini je zazvonio telefon. Broj majke. Matea je zasuvala, prigušila zvuk televizije i podigla slušalicu.

Mate, dušo, majčina glas zvučala je zabrinuto, jesi li kod kuće?

Kod kuće sam, mama. Što se dogodilo?

Dolazimo kod tebe. Moramo razgovarati.

Matea osjeti kako se grlo steže. Kad roditelji dolaze razgovarati, to uvijek znači nove nevolje za Tomom, mlađim bratom, dvadeset i pet godina starim, koji se čini da je specijaliziran za skupljanje problema.

Za pola sata sjeli su za njen kuhinjski stol. Otac je tiho pregledavao ruke, majka nervozno mahala ručnikom torbe.

Znaš li što se dogodilo s Tomom? započela je majka.

Što točno? Matea je znala da je bolje ne nagađati.

Uplelio se je Sjećaš li se da smo mu dali novac od prodaje vikendice? Kupio je motor

Mama, već smo o tome razgovarali. Rekla sam da bi novac trebao ostati na štednom računu, a ne da ga odmah dajemo Tomu.

Dijete, on je obećao! u maminoj glasu čula se gotovo djetelova naivnost. Planirao je iznajmiti stan, oženiti se Lanu

Ali umjesto toga troši novac u barove, Lana ga je ostavila, i kupio je motor da zaliječi dušu, nastavi Matea. Pogodiš li?

Otac napokon podigne oči.

Utrkao je u auto na parkiralištu. Skupi auto. Porsche.

Nema li osiguranja?

Nema, tiho odgovori majka. Znaš da on stalno misli da mu se ništa neće dogoditi.

Matea si je ulila čaj, nastojeći sakriti iritaciju. Tomo je uvijek mislio da ga ništa ne može snaći jer su roditelji uvijek na njegovoj strani.

Koliko?

Tristo tisuća kuna, uzdahne majka. Vlasnik auta je pristao na obročno plaćanje, ali trebamo odmah dati pola, inače će ga prisiliti izvršnici.

Matea klimne. Sve je logično. Sad kreće najzanimljiviji dio.

Mate, dušo, majka uhvati Mateinu ruku, odlučili smo prodati tvoj auto.

Moj auto?

Formalno je registriran na tatu, požuri majka. Mi smo ti ga poklonili kad smo prodali vikendicu. Ali sada je Tomu problem, a ti ćeš morati ići pješice. Još si mlada, zdrava.

Matea oprezno pusti ruku.

Ne slažem se.

Dijete, to je obitelj, podigne glas majka. Tomo je tvoj brat! Muči se, ne spava, mrši!

Mama, je li on i pokušao raditi? Ili barem otići kod zavod za zapošljavanje?

Mate, koji posao može naći za tjedan dana? majka ga pogleda s nerazumijevanjem. Ne može odmah toliko zaraditi!

Ali ja mogu izgubiti auto za tjedan dana?

Otac napokon progovori, glas mu tiho, ali čvrsto.

Mate, sve smo već odlučili. Tvoje mišljenje sada ne vrijedi. Auto je na mom imenu, prodajem ga kad god poželim. Ne želim se posvađati s tobom, ali nema izbora.

Matea gleda na oca. Taj čovjek je naučio nje učiti voziti bicikl, čitao joj priče pred spavanje, bio ponosan na njezine uspjehe na fakultetu. Sad mu je hladno rek’o da njezino mišljenje ne vrijedi.

Tata, šaptala je, birajući riječi, što će biti sljedeći put? Kad Tomo opet upadne u nevolju?

Neće biti sljedećeg puta, brzo odgovori majka. Obećao je da više neće ulagati u sport, neće

Mama, on to već pet puta obećava.

Mate, draga! majka počne plakati. On je tvoj brat! Kako mu možeš biti tako surova?

Matea ustane, priđe prozoru. Kiša je pojačala. Sjetila se kako je prije pola godine Tomo tražio novac za nužno, a ona mu je dala dvadeset tisuća kuna. Kasnije se ispostavilo da je te pare potrošio na nove tenisice i večeru s prijateljima.

Znaš što, okrene se prema roditeljima, imam vijest. Auto sam prebacila na sebe prije mjesec dana.

Tišina. Majka prestane plakati, otac podigne pogled.

Kako to?

Vrlo jednostavno. Imala sam punomoć od tate kad smo prodavali vikendicu. Pripremila sam lažni ugovor darovanja i prebacila auto na sebe. Znala sam da će ga jednog dana morati prodati zbog Tome.

