Matea stajala je uz prozor svoje jednosobnice u Gornjoj Dubravi, gledajući kako kiša pretvara listopadno veče u razmazanu vodenu sliku. Trideset godina doba kada više ne očekuješ čarolije, ali još se sjećaš kako bi one trebale izgledati. Radila je u savjetodavnoj firmi, zarađivala pristojno, iznajmljivala prostranu stan u dobrom kvartu. Život je bio predvidljiv i miran.
U pozadini je zazvonio telefon. Broj majke. Matea je zasuvala, prigušila zvuk televizije i podigla slušalicu.
Mate, dušo, majčina glas zvučala je zabrinuto, jesi li kod kuće?
Kod kuće sam, mama. Što se dogodilo?
Dolazimo kod tebe. Moramo razgovarati.
Matea osjeti kako se grlo steže. Kad roditelji dolaze razgovarati, to uvijek znači nove nevolje za Tomom, mlađim bratom, dvadeset i pet godina starim, koji se čini da je specijaliziran za skupljanje problema.
Za pola sata sjeli su za njen kuhinjski stol. Otac je tiho pregledavao ruke, majka nervozno mahala ručnikom torbe.
Znaš li što se dogodilo s Tomom? započela je majka.
Što točno? Matea je znala da je bolje ne nagađati.
Uplelio se je Sjećaš li se da smo mu dali novac od prodaje vikendice? Kupio je motor
Mama, već smo o tome razgovarali. Rekla sam da bi novac trebao ostati na štednom računu, a ne da ga odmah dajemo Tomu.
Dijete, on je obećao! u maminoj glasu čula se gotovo djetelova naivnost. Planirao je iznajmiti stan, oženiti se Lanu
Ali umjesto toga troši novac u barove, Lana ga je ostavila, i kupio je motor da zaliječi dušu, nastavi Matea. Pogodiš li?
Otac napokon podigne oči.
Utrkao je u auto na parkiralištu. Skupi auto. Porsche.
Nema li osiguranja?
Nema, tiho odgovori majka. Znaš da on stalno misli da mu se ništa neće dogoditi.
Matea si je ulila čaj, nastojeći sakriti iritaciju. Tomo je uvijek mislio da ga ništa ne može snaći jer su roditelji uvijek na njegovoj strani.
Koliko?
Tristo tisuća kuna, uzdahne majka. Vlasnik auta je pristao na obročno plaćanje, ali trebamo odmah dati pola, inače će ga prisiliti izvršnici.
Matea klimne. Sve je logično. Sad kreće najzanimljiviji dio.
Mate, dušo, majka uhvati Mateinu ruku, odlučili smo prodati tvoj auto.
Moj auto?
Formalno je registriran na tatu, požuri majka. Mi smo ti ga poklonili kad smo prodali vikendicu. Ali sada je Tomu problem, a ti ćeš morati ići pješice. Još si mlada, zdrava.
Matea oprezno pusti ruku.
Ne slažem se.
Dijete, to je obitelj, podigne glas majka. Tomo je tvoj brat! Muči se, ne spava, mrši!
Mama, je li on i pokušao raditi? Ili barem otići kod zavod za zapošljavanje?
Mate, koji posao može naći za tjedan dana? majka ga pogleda s nerazumijevanjem. Ne može odmah toliko zaraditi!
Ali ja mogu izgubiti auto za tjedan dana?
Otac napokon progovori, glas mu tiho, ali čvrsto.
Mate, sve smo već odlučili. Tvoje mišljenje sada ne vrijedi. Auto je na mom imenu, prodajem ga kad god poželim. Ne želim se posvađati s tobom, ali nema izbora.
Matea gleda na oca. Taj čovjek je naučio nje učiti voziti bicikl, čitao joj priče pred spavanje, bio ponosan na njezine uspjehe na fakultetu. Sad mu je hladno rek’o da njezino mišljenje ne vrijedi.
Tata, šaptala je, birajući riječi, što će biti sljedeći put? Kad Tomo opet upadne u nevolju?
Neće biti sljedećeg puta, brzo odgovori majka. Obećao je da više neće ulagati u sport, neće
Mama, on to već pet puta obećava.
Mate, draga! majka počne plakati. On je tvoj brat! Kako mu možeš biti tako surova?
Matea ustane, priđe prozoru. Kiša je pojačala. Sjetila se kako je prije pola godine Tomo tražio novac za nužno, a ona mu je dala dvadeset tisuća kuna. Kasnije se ispostavilo da je te pare potrošio na nove tenisice i večeru s prijateljima.
Znaš što, okrene se prema roditeljima, imam vijest. Auto sam prebacila na sebe prije mjesec dana.
Tišina. Majka prestane plakati, otac podigne pogled.
