Marko se sjećao dana kad je došao kod svojih roditelja u posjet. Uzeo je od majke veliku torbu i krenuo prema tržnici kupiti namirnice.
Još kupi domaću kobasicu! viknula je njegova majka cijelim glasom. Na tržnici je svježa, zagrizi je!
U redu, mama, odgovorio je Marko i izašao na ulice stare Zagrebačke ulice.
Ubrzo je gotovo sve nabavio i spreman bio za povratak, kad ga je iznenada privukla jedna žena. Zastao je s torbom u rukama, oči su mu se širom raširile.
Nije moguće, promrmljao je pod nos.
Bila je Lidija ljepotica koja nije bila samo lijepa, nego je svojim šarmom odvlačila pažnju i tjerao da se želi biti u njenom društvu. Imala je svilenkasto plavu kosu svezanu u punđu, ugodne manire i blag, melodičan glas. Plave oči gledale su sugovornika s pažnjom i nježnošću.
Lidija je znala slušati i podupirati; i kad nije mogla dati savjet u teškoj situaciji, samo bi uzdahnula, a njezino prisustvo olakšavalo je teške trenutke.
Marko je bio dva godine mlađi od Lidije, a odrastali su u istom dvorištu. Kad su bili djeca, ta razlika u godinama činila se velikom prekretnicom. Lidija je bila duša cijelog dvorišta; vrijeme je proleteo, a Marko nije ni odmah shvatio kad je njegova draga Lidija vjenčala. Kako? Kad?, pitao se.
Što si sve mislio? nasmijala se njihova bake Matea. Mislila si da će te čekati? Oko nje su uvijek bili dečki! Dobra je i šarmantna. Ti sam nađeš svoju nevjestu, ali traži pažljivije.
Nema više takvih kao ona uzdahnuo je Marko.
Počeo je ići na plesove, upoznavati djevojke, ali ništa nije bilo ono. Na vjenčanju prijatelja upoznao je Vjeru visoku, energičnu, šaroliku, najupadljiviju prijateljicu mladoženjine. Još dok se nisu okrenuli, Vjera ga je izabrala za partnericu za ples, a uz pjenušavo vino svi su se zabavljali.
Probudivši se sljedeće jutro, našao se Marko u Vjerinom zagrljaju u njezinoj kući. Tek je nasuprot zaboravio što se dogodilo večer prije. Prijatelji su dolazili, smijali se, šaptali o budućem vjenčanju
Marko je ostao još noć kod Vjere, a zatim cijeli tjedan. Vjera je inzistirala da podnesu zahtjev za brak u registru.
Želim se oženiti s tobom, Marko! Vjeruješ li u to? Za mene je to ljubav na prvi pogled! izjavila je.
Markovu je istinoljubivost istovremeno oduševljavala i plašila. Njegova zamisao o ljubavi i braku nije odgovarala Vjerinoj. No Vjera je zatrudnjela i oni su se vjenčali.
Nije bilo velike svečanosti; Vjera je bila studentica, a njeni roditelji su proturječili brzom braku, baš kao i Markovi roditelji. Ubrzo su shvatili da su im srca nepodudarna. Vjera je bila nepopustljiva, uporna, ne dopuštala Marku da se pokaže kao glavnu osobu u obitelji, a stalno je kritikovala njegovu ulogu muža.
Marko je pobjegao u regionalni centar čim je našao posao u studentskom domu. Kasnije su se razišli kad je Vjeri dosadilo uvjetovati ga da se vrati kući. Prihvatio je bebu iz porodiljnog doma, redovito plaćao alimentaciju i posjećivao je praznike i vikende kad bi mogao doći u svoje malo mjesto.
Četiri godine kasnije, Marko se ponovno oženio. Ovaj put je odabrao ženu spokojnog karaktera, mladu i skromnu Jelenu. Jelena je imala sina iz prvog braka, Valijana, koji je Marku na neki način podsjećao na Lidiju, ali je bio ipak drugačiji. Marko je osjećao da iznad Lidijine ljepote nema ničega.
Kad bi ga majka pitala o novom životu, odgovarao je:
Sve u redu, mama
Samo tako? Što sve misliš o Lidiji? uzdahnula je.
Što da spominjem? Nismo imali ništa ozbiljno. Samo
Što samo? Dječja prijateljstva su jedno, a ljubav je sasvim drugo. Bog ti je podario, a ti još uvijek patite. Živi u sadašnjosti i cijeni što imaš, sine.
Ne brini, mama, sve je u redu, ponavljao je Marko i nastavio dalje.
S drugom ženom također nije bilo sreće. Kao da im nedostaje iskra, sve je bilo tek formalno, kao da samo vode obitelj.
Deset godina braka, Valjana ga je napustila, što Marko nije očekivao.
Tako ti tiho izrekao je, predajući izjavu o razvodu. Varače, Valentina. Pomogao sam Vasilu da se podigne na noge, on me naziva tatom, a ti
Razvod su obavili tiho, bez daljnjih razgovora. Marko je i dalje ostao u kontaktu s Vasom i s Vjerinom kćerkom Olgom.