Ti prevarila si dokumente? otac ga gleda zaprepašten.

Prevarila. I znate što? Ne kajem se. Umorila sam se spašavati brata od posljedica njegovih postupaka.

Majka se uhvati za srce.

Mate, kako možeš! Mi smo obitelj!

Zato to i radim, Matea se nasmiješi dok se vraća za stol. Mama, tata, ne pomažete Tomu. Pretvarate ga u invalida. Dvadeset i pet godina i ne može sam riješiti ni jedan problem, jer zna: roditelji će uvijek naći izlaz.

Ali on će propasti! vika majka. Zatvorit će ga!

Neće ga zatvoriti zbog dugova. Najviše će mu zabraniti izlazak iz zemlje, a on ionako nigdje ne ide. Samo će napokon shvatiti da njegove akcije imaju posljedice.

Otac šuti, gledajući u stol. Matea vidi kako se bori sa sobom.

Mate, tiho kaže naposljetku, molim te. Prodaj auto. Kasnije ćemo ti kupiti novi.

Kada kasnije? Kad Tomo opet upadne u nevolju?

Neće!

Upat će, tata. Ne zna žvakati se bez roditelja. Vi mu ne dajete priliku da to nauči.

Dušice, majka zgrabi Mateine ruke, što to radiš? On je tvoj brat!

Zato mu ne dajem novac. Gledajte ga. Dvadeset i pet godina, živi s roditeljima, ne radi, sve svoje novce stavlja na sport. Degenerira, a vi to ne vidite.

On samo još nije našao sebe, zbunjeno kaže majka.

Sa dvadeset i pet treba već početi tražiti. Ili barem probati.

Roditelji odu, ništa ne postižu. Matea ostane sama, sjedi za kuhinjskim stolom i pije ohlađeni čaj. Telefon šuti očito su otišli kod Tome da mu prenesu loše vijesti.

Sat vremena kasnije zvoni brat.

Mate, jesi li ti to zaista? njegov glas drhti od bijesa. Shvaćaš li što radiš?

Shvaćam, Tome. Po prvi put nakon duge vrijeme shvaćam.

Mogu me uzoneti!

Ne mogu. Dugovi ne vode u zatvor.

Mate, molim te! sada plače. Taj čovjek je ozbiljan! To su novci! Gdje ću ja ih uzeti?

Gdje svi uzimaju novce. Na poslu.

Koji posao? Kome sam koristan?

Tome, znaš voziti auto. Znaš pričati s ljudima. Imaš ruke, glavu. Naći ćeš posao.

Za tjedan dana?

Možda. A možda ćeš se dogovoriti s vlasnikom auta da produžiš obročnu otplatu. Odrasli ljudi obično pokažu razumijevanje ako vide da se trudimo.

Anđelko, bratov glas postane tiši, zašto si tako oštra? To bi se moglo dogoditi bilo kome!

Ne bilo kome, Tome. Samo neodgovornom čovjeku koji ne zna ni voziti, a još nije ni kupio osiguranje!

Spustio je slušalicu.

Sljedeći mjeseci bili su teški. Roditelji jedva da su zvali. Kad bi Matea došla kod njih, kuća je uvijek bila pod teškom atmosferom. Majka demonstrativno uzdahivala, otac šutio. O Tome se ne spominjalo, ali njegova odsutnost osjetila se u svakom razgovoru.

Iz nepotpunih priča Matea je shvatila da brat stvarno traži posao. Prvo je pokušavao s jednostavnim dostavljač, vozač, skladištar. Zatim je našao posao u autoservisu prati automobile i nosi alate. Plaća je bila skromna, ali posao.

Čudno, vlasnik slomljene Lexusa bio je razumljiv čovjek. Kad je saznao da Tomo stvarno radi, pristao je na obročnu otplatu. Tomo se uselio u stan koji je dijelio s još dvojicom momaka. Roditelji su mu pomogli s pologom, ali više novca nisu htjeli Matea je to inzistirala čvrsto.

Mama, ako mu damo još novca, odmah će odbaciti posao, rekla je tijekom jednog rijetkog posjeta. Neka se navikne osloniti na sebe.

Ali on jede samo satuš, žalila se majka. Mršav je i blijed.

Znaće li naći bolji posao. Ili uzeti dodatni.

I zaista, nakon nekoliko mjeseci Tomo je našao dodatni posao. Navečer je rastavljao stare automobile na dijelove, vikendom je pomagao poznanicima s sitnim popravcima. Ispostavilo se da mu ruka ide za tehniku ruke su rasle, a glava mu je bila dovoljno pametna da se snađe u nečemu novom.

