Ne dolaziš više kod nas, tata. Kad odeš, mama uvijek počne plakati i plakat će cijelu noć. Ja zaspa, probudim se, opet zaspa, opet probudim i ona i dalje šmrči. Pitao sam je: Mama, zašto plačeš? Zbog tate?.. A ona mi je rekla da ne plače, nego da joj curi nos prehlada. Ja sam već stariji i znam da takva prehlada ne dolazi da se suze pretvaraju u klicu.
Sjedim za stolom u kafiću na Trgu bana Jelačića s kćerkom u malom bijelom šalicama, miješajući hladan kavaž sa žličicom. Ona nije ni dotaknula sladoled ispred nje u čašici stoji pravo umjetničko djelo: šareni kuglice prekrivene zelenim listićem i višnjom, sve prelivene čokoladom. Svako dijete od šest godina bi se raspuklo od radosti. Ali ne moja Lada; još prošlog petka odlučila je ozbiljno razgovarati sa mnom.
Tiho sam sjedio, a onda sam puhnuo:
Što ćemo sad, kćeri? Da se više ne viđamo? Kako ću ja onda živjeti?
Lada je podigla nosić, slatko oblikovan kao i mamina malo poput krumpirića i razmislila prije nego što je odgovorila:
Ne, tata. Ne mogu ni bez tebe. Evo kako ćemo. Nazovi mamu i reci joj da me svake petke iz vrtića dohvaćaš. Prošetat ćemo zajedno, a ako želiš kavu ili sladoled (Lada je pogledala svoju čašicu), možemo sjesti u kafić. Ispričat ću ti sve o tome kako živimo s mamom.
Zatim je zastala, razmislila još minutu i nastavlja:
A ako želiš vidjeti mamu, snimit ću je na telefon svaki tjedan i pokazivati ti fotografije. Želiš?
Ne gledam svoju mudru kćer, samo se nasmijem i klimnem glavom:
Dobro, tako ćemo živjeti, kćeri
Lada je uzdahnula olakšanje i uzela svoj sladoled. Ali razgovor još nije gotov; mora reći ono najvažnije. Kad su se šarene kuglice nasmiješile nosu, Lada je jezikom polizala šarene brkove i opet postala ozbiljna, gotovo odrasla. Gotova žena koja mora brinuti o svom čovjeku, čak i ako je taj čovjek već star. Prošlog tjedna moj rođendan bio je 28.. Lada je u vrtiću nacrtala karticu, pažljivo oboje velikog broja 28.
Ladina lica ponovno je postala ozbiljna, namignula je obrve i rekla:
Mislim da bi ti trebalo oženiti se
I velikodušno je lagala, dodavši:
Jer ti još nisi baš star
Cijenio sam gestu dobre volje svoje kćeri i namrštil se:
I ti ćeš reći nije baš
Lada je nastavila s entuzijazmom:
Nije baš, nije baš! Gledaj, ujak Stjepan, koji je već dva puta došao kod mame, i malo je ćelav Evo ovdje
Pogledala je na čelo, zgladila meke kovrče prstom. Zatim je prikazala da je shvatila, dok sam ja čvrsto pogledao u njezine oči, kao da je slučajno otkrila maminu tajnu. Zbog toga je oboje ruku pritisnula uz usta i širom otvorila oči to je značilo strah i zbunjenost.
Ujak Stjepan? Koji je to ujak Stjepan što stalno dolazi u posjet? Je li to mamin šef? skoro glasno, po cijelom kafiću, upitao sam.
Ne znam, tata Lada se zamislila, čak je i nesigurna bila da mi kaže. Možda je šef. Donosi mi slatkiše i tortu za sve nas. I još razmišljala je hoće li podijeliti ovu skrivenost, jer ja sam možda neadekvatan mamini cvjetovi.
Sprezao sam prste na stolu i dugo gledao u njih. Shvatio je Lada da upravo sada, u ovoj minuti, donosim vrlo važnu odluku u životu. Zato mlada žena ne žuri muškarcu s zaključcima; zna da su muškarci ponekad glupi i da ih treba potaknuti na prave odluke. A tko bi to trebao učiniti osim žene, jedne od najdragocjenijih u njegovom životu?