Jednog dana, Marko je opet posjetio roditelje. Uzela je majka veliku torbu i krenuo je na tržnicu.
Još kupi domaću kobasicu! uzviknula je. Na tržnici je svježa!
U redu, mama, odgovorio je i izašao van.
Nakon što je kupio većinu namirnica i spremao se za povratak, primijetio je ženu koja ga je zaustavila. Bio je to Lidija! Marko se srčano uznemirio. Bila je i dalje ona šarmantna i mila.
Dobar dan, Lidice, šapnu Marko dok joj priđe. Zašto si u crnom?
Lidija ga je pogledala ravnodušno.
Dobar dan, Marko, drago mi je da si došao. Muža sam zakopala već otprilike osam mjeseci. Ne mogu se otjerati od ove crne odjeće, teško mi je.
Hajde da idemo zajedno, naša je putanja ista, ponudio je Marko, uzimajući joj torbu iz ruku.
Nije baš, živim na drugom kraju grada, u novom naselju, rekla je.
Mogu te odvesti i tamo, ako dopustiš. Razgovarajmo.
Markov pogled bio je pun milosti, pa je Lidija klimnula. Saznao je da Lidija živi s kćerkom studenticom.
Susret s Lidijom podigao je Markovu energiju. Ponovno se zaljubio u nju i bojao se samo jedne stvari da je izgubi.
Nakon dva tjedna, Marko je došao kod svoje majke u kuhinju:
Mama, želim se oženiti s Lidicom. Što misliš, hoće li se složiti?
Majka ga je pogledala i shvatila da ne šali. Marko je bio bjelan, vidno uzbuđen, crven od lica.
Sjedni za stol, pojedi supu, pa ću s tobom razgovarati. Pitanja ti ne izgledaju kao da ćeš se odlučiti. Što, s tobom? odgovorila je strogo.
Marko je s užitkom pojeo i čekao majčinu podršku.
Pogriješio si mnogo puta, ali možeš još jednom pokušati. Zašto ti se čini da si takav vjernik? Idi do Lidice, ali ne žuri. Ona je još tužna; voljela je muža. Budi njezin prijatelj, budi joj oslonac. Ako u srcu nađe mjesta za tebe, bit ćete sretni. Ali ne žuri.
Bez riječi, Marko je zagrlio majku i krenuo do Lidice. Nazvao ju je i zamolio da se susretnu u parku u centru grada.
Lidica je došla, shvaćajući Markove namjere. To se vidjelo u njegovom pogledu. Kad je on, uzbuđen, pružio cvijeće i govorio o svojoj usamljenosti dva puta, Lidica ga je prekidala:
Marko, razumijem sve, vidim. Čudno je da si odjednom odlučio
Marko se posvijetlio. Premda je bio stidljiv, pogledom je prekinuo njenu rečenicu i šapnu:
Ne, ne, ne Slušaj me. Molim te. Ako ti sada ne kažem sve nećemo shvatiti.
Lidica je zašutjela i sjela na klupu.
U mladosti sam iz gluposti izgubio te. Propustio sam te, nisam znao kako da se s tobom sporazumijem, ali me je to ranije učinilo mudrijim. Ipak, uvijek sam te volio, samo tebe.
Možda mi ne vjeruješ. Prva supruga bila je samo nesporazum, želja da me zaboravi. Ali ništa se nije dogodilo. Druga supruga nije izdržala moje mirno, možda i očinsko, držanje Nije bilo ljubavi. Razumiješ? Uvijek sam sve žene uspoređivala s tobom. One ne krive, jer usporedba nije bila poštena.
Jednostavno, ti si najbolja. Nije bilo ničeg boljeg od tebe. Ne mogu te opet izgubiti, Lidice Vjenčaj me!
Nekoliko trenutaka su šutjeli. Marko je također sjedio pored nje. Čekao je barem jednu riječ od Lidice.
Da nisam poznajala te još od djetinjstva, ne bih ti vjerovala. Ali ti si dobar, osjećajan i uvijek skroman.
Što to znači? šapnuo je Marko, gledajući u pod.
Znači da mi treba vrijeme. To je sve.
Čekat ću. Koliko? upitao je.
Ne znam Još je prerano. Hvala ti. Sad znam da postoji netko kome sam potrebna. To mi puno znači.
Ali ćemo biti zajedno? Barem prijatelji? Ne mogu pomisliti da će ti se netko drugi svidjeti
I ja ne želim pomišljati ništa drugo. Budimo pošteni. Samo nemoj žuriti
Razišli su se. Marko je morao ići u okružno mjesto na posao, ali nije dugo planirao ostaviti Lidicu. Poceli su provoditi svakodnevne vikende zajedno, donositi darove, a Lidica se osjećala posramljeno zbog njegovog brzog dolaska.
