**Dnevnik, 22. lipnja 2026.**
Snijeg pada već treći dan bez prestanka gust, težak, kao da nikad ne prestaje. Još se sjećam dana kad sam imao ime, kad sam okusio toplo mlijeko i osjećao nježne ruke svoje bake.
Kad sam još bio mali, baka me našla u kartonskoj kutiji iza dućana u Zagrebu. Škrgućući, popela se preko niskog ograde, probila kroz grmlje i podigla kutiju iz koje se čuo tihi, žalostan pisk.
Čovječe, što ti se zadesilo, mali? uzdahnuo je djed, gledajući unutra. Tko te je tako ostavio? Što mu je onemogućio?
Baka je skinula stari svilenkasti maramica s vratika i zamotala me u njega. Najprije je mislila da sam trobojna mačkica, a tek kad smo došli kući shvatila je da je to mali, ali živ, mačak.
Dobro, zvat ćemo te Mikom, rekla je i krenula zagrijavati mlijeko.
Tako sam postao kućni, pažljivo njegovan mačak, sjenka koja je pratila svoju vlasnicu svugdje. Pratio sam je po kući, čuvao je kao pas i najviše se brinuo kad bi mirisao njene tople, srčane otiske.
Prošlo je godinu i pola kad se dogodila tragedija bijeli kamion odveo je moju baku, a ona se nikada nije vratila. Susjedi su je još neko vrijeme hranili, ali uskoro su se u naš dom doselili novi rođaci. Nisu bili oduševljeni mojim prisustvom.
Baš i ne brini! rekoše oni, i izbacili su me na hladnoću.
Bilo mi je mrzlo i strašno. Nikad nisam živeo na ulici; sve je bilo nepoznato: lišće šuškalo, grane lomile pod šapama, sve me plašilo. Ponesen strahom potrčao sam, ne pazeći na put.
Miris me zaustavio ugodan, primamljiv. Predamnom je bio kiosak s ćevapima. Stomak mi je grgnuo od gladi, pa sam tiho prišao bliže.
Što, mali, gladan? nasmijala se prodavačica. Dođi, dam ti komadić.
Tako sam živio: jeo ostatke ćevapa, pio mlijeko iz plastičnog čaša i noćovao u kutiji od pilećih krilaca.
Jednog dana, kiosak je odvezao vukom. Ja sam se gnjurio, očajnički tražeći ženu koja me je hranila posljednje tjedne.
Uskoro sam se sakrio u grmlje iza klupe, sklopio se u malen drhtavi kuglicu i zaplakao tiho, bez zvuka, od hladnoće, od usamljenosti, od neznanja što me čeka.
Zaspao sam i sanjao da sam ponovo velik, važan mačak, sjedeći na visokoj grani, a uz mene je ležala ogromna bijela ptica, koja je bila i golub i čovjek u jednom.
Kako si ovdje, Miko? upitala je Ptica, raširivši velika krila.
U snu sam joj ispričao sve baku, kiosak, glad. Pticu je slušala sve do kraja, a onda se odjednom nestala.
Otvorio sam oči na nosu mi leži bijeli pahuljic. Pomislio sam da je to pero Ptice, ali bila je to snježna pahulja. Hladna. I snijeg oko mene sve više padao.
Mijaučao sam od hladnoće, ali nitko me nije čuo. Samo je snijeg neomilno leti po zemlji.
Tako sam preživljavao: spavao u kutiji, jeo snijeg, kruh koji su ptice bacale, skrivao se od pasa i sve više mršavio.
Snijeg je padao bez prestanka već treći dan, a sjećanja na toplinu bakine kuće sve su blijedila.
U tom trenutku začuo sam lajanje iza sebe. Sve snage skupljene, popeo sam se na drvo i zaustavio na visokoj grani, gdje sam ponovno zaspao.
U snu mi se opet pojavila ista Ptica.
Teško ti je, Mikice?
Ah, baš je teško hladno, gladno psi
Što bi najviše želio?
Vidjeti baku makar jednom šapnuo sam.
Pa gledaj, reče Ptica, i odjednom sam je vidio živu, došla je uz mene.
Moja draga! zavijao sam. Kako mi je teško bez tebe
Ah, moj svjetlu, odvratila je baka, koliko sam te nedostajala! Dođi kod mene, mali.
Pružila mi je ruke u tom trenutku Ptica me blago pritisnula u rame i ispustila me dolje.
Ispod drveta stajale su dvije djevojke. Jedna je nosila kolica, druga je bila vedra i šarena.
Lada, pazi! uzviknula je djevojka s kolicima kad je mačak doslovno pao u ruke druge.
Gledaj! nasmijala se Lada. Po horoskopu danas imam sreću s neba! Nije sam to mislila doslovno!
Polako sam otvorio oči i tiho reko:
Mijau
Bok, radost moja, nasmijala se Lada. Kako se zoveš?
Mijau, potvrdih.
Mala je bila moj mačak, zamislila se Kira.
Eto, nazvat ćemo ga Mika, zaključila je Lada.
I ja pomislih: Ja sam ipak Mika, i još jednom zamijaukao.
Polako su nas oboje odveli iz parka: Kira da nahrani sina, Lada da povrati novog krznatog prijatelja.
Shvatio sam da me ponovno čekaju, da me ponovno vole i da su me ponovno našli.