Mateu su ove vijesti dopirale u komadima, od roditelja koji su polako otpuštali otpor. Majka i dalje mislila je da je Matea okrutna, ali otac je ponekad, s laganom ponosom, pričao kako je Tomo popravio susjedu auto ili pomogao prijatelju s električarom.

Otprilike godinu dana nakon onog razgovora na kuhinji, netko je zakucao na Mateina vrata. Otvorila je i ugledala Tome. Stajao je s buketom cvijeća u rukama, sunčan i zaraženi od ljeta.

Bok, rekao je. Mogu li ući?

Matea ga je tiho odmaknula u stranu. Tome je prešao do kuhinje, položio cvijeće na radnu ploču i sjedio na istu stolicu na kojoj je otac sjedio godinu dana prije.

Lijepo cvijeće, rekla je Matea. Hrastovice.

Hvala. Promišljao je svoje ruke. Sada su to bile radne ruke žuljevi, posjekotine, prljavština pod noktima. Došao sam ti zahvaliti.

Za što?

Zato što mi nisi dala novac.

Matea se nasmijala i slegnula ramenima.

Pa, reci mi.

Otvorio sam svoj servis. Mali, u garaži, ali svoj. Popravljam automobile, prodajem dijelove. Dovoljno zarađujem. Čak sam dug onom muškarcu već platio.

Čestitam.

Znaš, Tome podigne oči, nekoć sam te mrzio. Mislio sam da si pohlepna i okrutna. Nije mi bilo jasno zašto mi ne pomažeš bratu.

A sada razumiješ?

Sada shvaćam. Da sam ti dao novac, i dalje bih sjedio kod kuće čekajući da roditelji riješe moje probleme. A ovako morala sam se razviti.

Matea klimne.

Bilo je teško?

Ne možeš ni zamisliti, iskreno je odgovorio. Prvih mjeseci svakog dana sam razmišljao o tome da odustanem. Raditi po krušni, živjeti s nepoznatim ljudima, štedjeti na hrani Ali onda sam se uklopio. Shvatio da mi je ruka draža volim popravljati aute, volim otkrivati kako sve funkcionira.

A roditelji? Ne opraštaju li?

Mama sad svima priča da je sin poduzetnik, Tome se nasmiješi. A tata ponekad svraća u garažu, pomaže. Kaže da je ponosan na mene.

Sjedili su u tišini, gledajući jedno drugo. Tome je izgledao stariji od svojih šezdeset i šest godina, ali u dobrom smislu. Imao je samopouzdanje u kretanju, mir u očima.

Mate, napokon reče, shvaćam da ne zaslužujem oprost. Cijelu ovu godinu bio sam teret svima

Tome, prekine ga Matea, nisi bio teret. Bio si razmaženi klinac. To su dvije različite stvari.

Možda. Ali sada nisam dijete.

Sada nisi dijete.

Tome ustane, priđe prozoru. Isti kišoviti jesenji dan, samo godinu dana kasnije.

Znaš li što je najčudnije? kaže, ne okrećući se. Sada sam sretniji. Živim bolje, imam više novca i briga, ali sam sretniji. Razumiješ li?

Razumijem. Kad sam sam zaradiš novac, on se drugačije troši. Kad sam rješavaš probleme, ne izgledaju nepremostivo.

Da. I još upoznao sam djevojku. Katu. Radi u banci, ozbiljna je, odrasla. Volim je. Planiramo živjeti zajedno.

Čestitam.

Hvala. Okrene se prema njoj. Mate, mogu li svako tako doći kod tebe? Samo da popričamo. Nedostajala si mi.

Naravno.

Zagrlili su se čvrsto, poput onih zagrljaja iz djetinjstva kad još nije bilo automobila, dugova i razmirica.

Auto, usput, sad i ja imam, reče Tomo, odmakavši se. Kupio sam razbijenu Toyotu. Sam je popravio, sad je kao nova.

Kakav mladić.

To ti je zahvalnost. Što mi nisi dozvolila ostati dijete zauvijek.

Nakon što je otišao, Matea dugo je sjedila za kuhinjom, gledajući hrastovice. Zaista su bile prekrasne žute, pahuljaste, s oštrom jesenjom mirisom.

Pomislila je koliko ljubav prema bližnjima natjerava da nekome učiniš bol. Koliko je teško reći ne kad te zamole za pomoć. Koliko jeMatea se nasmiješila dok je kiša lagano prskalila jesenje listove, osjećajući da je konačno našla svoj mir i ravnotežu.

