Ana i Luka upravo su izašli iz kuće svojih prijatelja, gdje su veselo slavili rođendan, i krenuli smo prema domu. Vanje je već zimski listopad, a u blijem svjetlu uličnih svjetiljki pada snijeg. Povremeni lagani vjetar nosi pahulje naprijed.
Kakav pogled! uzviknula je Ana, uživajući u večernjem pejzažu.
Istina, složio se Luka, grleći Anu.
Šetali smo još malo, kad je Ana iznenada zastala.
Čuješ li? upitala je Luka.
Čujem, netko plače, odgovorio je on, okrenuvši se oko sebe.
Zašto bi se djeca s bebama izvodila tako kasno? Taj plač je čist novorođenče zabrinulo je Anu. I dijete je negdje blizu, ali ne mogu odgonetnuti gdje.
Stali smo i počeli razgledavati.
Mislim da od tamo! uzviknu Luka i potrčao prema Maksimirskom parku. Na staroj klupi, već prekrivenu snijegom, ležala je mala obavijena dekica iz koju se čuo plač.
Kakva si ti mala šapnu Ana. Gdje su joj roditelji?
Čini se da su je ostavili samu nagađao je Luka.
Ana je pažljivo podigla bebu, i ona se odmah smirila.
Mali ili mala, tko te je tako povrijedio? šaptala je Ana s nježnošću. Kako su ti takvi nemilosrdni roditelji ostavili dijete na hladnoći?
Ubrzo smo stigli kući. Na kauč smo položili bebu, odmotali je i zapanjili se: pred nama je bila djevojčica, vjerojatno tek mjesec dana stara. Na njoj je bila izlizana majica, a bila je zamotana u staru biciklističku deku, izrezanu do proboja.
Moramo je odmah nahraniti, a pelenu sigurno nije mijenjala ni sat vremena rekla je Ana kroz suze.
Ja ću izvan trga sve kupiti odgovorio je Luka.
Kupite mješavinu, bočicu i pelene navela ga je Ana, držeći zagrijanu bebu na rukama. Činilo se da će uskoro zaplakati.
Prošlo je petnaest minuta, Luka se vratio s kupnjom.
Evo jednokratnih pelena, još nemamo druge rekao je, ostavljajući vrećicu na stolu.
Super, sada ćemo je ponovno obukati i nahraniti uzviknula je Ana, jurila oko djeteta. Koža djevojčice bila je posutu crvenim flečkama. Ana je pažljivo namažila njezino tijelo dječjim kremom i raširila nove pelene. Mala je žedno usisavala dudicu s mješavinom, kao da nije jela već duže vrijeme.
Trebamo obavijestiti policiju, da ne izgleda da smo mi oteli predložio je Luka. Ne želimo završiti u policijskom izvješću.
Slažem se, potvrdila je Ana, nježno uspavivajući djevojčicu.
U zoru su u naš stan ušli radnici socijalne skrbi i policija. Ana je s tugom gledala kako im uzimaju bebu. Jednu noć je već toliko zapečaćila to malo srce da je rastanak razbio dušu. Nismo imali vlastitu djecu već sedam godina. Jednom sam bila trudna, ali sam izgubila dijete u četvrtom mjesecu. Nakon te tragedije, mislili smo da više nećemo imati potomke. Možda je ta djevojčica zapravo izgubila svoje roditelje
Sami smo razmišljali o njenoj sudbini.
Dragi, kako bih voljela još jednom je držati u naručju! Tako je slatka rekla je Ana.
Znaš, cijela ta gnjavaža oko male kutijice me je zabavila zamislio se Luka, gledajući kroz prozor. Na dječjem igralištu su mame šetale s kolica. Zamislio sam Anu među tim sretnim majkama i nasmijao se.
Tri mjeseca kasnije naš san se ostvario. Biološke roditelje Sofije, kako smo je nazvali, nikome nije uspjelo naći. Kupili smo joj sve što treba: kolica, krevetić, odjeću, igračke i još toga. Sofija je postala naša ponosna kći. Sad sam rado šetala s ružičastom kočijom po dvorištu našeg bloka, pričajući s drugim mamama o djeci. Nitko nije sumnjao da ćemo učiniti sve za našu kćer.
Sofija je uspješno završila školu, s zlatnom medaljom, i planira studirati na Pedagoškom fakultetu. Nakon mature cijela obitelj je sjedila za stolom slavići, kad je netko zakucao na vrata.
Otvorit ću, a vi, moje cure, sjedite nasmijao se Luka i potrčao u predprostor. Ubrzo smo vidjeli pijanu paru: muškarca i ženu. Ušuljali su se u dnevni boravak.
Đečko, čestitamo ti završetak škole! izjavila je razbijena dama u iznošenom sivoj jakni.
Đečko, Sveto, ponosni smo na tebe! klimnuo je muškarac, grebući po glavi, kao da razmišlja što još da kaže.
Tko ste vi? skočila je Sofija s poda. Zašto ste došli?
Mi smo ti pravi roditelji, draga izrekla je žena, noseći se s nazivom majka. Našli smo te na klupi u parku prije sedamnaest godina.
Mama, tata, objasnite mi što se događa? Je li ovo neka šala? Sofija je zbunjeno gledala goste i nas.