Kako to?
Vrlo jednostavno. Imala sam punomoć od tate kad smo prodavali vikendicu. Pripremila sam lažni ugovor darovanja i prebacila auto na sebe. Znala sam da će ga jednog dana morati prodati zbog Tome.
Ti prevarila si dokumente? otac ga gleda zaprepašten.
Prevarila. I znate što? Ne kajem se. Umorila sam se spašavati brata od posljedica njegovih postupaka.
Majka se uhvati za srce.
Mate, kako možeš! Mi smo obitelj!
Zato to i radim, Matea se nasmiješi dok se vraća za stol. Mama, tata, ne pomažete Tomu. Pretvarate ga u invalida. Dvadeset i pet godina i ne može sam riješiti ni jedan problem, jer zna: roditelji će uvijek naći izlaz.
Ali on će propasti! vika majka. Zatvorit će ga!
Neće ga zatvoriti zbog dugova. Najviše će mu zabraniti izlazak iz zemlje, a on ionako nigdje ne ide. Samo će napokon shvatiti da njegove akcije imaju posljedice.
Otac šuti, gledajući u stol. Matea vidi kako se bori sa sobom.
Mate, tiho kaže naposljetku, molim te. Prodaj auto. Kasnije ćemo ti kupiti novi.
Kada kasnije? Kad Tomo opet upadne u nevolju?
Neće!
Upat će, tata. Ne zna žvakati se bez roditelja. Vi mu ne dajete priliku da to nauči.
Dušice, majka zgrabi Mateine ruke, što to radiš? On je tvoj brat!
Zato mu ne dajem novac. Gledajte ga. Dvadeset i pet godina, živi s roditeljima, ne radi, sve svoje novce stavlja na sport. Degenerira, a vi to ne vidite.
On samo još nije našao sebe, zbunjeno kaže majka.
Sa dvadeset i pet treba već početi tražiti. Ili barem probati.
Roditelji odu, ništa ne postižu. Matea ostane sama, sjedi za kuhinjskim stolom i pije ohlađeni čaj. Telefon šuti očito su otišli kod Tome da mu prenesu loše vijesti.
Sat vremena kasnije zvoni brat.
Mate, jesi li ti to zaista? njegov glas drhti od bijesa. Shvaćaš li što radiš?
Shvaćam, Tome. Po prvi put nakon duge vrijeme shvaćam.
Mogu me uzoneti!
Ne mogu. Dugovi ne vode u zatvor.
Mate, molim te! sada plače. Taj čovjek je ozbiljan! To su novci! Gdje ću ja ih uzeti?
Gdje svi uzimaju novce. Na poslu.
Koji posao? Kome sam koristan?
Tome, znaš voziti auto. Znaš pričati s ljudima. Imaš ruke, glavu. Naći ćeš posao.
Za tjedan dana?
Možda. A možda ćeš se dogovoriti s vlasnikom auta da produžiš obročnu otplatu. Odrasli ljudi obično pokažu razumijevanje ako vide da se trudimo.
Anđelko, bratov glas postane tiši, zašto si tako oštra? To bi se moglo dogoditi bilo kome!
Ne bilo kome, Tome. Samo neodgovornom čovjeku koji ne zna ni voziti, a još nije ni kupio osiguranje!
Spustio je slušalicu.
Sljedeći mjeseci bili su teški. Roditelji jedva da su zvali. Kad bi Matea došla kod njih, kuća je uvijek bila pod teškom atmosferom. Majka demonstrativno uzdahivala, otac šutio. O Tome se ne spominjalo, ali njegova odsutnost osjetila se u svakom razgovoru.
Iz nepotpunih priča Matea je shvatila da brat stvarno traži posao. Prvo je pokušavao s jednostavnim dostavljač, vozač, skladištar. Zatim je našao posao u autoservisu prati automobile i nosi alate. Plaća je bila skromna, ali posao.
Čudno, vlasnik slomljene Lexusa bio je razumljiv čovjek. Kad je saznao da Tomo stvarno radi, pristao je na obročnu otplatu. Tomo se uselio u stan koji je dijelio s još dvojicom momaka. Roditelji su mu pomogli s pologom, ali više novca nisu htjeli Matea je to inzistirala čvrsto.
Mama, ako mu damo još novca, odmah će odbaciti posao, rekla je tijekom jednog rijetkog posjeta. Neka se navikne osloniti na sebe.
Ali on jede samo satuš, žalila se majka. Mršav je i blijed.
Znaće li naći bolji posao. Ili uzeti dodatni.