Rate article
Add a comment

;-) :| :x :twisted: :smile: :shock: :sad: :roll: :razz: :oops: :o :mrgreen: :lol: :idea: :grin: :evil: :cry: :cool: :arrow: :???: :?: :!:

8 + eighteen =

— Ćerko, odlučili smo prodati tvoj auto, brat ima problema, a ti i pješice šetaš, — ali roditelji nisu očekivali što će odgovoriti kći„Mama, umjesto automobila uzimam staru Fiatu koju sam sakrio u podrumu i tako ću i dalje ići svojim putem, ali uz osmijeh i čašu rakije za svaku kilometarsku priču.“
— Mătușă Allă! — a strigat Matvei. — Cine v-a dat voie să țineți un lup în sat? Allă Stepanovna a izbucnit în plâns amar când a văzut gardul dărâmat. De nenumărate ori îl întărise cu scânduri și reparase stâlpii putrezi, sperând să reziste până adună destui bani din mica ei pensie. Dar n-a fost să fie! Gardul a căzut… De zece ani, Allă avea grijă de gospodărie de una singură, de când iubitul ei soț, Petru Andrieș, s-a dus la cele veșnice. Avea mâini de aur. Cât a fost în viață, bunica Allă n-a avut nicio grijă. Petru era meșter la toate — tâmplar și dulgher. Totul făcea singur, nu era nevoie de meșteri prin sat. Toți îl respectau pentru bunătate și hărnicie. Împreună au trăit fericiți 40 de ani, doar cu o zi înainte de aniversare. Casa îngrijită, grădina roditoare, animalele aranjate — toate erau rodul muncii lor. Aveau un fiu, Egor, mândria și bucuria lor. De mic s-a deprins cu munca, nu trebuia îndemnat să ajute. Când mama venea obosită de la fermă, el adusese deja lemne, apă, pornise soba și adăpase animalele. Petru, întors de la lucru, se spăla și ieșea pe prispă să fumeze, cât timp soția pregătea masa. Seara, familia lua cina împreună, împărtășind noutăți din zi. Erau fericiți. Timpul a trecut, lăsând doar amintiri. Egor a crescut, a plecat în orașul mare, a făcut studii, s-a căsătorit cu o fată de la oraș, Ludmila. Au rămas la Chișinău. La început Egor venea la părinți în vacanță, apoi soția l-a convins să petreacă concediul peste hotare, și așa în fiecare an. Petru Andrieș se supăra pe fiu, nu-i înțelegea alegerea. — De ce-o fi obosit Egorașul nostru? Cred că Lusia i-a sucit mințile. Pentru ce-i trebuiesc atâtea călătorii? Tatăl se întrista, mama tânjea. Dar ce puteau face? Să trăiască și să aștepte măcar o veste de la fiu. Până într-o zi, când Petru Andrieș s-a îmbolnăvit. A refuzat să mănânce, slăbea văzând cu ochii. Doctorii i-au prescris medicamente, dar în cele din urmă l-au trimis acasă. Primăvara, când pădurea învia și privighetorile cântau, Petru s-a stins. Egor a venit la înmormântare, a plâns amar, supărat că nu a ajuns să-l vadă viu. A stat o săptămână acasă, apoi s-a întors în capitală. În zece ani, doar de trei ori i-a scris mamei. Iar Allă a rămas singură. A vândut vaca și oile vecinilor. De ce-i trebuiau animale? Văcuța a stat mult lângă curtea mătușii Allă, ascultând cum plânge amar. Allă se încuia în cea mai retrasă cameră, își acoperea urechile și plângea. Lucrurile se stricaseră fără mâini bărbătești. Ba curgea acoperișul, ba se rupeau scândurile putrede la prispă, ba pivnița era inundată… Bunica Allă făcea ce putea. Din pensie punea deoparte pentru meșteri, uneori rezolva singură — doar că crescuse la sat, știa de toate. Așa trăia, abia de se descurca, când s-a mai abătut o nenorocire. Allă Stepanovna și-a pierdut brusc vederea, deși nu avusese probleme înainte. La magazinul sătesc abia citea prețurile, peste câteva luni nici nu mai vedea firma. Asistenta medicală a venit, a insistat la consult la spital. — Allă Stepanovna, vreți să orbiți? Vă fac operație și vedeți din nou! Dar bunica se temea de operație