Osmislili smo je u jednom trenutku, čim je zakoračila preko praga naše kuće
valovita, visoka, mršava.
Njezin džemper je bio bez ikakvog uzorka, a ruke su bile poput maminh, samo kraće i deblje. Prste je stezala u čvor, a noge su bile još mršavije; stopala su se protezala poput bijelih jedara nad prostranim morem.
Sjediše s bratom Vjekom, kojem je bilo sedam, meni devet, i bacali smo na nju bljeskove poput grmljavinskih strelica.
Dugaška Lada, govorili smo, ti si kilometar, a ne nikakva Mila!
Otac nas je uhvatio u trenutku nepažnje i uzviknu: Budite pristojni! Kakvi ste bezobrazni?
Hoće li ostati kod nas dugo? upitao je Vjeko, kao da je to jedino što mu je smijelošću usta izgovoriti. On je još mali i još je dječak.
Zauvijek, odgovorio je otac.
Osjetili smo kako mu se počepljuje strpljenje.Ako bi eksplodirao, ništa dobro nam ne bi išlo. Bolje ga je ne podiriti.
Sat vremena kasnije Lada je odlučila krenuti kući. Obula je cipele, i dok je izlazila, Vjeko je isplanirao mali podvala.
Uslijedio je podizak koji ju je gotovo izbačio iz hodnika.
Otac se uznemirio: Što se dogodilo?
Spotaknula sam se o drugu cipelu, rekla je, ne gledajući Vjeku.
Sve je razbijeno. Ja ću to srediti! zakleo se odmah.
I shvatismo on je voli Ladu.
Nismo uspjeli izbaciti je iz života, koliko god se trudili.
Jednog dana, dok je Lada bila u kući bez oca, iznenada nam je, s ravnom glasom, izrekla:
Vaša majka je preminula. Takva je sudbina ponekad. Sad sjedi na nebu i sve gleda. Mislim da joj se ne sviđa vaše ponašanje. Shvaća da vi iz zla tako djelujete. Čuvate njenu uspomenu.
Zagrijali smo se nepovjerenjem.
Vjeko, Jelka, vi ste dobri mali ljudi! Zar je čuvanje majčine uspomene takvo? Dobar je čovjek po djelima, ne po bodljama poput ježa!
Tako smo, riječima, otklonili našu želju da budemo zli.
Jednom sam Ladi pomogla razložiti namirnice iz dućana. Kako me je hvalila! Prekrijepšala mi je leđa.
Da, prsti nisu mamini, ali ipak je bilo ugodno Vjeko je zavideo.
Ista je pospremila čaše na policu i pohvalila nas oboje.
Kasnije, oca, glasno i oduševljeno, ispričala je koliko smo pomoćni. On je bio sretan.
Ladinu stranost dugo nije dopuštala da se opustimo. Željeli smo je pustiti u dušu, ali nam nije išlo.
Nije bila majka, i to je bilo sve!
Godinu dana kasnije, zaboravili smo kako je bilo bez nje. Nakon jedne slučajnosti, zaljubili smo se u Ladu bez pamćenja, baš kao i tata.
Vjeku, u sedmom razredu, nije išlo najbolje. Tiho i povučeno dijete zadiralo ga je jedan dečko Vanja Hramc. Bio je jednakog rasta, samo hrabriji.
Natjecao se s Vjekom jer mu je to tako bilo odavno zadano.
Obitelj Hramc bila je čvrsta; Vanja je osjećao očevu zaštitu. Otac mu je otvoreno govorio: Ti si muškarac, udari sve. Ne čekaj da te oni pritisnu. Tako je Vanja izabrao Vjeku za svoju metu.
Vanja je dolazio kući i ništa mi, njegovoj sestri, nije govorio. Čekao je da se sve sami smiri, a takve stvari sami se ne smiruju. Zlostavljači se usuđuju jer žrtva nema kaznu.
Hramc je već otvoreno tukao Vjeku. Svaki prolaznik ga je dodatno udario u rame.
Uspravila sam sve te priče iz Vjekove duše tek kad sam vidjela modrice na njegovim ramenima. Vjeko je vjerovao da muškarci ne smiju prebacivati probleme na sestre, čak i na starije.
Nismo znali da Lada stoji iza vrata i pažljivo sluša naš razgovor.
Vjeko me je molio da ne kažem tati ništa, jer bi bilo gore. Također je žarko molio da ne idem odmah sada tražiti Vanju da mu izlizne oči! a ja sam to htjela! Za brata bih sve mogao!
