Mateja primijetila da je Ivan obukao svoju najljepšu košulju onu kremastu koju su zajedno kupili prošle godine za njegov rođendan i nove crne cipelice. Čak je stavio manžete, iako nedjeljom uvijek hoda po kući u papučama.
Mate, moramo razgovarati, rekao je, naslonivši se na prozor leđima prema njoj.
Polako je stavila šalicu kave na stol. Srce je zakucalo, ali ne od straha, nego od čiste znatiželje.
Ivan se očigledno pripremao za ovaj razgovor, kao za neku veliku svečanost. Kad je shvatila da on očekuje suze, ispade i histeriju, iznenada je osjetila čudan mir.
Mislim da bi bilo bolje da se raziđemo, nastavio je, ne okrećući se. Oboje to razumijemo.
Razumijemo? iznenadi se glasom koji se čuo iznenada smiren, skoro znatiželjan.
Ivan se napokon okrenuo. Na licu mu je bilo iznenađenje nije reagirala onako kako je on planirao.
Pa da. Mi smo odrasli ljudi. Osjećaji su prošli, nema smisla pretvarati se.
Mateja se naslonila na naslon stolice.
Dvadeset dvije godine braka. Odgajali su sina, proživjeli njegovu pubertet i svoje četrdesete. A sad, čini se, počinje njezini pravi pedeseti.
Kuda ću sad ići? upitala je jednostavno.
Pa oklijevao je Ivan. Možeš kod Maće, moje sestre, ili iznajmiti neki stan. Prvo ću ti pomoći s novcem.
Maća je cijeli život mislila da je Mateja uzaludno ostala s njim.
Pomagat ću s novcem kakva velikodušnost.
A ti što planiraš?
Ja? iznenadio se Ivan. Još ništa posebno. Možda ću prodati stan, kupiti nešto jednostavnije.
Stan? Mateja je naginula glavu. Taj?
E, baš taj.
Ustala je i prišla do prozora. Ivan je instinktivno ustupio korak.
Ispod njih su prolazili školarci s ruksacima počeo je novi školski rok. Život je i dalje tekao svojim tempom.
Ive, sjećaš li se na čije je ime stan upisan?
Na moje, naravno. Što?
Na tvoje? u njenom glasu se našla iskrena iznenađenost. Jesi li siguran?
Po prvi put u cijelom razgovoru Ivan je izgledao pomalo izgubljeno.
Naravno, siguran sam. Kupili smo ga davno Na novac koji mi je mama poklonila prije vjenčanja. Sjećaš se?
Kupila je svoju sobu u zajedničkom stanu i rekla: Ovo ti je za budućnost. I tako je bilo za njihovu budućnost.
Ivan je šutio.
Upisali smo ga na moje ime jer tada nisi radio, tražio si svoj poziv. A ja sam trebao izvatke za kredit u banci.
Sjećaš li se sad?
Ali mi Dogovorili smo se
Dogovorili smo da je zajednički. I tako je bilo sve dok ti nije odlučio da sve podijeliš.
Mateja se vratila na stolicu, podigla šalicu. Kava je bila hladna, ali je popila gutljaj.
Znaš, Ive, odjednom shvatila sam da si u pravu. Zaista bi trebali razići.
Stvarno? Ivan se razbuktio, ali u očima se prožarao nemir.
Da. I ako stvarno želiš novi život, hajde da sve riješimo pošteno. Ja ostajem u stanu on je moj. A ti nađi svoj dom, na svoje troškove.
Mate, ali možemo i na ljudski način
Zar to ne znači i ljudski? nasmijala se. Želiš slobodu imaš je u cijelosti.
Ivan je seo nasuprot. Najbolja košulja sada je izgledala besmisleno.
Nemam novca za stan
A ja nemam želju da te financiram. Samo si rekao smo odrasli ljudi.
Mislio sam da ćemo sve riješiti mirno
Mirno. Nitko ne viče, nitko ne pravi scenu. Svaki od nas dobiva ono što je želio. Ti si htio da odem, a ispadalo je da ti odeš. Nije li to pravedno?
Mateja je ustala, podigla šalicu i otišla prema sudoperi.
Na ekranu mobitela svijetlelo je obavijest o dostavi namirnica narudžba koju je jučer napravila za danas.
Treba mi vrijeme da razmislim, promrmljao je Ivan.
Naravno, rekla je Mateja, ostavljajući šalicu. Samo nemoj previše odgađati. Danas mi dolaze prijateljice, ne bi bilo fino da im pokažem obiteljski spektakl.
Ivan je otišao u spavaću sobu. Čula je kako tiho, ali napeto razgovara po telefonu. Uzela je namirnice za ručak i počela sjeći povrće.