Sofijo, ne slušaj ih. Mi smo tvoji pravi roditelji, a oni su samo alkoholičari koji su došli po bocu, rekao je čovjek.
Ah, vi već dijelite za mamurluk? sarkastično je uzvratila Sofija. Što ste ovdje radili?
Uskoro je Ana, kroz suze, ispričala kako su našli bebu na klupi. Sofija je, gotovo plačući, rekla:
Ako je to istina, oba vas izbaci iz kuće! naredila je, pokazujući nepozvane goste na izlaz.
Đečko, zašto? Imaš mlađe braće i sestre rekoše razbijeni ljudi, puštajući kosu u vjetar. Njihov muž se stalno prebacivao s noge na nogu, izgledajući kao da je zaglavio u nekom drugom dobu.
Dobro, doći ću kod vas u posjetu obećala je Sofija, da bi čudni ljudi nestali iz našeg doma.
Rashodili su se i izašli. Luka je uzdahnuo olakšano.
Kakav miris ostavljaju! uzviknula je Ana, otvarajući prozor.
Sofija je znatiželjno pogledala svoje roditelje i pitala:
Stvarno li je to tako?
Majka je spustila pogled.
Da, dušo priznao je otac.
Oboje su joj pričali kako su je našli na snijegu, u staroj deki, i kako su se mučili s papirologijom za udomljavanje.
Onda… onda, mama, tata, volim vas još više! uz plač, rekla je, grleći ih. Zahvalna je bila što su tog zimskog dana došli u park.
Vrijeme je prolazilo. Neprijateljski gosti se više nisu javljali, ali smo znali zašto su došli tražili su novac za piće. Djeteta koju su ostavili na milost i nemilost trebali su za poslušnost. Sofija je mislila drugačije. Nije mogla podnijeti da takvi ljudi imaju djecu i ne brinu se za njih. Za takve “roditelje” jedino su bili novčani podupiri.
Nekoliko godina kasnije, Sofija je diplomirala i dobila posao na pedagoškom kolegiju. Ali nikad nije zaboravila da negdje svijetom postoje njeni braća i sestre. Jednog dana odlučila je posjetiti ih.
Sutra je krenula s partnerom Venićem, koji joj je obećao pomoć. Stigli su do polu-ruševine kuće gdje je još netko živio.
Je li ovo ono? iznenađeno je pitao Venić.
Čini se da jest, klimnula je Sofija i ušla u zapušteno dvorište koje nije vidjelo popravke godinama.
Zakucali su na staru drvenu vrata. Nakon nekoliko sekundi čuli su korake iznutra.
Ah, sjetili ste se nas? izmrvlila je poznata razbijena teta. Uđite. A tko je to s tobom? Tvog mladića? Ako je tako, donesite i piće za njega.
Ja sam mladić, ali nismo ovdje zbog toga ozbiljno je odgovorio Venić.
Pa onda zašto? Bacite ništa djeci, oni jedva jedu, a ja šapnula je žena, spuštajući rame otac vaš je preminuo prošle godine.
U hodniku se pojavila dvojica šašavih očiju.
Ovo je za vas rekao je Venić, pružajući djeci velike kutije s bombonima. Djeca su odmah zgrabila darove i potrčala u drugu sobu.
Za stolom je sjedio mršavi mladić, gledajući goste s neodlučnošću.
Ovo je naš Mišo. Upoznajte ga. Štoviše, sramežljiv je, ali dobar. Sanja o studiju šapnula je teta.
Sofija i Venić su prišli bliže.
Hajde, upoznajmo se nasmiješila se Sofija, pružajući ruku. Ja sam tvoja sestra.
Mladić je pogledao u stranu, neodlučan, i nesklono podigao ruku.
Sofija i Venić odnijeli su Mišu sa sobom. Pokazalo se da je pametan i vješt. Uz Sofijinu pomoć, upisao je školu i dobio stan u Zagrebu. Svakodnevno su ga posjećivali. S vremenom je Mišo procvjetao, smijao se, pričao šale i razveselio cijelu obitelj.
U kući njihove majkealkoholikinje ostala su još dvoje djece, devet i deset godina stara. Sofija ih je ponekad čekala ispred škole, donoseći velike vreće hrane. Sažaljivala se nad malim bratom i sestricom, jer je njihova majka sve novce trošila na alkohol. Pozivala ih je kod sebe da bar malo osjete pravi dom, zaborave na nevolje. Sa Venićem ju je vodila u kino, na zabavne parkove ili na šetnju po parku. Jednog dana majka više nije bila njen životni stil je skroz srušio.
Nikola i Ana su se dokazali kao dobri, brižni roditelji. Ubrzo su u obitelj došli još dvoje djece. Artur i Vasilija su najviše brinu o njima Kosta i Sofija jer su imali više slobodnog vremena. Tako su dvoje odrastali u udomljeničkoj obitelji, zaboravljajući na teške i bolne dane u razvaljenom domu. Još kao mali sanjali su pobjeći od te ruševine i oštre, razbijene majke, ali se bojali. Sada je njihov san postao stvarnost. Obje su se izobrazile, postale su psiholozi i otvorile vlastite ordinacije, gdje pomažu drugima.