Uključivati oca u to nije bilo dobro; on bi se povezao s Vanjinim ocem, a zatim bi se zatekao blizu zatvora
Sutra je bila petak.
Lada se, pod izgovorom odlaska u dućan, provukla do škole i tajno zatražila da pokaže Hramca. Pokazala sam mu. Neka zna, koza!
A onda je sve postalo fantastično.
Započeo je Vjekin sat hrvatskog jezika.
Lada je gleda u razred, s frizurom i lakim noktićima, i toplim glasom zamolila Vanju Hramca da iziđe iz učionice jer ima poslovnu zadaću s njim.
Učiteljica je dopustila, ništa ne sumnjajući. Dječak je mirno izao, misleći da je Lada nova organizatorica. Vanja je trebao donijeti ljiljane cijelom razredu za čast junacima.
Lada ga je zgrabila za grudi, podigla s poda i šaptala:
Što ti treba od mog sina?
Od kojeg sina? zaprepastio se on.
Od Vjeke Rjabinića!!
Ništa
Želim da ništa! Jer, ako još jednom dotakneš mog sina, priđeš mu ili pogledaš pogrešnim očima, odrezat ću ti glavu, podli!
Teta, pustite me, izvejao je Hramc. Neću više!
Odlazi odavde! naređivala ga je žena. I ne usuđuj se govoriti nešto o meni. Štitit ću tvog oca i baciti ga u zatvor za zlostavljanje maloljetnika! Razumio? Reci učiteljici da sam tvoje susjeda, tražim ključ! Nakon nastave se ispričaj Vjeki! Ja ću paziti
On je vrištao kroz učionicu, popravljao uniformu i šaptao o susjedu.
Više nije gledao Vjeku loše. Uopće ga nije primjećivao, jer je izbjegavao sve susrete! Izvinio se isti dan, kratko, škrgavo, ali se ispričao.
Ne govorite tati, zamolila nas je Lada. Ali nismo izdržali i sve mu rekosmo. On je bio oduševljen.
U nekom trenutku ona je i mene vodila na pravi put.
Ušla sam u ljubav u šesnaest godina, u ono slatko ludilo koje hormonima zasljepljuje um i želi zabranjeno.
Sramno je priznavati! Dobro, ispričat ću. Spojila sam se s nezaposlenim, vječno pijanom pijanistom, ne primjećujući očigledno. Šaputao mi je u neiskusnim ušima da sam njegova muza, a ja sam se topila u njegovim rukama kao vosak. To je bilo moje prvo iskustvo s muškarcem.
Mama je otišla kod tog pijanista i postavila dva pitanja: Da li se ponekad oporavi i na čemu ćemo živjeti?
Kad je imala čvrst životni plan, obećala je razmotriti mogućnost razvoja naše ljubavi, naravno, pod pretpostavkom da pijanist preuzme moje izdržavanje. Jer jedna dimna stanova nije bila dovoljna za ozbiljne namjere.
On je bio pet godina mlađi od Lade, a ja sam bila dvadeset i pet godina starija. Nije se s njim obazirala na protokole.
Odgovore pijanista neću ovdje iznositi, ali nikad nisam osjetila toliku sramotu pred mamom, pogotovo kad je rekla: Mislila sam da si mudrija.
Tako je moja ljubavna priča završila neugledno i neukusno. No, ni pijanist ni tata nisu završili u zatvoru; Lada je pravovremeno zakoračila
Od tada je prošlo mnogo godina. Imamo obitelji s Vjekom u kojima su glavne vrijednosti: ljubav, poštovanje, briga, kad blizak pogriješi ili se zabuni. I sve te vrijednosti nam je Lada usađivala.
Žena koja bi mogla učiniti više za nas dvojicu ne postoji na ovom svijetu. Tata je s njom sretan, njegovan i voljen.
Jednom je doživjela obiteljsku tragediju; mi s Vjekom nismo ni znali! Tata nas nije posvetio.
Lada je zavoljela našeg tatu i napustila mu suprugu. Imala je sin prije, ali ga je izgubila zbog muža. Nije mu mogla oprostiti.
Želimo vjerovati da smo Ladi malo olakšali bol. U svakom slučaju, njena ogromna uloga u našem odgoju nikada nije bila zaboravljena.
Uokolo nje se uvijek skuplja cijela naša obitelj. Ne znamo kako joj udovoljiti, koje papuče staviti na njene noge. Cijenimo je i čuvamo.
Jer prave majke, čak i uz prepreke, poput nečije okrutne noge, nikad ne posrpaju.