și a refuzat. Într-un an aproape și-a pierdut complet vederea. Dar nu se îngrijora prea tare. — Ce să fac cu lumina? TV nu mai privesc, doar ascult. Femeia citește știrile — le pricep și fără vedere. Acasă totul fac din memorie. Dar uneori era neliniștită. În sat s-au înmulțit oamenii nepotrivnici. Veneau des hoții, intrau prin casele părăsite, luau tot ce găseau. Allă se temea că nu avea un câine bun, să-i sperie cu lătrat puternic și chip fioros. A întrebat vânătorul Simion: — Nu știi dacă pădurarul are căței? Mi-ar trebui unul, măcar mic. Îl cresc eu… Simion, vânătorul satului, a privit-o curios: — Mătușă Allă, la ce-ți trebuie căței de husky? Ei sunt de pădure. Îți pot aduce o adevărată ciobănească de la oraș. — Ciobănească-i scumpă, oare… — Nu-i mai scumpă ca viața, mătușă Allă. — Atunci ad-o! Allă și-a calculat economiile și s-a gândit că o să-i ajungă de un câine bun. Dar Simion, om neîncrezător, amâna mereu promisiunea. Bunica îl dojenea, dar îi și era milă de el. Era singur — fără familie, fără copii. Singura tovarășă era sticla. Simion, de vârsta lui Egor, nu a plecat niciodată din sat. În oraș se sufoca. Pasiunea lui — vânătoarea. Dispărea în pădure zile întregi. După sezon, făcea diverse munci la curți. Săpa grădini, repara, meșterea. Ce primea de la bătrâne îl cheltuia imediat pe băutură. După chefuri, Simion pleca în pădure — umflat, bolnav, vinovat. După câteva zile revenea cu belșug: ciuperci, fructe, pește, conuri de pin. Le vindea pe nimic, iar banii iar se duceau pe alcool. Bețivul ajuta și pe mătușa Allă la gospodărie — cu plată. Acum, după gard, a trebuit să apeleze din nou la el. — Se pare că trebuie să mai amân cu câinele, — a oftat Allă Stepanovna. — Trebuie să-l plătesc pe Simion pentru gard, dar nu am bani. Simion a venit cu rucsacul, dar nu era gol. Înăuntru, lângă scule, ceva se mișca. Râzând, a chemat-o pe mătușa Allă. — Să vedeți ce v-am adus. — Și a desfăcut rucsacul. Bătrâna a pipăit o căpușor pufoasă. — Simion, ăsta e cățel? — s-a mirat ea. — Cel mai bun. Ciobănesc pur sânge, mătușă. Cățelul s-a zbătut, încercând să iasă. Allă Stepanovna s-a panicat: — N-am destui bani! Am pentru gard, atât! — Apăi nu-l duc înapoi, mătușă Allă! — a răspuns Simion. — Dar știi cât am plătit pe câine? Ce să facă? A fugit la magazin, unde vânzătoarea i-a dat cinci sticle de tărie pe datorie și i-a trecut numele în caietul de datorii. Spre seară Simion a terminat gardul. Bunica Allă i-a dat masa, i-a pus păhărelul. Bețivul, vesel de băutură, i-a povestit cățelului ghemuit lângă sobă. — Să-l hrănești de două ori pe zi. Să-i cumperi lanț solid — va fi sănătos și puternic. Eu mă pricep la câini. Așa a apărut un nou locatar la Allă — Tuzik. Bătrânica s-a îndrăgostit de cățel, el răspundea cu devotament. Când Allă ieșea să-i aducă mâncare, Tuzik sărea vesel, gata să-i lingă fața. Numai că Tuzik a crescut mare ca un vițel, dar n-a învățat să latre. Allă Stepanovna era supărată. — Vai, Simion! Vai, vicleanule! Mi-ai vândut un câine netrebuincios. Ce să facă, nu-l putea alunga, era bun. Nici n-avea nevoie să latre. Câinii vecinilor nici nu ripostau la Tuzik, care în trei luni ajunsese până la brâul stăpânei. Într-o zi a venit Matvei, vânătorul satului, să cumpere alimente, sare și chibrituri. Se apropia iarna de vânătoare, când bărbații stăteau lunile în pădure. Trecând pe lângă casa mătușii Allă, a înghețat când l-a văzut pe Tuzik. — Mătușă Allă! — a strigat Matvei. — Cine v-a dat voie să păstrați un lup în sat? Allă speriată și-a pus mâinile la piept. — Doamne! Ce prostie am făcut! Simion m-a păcălit! Zicea