I zaista, nakon nekoliko mjeseci Tomo je našao dodatni posao. Navečer je rastavljao stare automobile na dijelove, vikendom je pomagao poznanicima s sitnim popravcima. Ispostavilo se da mu ruka ide za tehniku ruke su rasle, a glava mu je bila dovoljno pametna da se snađe u nečemu novom.
Mateu su ove vijesti dopirale u komadima, od roditelja koji su polako otpuštali otpor. Majka i dalje mislila je da je Matea okrutna, ali otac je ponekad, s laganom ponosom, pričao kako je Tomo popravio susjedu auto ili pomogao prijatelju s električarom.
Otprilike godinu dana nakon onog razgovora na kuhinji, netko je zakucao na Mateina vrata. Otvorila je i ugledala Tome. Stajao je s buketom cvijeća u rukama, sunčan i zaraženi od ljeta.
Bok, rekao je. Mogu li ući?
Matea ga je tiho odmaknula u stranu. Tome je prešao do kuhinje, položio cvijeće na radnu ploču i sjedio na istu stolicu na kojoj je otac sjedio godinu dana prije.
Lijepo cvijeće, rekla je Matea. Hrastovice.
Hvala. Promišljao je svoje ruke. Sada su to bile radne ruke žuljevi, posjekotine, prljavština pod noktima. Došao sam ti zahvaliti.
Za što?
Zato što mi nisi dala novac.
Matea se nasmijala i slegnula ramenima.
Pa, reci mi.
Otvorio sam svoj servis. Mali, u garaži, ali svoj. Popravljam automobile, prodajem dijelove. Dovoljno zarađujem. Čak sam dug onom muškarcu već platio.
Čestitam.
Znaš, Tome podigne oči, nekoć sam te mrzio. Mislio sam da si pohlepna i okrutna. Nije mi bilo jasno zašto mi ne pomažeš bratu.
A sada razumiješ?
Sada shvaćam. Da sam ti dao novac, i dalje bih sjedio kod kuće čekajući da roditelji riješe moje probleme. A ovako morala sam se razviti.
Matea klimne.
Bilo je teško?
Ne možeš ni zamisliti, iskreno je odgovorio. Prvih mjeseci svakog dana sam razmišljao o tome da odustanem. Raditi po krušni, živjeti s nepoznatim ljudima, štedjeti na hrani Ali onda sam se uklopio. Shvatio da mi je ruka draža volim popravljati aute, volim otkrivati kako sve funkcionira.
A roditelji? Ne opraštaju li?
Mama sad svima priča da je sin poduzetnik, Tome se nasmiješi. A tata ponekad svraća u garažu, pomaže. Kaže da je ponosan na mene.
Sjedili su u tišini, gledajući jedno drugo. Tome je izgledao stariji od svojih šezdeset i šest godina, ali u dobrom smislu. Imao je samopouzdanje u kretanju, mir u očima.
Mate, napokon reče, shvaćam da ne zaslužujem oprost. Cijelu ovu godinu bio sam teret svima
Tome, prekine ga Matea, nisi bio teret. Bio si razmaženi klinac. To su dvije različite stvari.
Možda. Ali sada nisam dijete.
Sada nisi dijete.
Tome ustane, priđe prozoru. Isti kišoviti jesenji dan, samo godinu dana kasnije.
Znaš li što je najčudnije? kaže, ne okrećući se. Sada sam sretniji. Živim bolje, imam više novca i briga, ali sam sretniji. Razumiješ li?
Razumijem. Kad sam sam zaradiš novac, on se drugačije troši. Kad sam rješavaš probleme, ne izgledaju nepremostivo.
Da. I još upoznao sam djevojku. Katu. Radi u banci, ozbiljna je, odrasla. Volim je. Planiramo živjeti zajedno.
Čestitam.
Hvala. Okrene se prema njoj. Mate, mogu li svako tako doći kod tebe? Samo da popričamo. Nedostajala si mi.
Naravno.
Zagrlili su se čvrsto, poput onih zagrljaja iz djetinjstva kad još nije bilo automobila, dugova i razmirica.
Auto, usput, sad i ja imam, reče Tomo, odmakavši se. Kupio sam razbijenu Toyotu. Sam je popravio, sad je kao nova.
Kakav mladić.
To ti je zahvalnost. Što mi nisi dozvolila ostati dijete zauvijek.
Nakon što je otišao, Matea dugo je sjedila za kuhinjom, gledajući hrastovice. Zaista su bile prekrasne žute, pahuljaste, s oštrom jesenjom mirisom.
Pomislila je koliko ljubav prema bližnjima natjerava da nekome učiniš bol. Koliko je teško reći ne kad te zamole za pomoć. Koliko jeMatea se nasmiješila dok je kiša lagano prskalila jesenje listove, osjećajući da je konačno našla svoj mir i ravnotežu.