Marko, sastajmo se izvan kuće. Susjedi će nas suditi. Daj barem godinu da prođe, molim te
Kako kažeš. Jedino što želim je vidjeti te. Dođi kod mene, upoznaj ću te s mojom mačkom Larisom. Lijepa je. Imam dva tjedna godišnjeg odmora, roditelji su u sanatoriju, pa se moram brinuti o mački i o popravcima koje sam započeo.
Te večeri Lidica nije otišla kući, ostala je kod Marka. Kad su se Markovi roditelji vratili, odmah su primijetili promjenu u njegovom raspoloženju. Renovirao je hodnik, pjevušio pod nos, u stanu su bile svježe cvjetne vaze.
Na majčino pitanje, Marko je svečano odgovorio:
Da, mama, živimo s Lidicom. Sve je odlično.
Eto, bilo je dobro kad je sin opet oženjen, nasmijao se otac.
Ne, tata, ona je odlučno protiv registracije. Ali ja ću ostati pri svom.
Ispravno je što je odlučila, rekla je majka. Neka sve dođe na svoje vrijeme.
Dobar je plan, rekao je Marko. Najvažnije je da će ona doći kod mene prekosutra.
Bravo, Marko, ponovio je otac. Skroman, ali znaš što treba učiniti. Pronađi dobru ženu, ne propusti je.
Čekaj, već joj se dugo vraća, odmahnula je majka.
Prije odlaska, Lidica i Marko su ručali s roditeljima, koji su se davno poznavali po susjedstvu. Taj obiteljski okupljanje bio je poput blagoslova.
Prošlo je više od desetljeća. Marko i Lidica su i dalje zajedno. S ljubavlju i poštovanjem se odnose jedno prema drugome, kao da su cijeli život jedno, zaboravljajući godine razdvojenosti od djetinjstva do zrelih godina. Nemaju djece ni unuke, ali su voljeni posjetitelji rodbina Marka i Lidice rado ih posjećuje.
Marko više ne zove Lidicu Lidica, već joj šapće samo moja draga. Čini se da im godine ne prave nikakvu štetu; Lidica odlazi u crkvu, pali svijeće, moli i zahvaljuje Bogu za svoj život.
Palim svijeće, molim se i hvala Bogu na svojoj sudbini, rekla je jednom Markovoj majci. Iako mi je odveli loše dane, Gospodin mi je poslao vrijednu i ljubaznu dušu, onu koju sam poznao još kao dijete Tako se život odvija.Jedne tihe nedjeljne jutro, dok je prvi zrak sunca lagano prožimao kuhinjske prozore, Marko je tiho otvorio vrata spavaće sobe i ugledao Lidiju kako leži na krevetu s blagim osmijehom. Na nožnim komodama svijetlucale su svijeće koje je netom zapalila, a tiha melodija starih pjesama šaptala je kroz zidove stare zgrade.
Dobro jutro, dušo, šapnuo je Marko, tiho se smirujući uz prozorski pogled na grad koji je preživio sve njihove krivolove i radosti. Lidija je otvorila oči, a u njima se odražavala toplina koja je prolazila kroz sve propuštene prilike.
Znaš, odgovorila je, svaki put kad pomislim na naše djetinjstvo, na sve one ulice koje smo trčali i sve neizgovorene riječi, shvaćam da smo se sve vrijeme vodili jednim nitnim mostom mostom vjere i praštanja.
Marko je prišao, uzela je ruku i lagano je stisnuo. Nije bilo pogrešnih odluka, samo lekcija koje su nas oblikovale.
Nakon što su zajedno popijali čaj, odlučili su prošetati do starog parka gdje su se prvi put susreli nakon toliko godina. Dok su šetali, stariji parovi su im se smijali i pozdravljali, a djeca su se igrala ispod stabala koja su svjedočila njihovim tajnim šapatima. Lidija je podignula glavu i pogledala prema horizontu, gdje se nebo spajalo s gradom.
Znam da naše putovanje neće trajati vječno, rekla je tiho, ali želim da svako naše jutro bude ispunjeno zahvalnošću.
Marko je blago kimnuo, a zatim iz džepa izvadio staru, izlizanu fotografiju sliku s njihovih posljednjih školskih dana, na kojoj su se smijali, držeći se za ruke. Ovo je naš početak, šapnuo je, i naš završetak, sve dok se svjetlost ne ugasi.
U tom trenutku, dok su sjedeći na klupi gledali kako sunce polako tone, čuli su šuštanje lišća i šapat vjetra koji je nosio miris cvijeća iz obližnjeg vrta. Lidija se nasmiješila i rekla: Neka naš život bude svijeća koju drugi mogu ugaziti kada im zalazi tama.
Marko je podigao glavu prema nebu, osjetivši kako se srce napunilo spokojem koji je dugo tražio. Zajedno su se uputili natrag kući, noseći sa sobom toplinu sjećanja, a svijeće na njihovom stolu blistale su tiho, svjedočeći da je ljubav, čak i ona najtiša, uvijek pronašla put natrag kući.