că-i ciobănesc pur sânge… Matvei i-a spus serios: — Mătușă, trebuie dus în pădure. Altfel poate să se întâmple necazuri. Ochii bătrânei s-au umplut de lacrimi. Ce greu îi era să se despartă de Tuzik! Era blând, iubitor, deși lup. Dar în ultima vreme devenise neliniștit, trăgea de lanț, voia libertate. Oamenii satului se uitau cu teamă. Nu era de ales. Matvei a dus lupul în pădure. Tuzik a dat din coadă și a dispărut printre copaci. Nimeni nu l-a mai văzut. Allă a jelit după ce iubit și l-a blestemat pe vicleanul Simion. Dar și Simion a regretat, deși intențiile i-au fost bune. Umblând prin pădure, a dat de urme de urs. De departe s-a auzit scâncet. Era gata să plece, că unde-s pui de urs e și ursoaica, dar sunetul nu semăna a urs. Printre tufișuri a găsit o vizuină. Lângă ea, o lupoaică moartă, iar în jur — pui de lup mâncați. Ursul atacase. Doar un pui a scăpat, ascuns în vizuină. I s-a făcut milă și l-a luat, apoi s-a gândit să-l dea mătușii Allă, s-o îngrijească. Spera că va pleca singur în pădure când va crește. Între timp îi aducea câine adevărat. Dar Matvei i-a stricat planul. Simion a bântuit zile întregi pe lângă casa ei, neîndrăznind să intre. Afară era ger. Allă încălzea soba, să nu înghețe la noapte. Deodată a bătut cineva la ușă. Bătrâna s-a grăbit să deschidă. În prag stătea un bărbat. — Bună seara, mătușă. Mă primiți să înnoptez? Mă duc în satul vecin, dar m-am rătăcit. — Cum te numești, dragule? Nu văd bine. — Boris. Allă s-a încruntat. — Parcă nu-i niciun Boris la noi… — Eu nu sunt de aici, mătușă. Am cumpărat casă de curând. Voiam s-o văd, dar mașina a înzăpezit și am mers pe jos. Și ce viscol! — Ai cumpărat casa lui Danilă cel răposat? Bărbatul a dat din cap. — Da. Allă l-a poftit în casă, a pus ceainicul. Nu a văzut cum străinul cerceta cu ochi lacom servanta veche unde țăranii păstrau bani și bijuterii. În timp ce bătrâna se ocupa de sobă, musafirul a cotrobăit în sertare. Allă a auzit scârțâit de ușă. — Ce faci acolo, Boris? — E reforma monetară! Vă scap de bani vechi. Bătrâna s-a încruntat. — Minciuni. Nu e nici o reformă! Cine ești, de fapt? Bărbatul a scos cuțitul și l-a pus sub bărbia ei. — Taci, bătrâno. Dă banii, aurul, mâncare! Allă s-a speriat. Era un infractor urmărit de poliție. Soarta îi era pecetluită… Dar deodată, ușa s-a deschis. În odaie a sărit un lup uriaș și l-a doborât pe bandit. Acela a țipat, dar fularul gros l-a ferit de colți. Tâlharul a scos cuțitul și l-a înjunghiat pe lup în umăr. Tuzik a sărit în lături, iar hoțul a profitat să scape. În acel moment Simion venea să-și ceară iertare. La poartă a văzut cum un bărbat cu cuțitul fugea, înjurând. Simion a alergat la Allă, și-a dat seama de situație și a fugit la polițistul satului. Pe tâlhar l-au prins. L-au condamnat iar. Tuzik a devenit eroul satului. Oamenii îi aduceau hrană, îl salutau. Lupul nu mai era legat, era liber. Dar mereu se întorcea la mătușa Allă, veni cu Simion după vânătoare. Într-o zi, au găsit lângă casa ei un jeep negru. În curte cineva despică lemne. Era fiul Allăi — Egor. Văzând vechiul prieten, l-a îmbrățișat. Seara toți au stat la masă, iar Allă strălucea de fericire. Egor a convins-o să meargă în oraș la operație, să-și recapete vederea. — Dacă trebuie… — a oftat bătrâna. — În vară vine nepotul, vreau să-l văd. Simion, să ai grijă de casă și de Tuzik. E bine? Simion a dat din cap. Tuzik s-a așezat lângă sobă, mulțumit. Locul lui era aici, cu prietenii. Ca să nu ratați povești de suflet ca aceasta, abonați-vă la pagina! Lăsați un gând, o emoție în comentarii și sprijiniți cu un like!