Pokreti su bili smireni, gotovo meditativni. Za pola sata se vratio u kuhinju.
Mate, možda smo prebrzo? Hajde da još jednom sve prođemo.
Što još proći? nije podigla pogled s daske. Sve si odlučio. Ja sam pristala. Pošteno.
Ali stan Uložili smo zajedno. Radili smo popravke, kupovali namještaj
Popravke? napokon ga pogledala. One koje je moj otac radio rukama, besplatno?
Ili onaj namještaj koji sam kupio od svoje plaće dok si ti tražila svoje mjesto u životu?
Ja sam uvijek radio!
Radio si, ali uvijek sam ja trošila plaću na obitelj, a ti si se brinuo o sebi. Sjećaš se onog razgovora: Muškarac treba imati osobni novac za samopoštovanje.
Ivan je pucao.
Sjećaš se i kad si pričao da ne želiš djecu, a kad je Andrej došao, rekoše da te otac plaši? Sad sve pričaš kako si pažljiv otac.
Kuda sve to vodi?
Do spoznaje da si odlučio otići tek prošlog tjedna, a ne jučer.
Mateja je spustila nož, okrenula se prema njemu.
Reci mi, Ive, da li se Olja sviđa stan? Ili planirate nešto drugo kupiti?
On je posvijetlio.
Koja Olja?
Ona s kojom si se dopisivao zadnjih šest mjeseci. Ona radi u tvojoj firmi, nema djece, ali jako želi Sjećaš li se?
Ti si me pratila?
Zašto bi te pratila? Samo si sve ispričao. Sjećaš se one večeri prije tri tjedna? Došao si kući sretan, pričao o kolegici pametna, perspektivna. Sutradan si kupio novu košulju.
Mateja je uzela ručnik i obrisala ruke.
A još, ujutro si počeo ići pod tuš prije posla, umjesto navečer. Kupio si parfem i upisao se u fitness. Prvi put za deset godina.
Mate
Sad i telefon nosiš u kupaonu. Prije si ga ostavljao bilo gdje. I stalno se smiješiš gledajući ekran.
Na pametnom satu se upalila poruka. Brzo je prekrio ruku.
Olja piše? upitala je Mateja iskreno.
Ivan je slegnuo ramenima.
Nisam planirao
Što nisi planirao? Završiti se ili otkriti?
To je ispalo slučajno. Razgovarali smo na poslu, a onda
A onda si odlučio da je lakše da ja odem. Stan ostaje tebi, reputacija ne pati.
Žena je otišla, znači da je ona kriva. S Oljom bi mogao početi novu priču čistog lista.
Mateja se naslonila nasuprot.
Znaš što je smiješno? Nisam ni ljuta. Hvala ti, shvatila sam da sam ja jača nego što sam mislila.
Što ćeš sad raditi?
Živjeti. U svom stanu. Možda napokon krenem u ono čime sam oduvijek sanjala, a nikad se usudila. Sad imam vrijeme za sebe.
A što s Andrejem?
Andreju je dvadeset i jedan. Odrasao je. Sigurna sam da će sam odrediti kakav će otac biti.
Ivan je ustao i prošao se po kuhinji.
Mate, možemo li nekako dogovoriti kompenzaciju?
Za što? iznenađeno ga pogledala.
Za stan. Za godine zajedničkog života.
Ive, želiš li kupiti moj stan da bi doveo svoju curu?
Nije tako…
Kako? Da mi daš novac da postanem beskućnica?
Mateja se nasmijala, iskreno, bez gnjeva.
Ranije bih se složila iz sažaljenja. Pomislila da je siromašan, da ga volim I otišla bi kod sestre, još bi se ispričavala što ga nisam zadržala.
Ustala je i prišla do prozora.
Sad shvaćam: mislila si da sam ti glupa budala koja će sve izdržati. Pogriješila si.
Znači nećeš ići?
Ne, ti ćeš ići. Danas. Samo svoje stvari.
A ako odbijem?
Mateja je pogledala u njega. U očima joj je vladala smirenost onog tko je napokon shvatio svoju snagu.
Onda će Olja otkriti da je njezin dečko ne samo slobodan, nego i u braku. Mislila će da će toš… kako će mu se svidjeti rješenje?
Ivan nije odgovorio.
Imas sat vremena, dodala je. Prijateljice mi dolaze u pet. Ne želim da budu svjedoci obiteljske predstave.
Uze vlažnu bocu i počela prskati biljke.
U kući je zavladala tišina samo šuštanje vode i povremeni škripovi podova dok je Ivan slagao svoje stvari.
Mateja se nasmiješila svojoj omiljenoj vici. Pravi život tek je počeo.