Dugo sam šutio, a onda, odlučan, uzdahnuo glasno, raširio prste, podigao glavu i rekao Kad bi Lada bila malo starija, shvatila bi da govorim tonom kakav Othello koristi kad postavlja tragično pitanje Desdemoni. Ali ona još ne zna ni o Othellu, ni o Desdemoni, ni o drugim velikim ljubavima. Samo skuplja životno iskustvo, živi među ljudima i vidi kako se radost i tuga ponekad rađaju iz sitnica
Rekao sam:
Idemo, kćeri. Kasno je, odvešću te kući i uz to razgovarat ću s mamom.
Što ću razgovarati s mamom, Lada nije pitala, ali je shvatila da je to važno i brzo je nastupila po sladoled. Zatim je shvatila da je ono na što sam se odlučio važnije od najukusnijeg sladoleda, pa je, gotovo hrabro, bacio žlicu na stol, skliznuo sa stolice, obrisala prljave usne zadnjom stranom dlanova, šmrgnula nos i, gledajući me pravo u oči, izgovorila:
Spremna sam. Idemo
Nismo šetali kući, gotovo smo trčali. Ja sam trčao, a Ladu držao za ruku, pa je ona mahala kao zastava koju drži knez Andrija Bolkovac kad vodi svoje ratnike u Napoleonskim bitkama.
Kad smo ušli u ulaz, vrata lifta polako su se zatvorila, a susjed je odletio prema gornjem katu. Zbunjeno sam pogledao Ladu. Ona je, odnozno, odlučno podignula pogled i upitala:
Pa? Što čekamo? Čiji smo? Na sedmom smo katu
Podigao sam kćer u naručje i poletio uz stubište. Kada je mama, nakon dugog čekanja, otvorila vrata, odmah sam počeo:
Ne možeš tako postupati! Tko je taj Stjepan? Volim te. Imamo tebe, Lada
Bez otpuštanja Ladu iz naručja, zagrlio sam i mamu. Lada nas je oboje obavila za vrat, zatvorila oči. Jer su odrasli poljubiliU tišini koju je stvarala zatvorena ruka, čuo sam kako se vrata podižu i kako se u hodniku čuje tiho šuštanje papira. Mama se pojavila s koferom ispunjenim starim fotografijama, a uz nju je stajao i Stjepan, ne više samo \”taj nepoznati gost\”, već čovjek čiji su se pogledi spojili s našim na način koji je oduzimao dah.
Stjepane, rekla je mama tiho, ovo je naš svijet u kojem smo svi izgubljeni i pronalazimo se iznova. Pogledao je Ladu, pružio joj ruku i lagano je dodirnuo po dlanu, otkrivajući prst koji je nosio mali, izblijedjeli prsten znak koji je pripadao njezinoj djedici, tom istom čovjeku koji je nekad nosio svijeću kroz mrak naših dana.
Lada je podignula oči, a u njima je blistala nova mudrost. Tata, šaptala je, ne bojim se više. Ako je sve ovo dio jedne priče, mi smo ti koji pišemo kraj.
Ja sam, još držeći je u naručju, osjetio kako se ledeni valovi tuge povlače, a umjesto njih dolazi toplina koju je stvarala samo obitelj. Zakoračili smo prema prozoru, otvorili zavjese i pogledali na grad, na Trg bana Jelačića koji je svjetlucao pod svjetlima poput zvijezda na nebu.
Ovdje, rekao je Stjepan, život se ne igra u jednoj sobi, već u svakoj ulici koju koračamo. Ruke su se spojile moje, Ladine i mamine i za prvi put u dulje vrijeme, sve su se činile cjelovite.
U tom trenutku, iz usta mame iskočio je smijeh koji je odjeknuo kroz cijeli prostor. Sada, kad smo sve otvorili, rekla je, možemo se zajedno zakoračiti u onaj sljedeći početak, gdje nema više tajni, samo priče koje pričamo zajedno.
I dok smo se povlačili niz stepenice, Lada je povukla svoj sladoledni štapić iz čaše i, s osmijehom koji je blistao više od bilo kojeg svjetla na Trgu, izrekla: Tata, učiniti sve što treba, to je naš izbor.
Zadnji put kad sam pogledao unatrag, vidio sam kako se vrata lifta zatvaraju, a iza njih se čuje tihi šapat šapat o oprostu, o novom zagrljaju i o priči koja nikada ne prestaje.
