Znaš, Jurice, ona ti je sestra, a ja sam tvoja žena. Ne mogu više gledati kako iz naših zajedničkih sredstava uzimaš sve za Marinu.
Juraj je prepoznao da mu je žena u pravu, ali nije znao kako drugačije postupiti. Kad god je sestri trebala ruka, on je bio prvi koji je pružio dlan, kao što je bio još kad su se igrali u hladu stare lipove na zagrebačkom Gornjem gradu.
Jurice, daj mi čavao, uzvikivala je sedamogodišnja Matejka, stojeći na stolici ispred ruševinske peći u praznoj kućici u selu Pokupska.
A čemu ti čavao? upitao je devetogodišnji brat, oči mu svjetlucale poput lampi na Trgu bana Jelačića.
Za izradu kućice za mačku.
Opet?! Kad sam ti prošle godine pomogao, mačka nije nikada ušula, a ti si bila tjedan dana ljuta.
Ovaj put će uspjeti, jer ću ga prekriti šarenom krpom.
Tako su rasli dva pupoljka na istom korijenu. Majka je radila u tvornici u Splitu, oca nije bilo odavno. Juraj, još mali, preuzeo je ulogu muža u obitelji, naučio popraviti bicikl, zamijeniti slavine i kuhati večeru na plinskoj peći.
Jurice, misliš li da ću izrasti i postati glumica? upitala je Matejka, oči joj blistale poput zrcala u Katedrali sv. Marka.
Već si glumica. Kad si jučer pala, zaplakala, a zatim progutala pekmez s osmijehom to je bio pravi teatar.
Vrijeme je prolazilo. Juraj je završio školu za električara, odselio se u Zagreb, oženio se s Tihom.
Matejka je upisala pedagoški fakultet, živjela u studentskom domu, dolazila bratu čim je mogla.
Tihana je uzdahom promrmljala:
Znaš, Jurice, tvoja sestra je odrasla. Možda bi joj trebao dopustiti da sama podmiruje svoje potrebe?
Ona mi nije kofer koji mogu predati i zaboraviti odgovorio je Juraj tiho. Ona je moja sestra.
Nakon studija, Matejka je otišla raditi u selo po nalogu. Imala je jednosobni, hladni dom, staru peć i minimalnu plaću od 300 eura. Juraj je dolazio svaki praznik:
Rekao sam ti: kupi grijač.
Nemam sad ništa za to, moram još kupiti knjige za djecu.
Donio sam ti. I kaput.
A Tihana neće se ljutiti?
Ljutiti će, ali ćeš se zagrijati.
Jednog dana pozvala je suzu u glasu:
Brate čekam dijete.
Čestitam zašto suze?
Otišao je. Rekao da nije spreman za to.
Njemu je još gora sudbina. Drži se. Doći ću.
Ne, nije potrebno ja sam
Sestro, to nije za raspravu.
Došao je sljedeći dan, ponio namirnice, novac, deku i dječje stvari.
Tihana je jako ljuta reče, sjedeći za drvenim stolom u kuhinji.
Ne želim da kroz mene nastaju svađe
Slušaj. Moja žena je dobra žena, ali nije ona odgojila mene.
Razumiješ, to nije samo kupiti mobitel koji sam izgubila. Ovo je ozbiljno
Zato sam i ovdje.
Juraj je bio uz nju na najvažnijem danu. Držao je nećaka u naručju kao najdragocjeniji dragulj.
Kako će ga zvati?
Matija.
Lijepo ime. Odrasti će i čuvati te, kao što ja čuvam tebe.
Nakon rođenja pomagao je redovito: novac za formule, popravak sobe, kolica. Tihana se tiho povlačila u pozadinu.
Jedne večeri izgovorila je:
Jurice, nema mi ništa protiv da pomažeš Matejki. Ali kad stalno uzimaš iz našeg obiteljskog budžeta, to više nije pomoć, nego gubitak za nas.
Razumijem. Ali ne znam drugačije.
A ja ne mogu živjeti osjećajući da je tvoja sestra uvijek prva, a mi drugi.
Juraj je šutio. Volio je i sestru i ženu jednako.
S vremenom je Matejka stekla noge. Osnovala je vrtić u selu, bila cijenjena i voljena. Sin je odrastao, poslušan, tiho dijete.
Juraj je dolazio rjeđe, ali svaki put donio nešto:
Matijo, vidi što ujak donio setvu za povrće!
Mama kaže da ste već stari s tetom Tihanom, da vam je teško, a još i mi, pa moramo trošiti manje.
Još nisam toliko star kao što tvoja majka misli.
Kad je Juraj napunio pedeset, ozbiljno se razbolio. Tada je Matejka došla u grad s koferom pekmeza, domaćim šniclama i sinom.
Tihana, smijem li pospremiti? U Jurajevom domu uvijek je nered nasmijala se Matejka.
Pospravi. I šnicle stavi. Bez tebe ne jede ništa.
To nije istina! mrmljao je Juraj s naslona.
Naravno da nije. Samo izgubio težinu za tjedan dana
Smijali su se kao djeca. Tihana je tada prvi put pogledala Matejku ne s ljubomorom, već s razumijevanjem.
Znaš, šapnula je tiho kad je Matejka otišla u kuhinju bila si u pravu. Dobra je. Samo mi se činilo da moram birati između nas dvoje.
Nisam birala nikada. U mom srcu ima mjesta za oboje.
Godinu dana kasnije, Tihana i Juraj dočekali su unuku.
Matija je postao student. Matejka je ostala učiteljica u selu, nedjeljom zvona je javljala bratu.
Kako si?
Ništa posebno. Tihana veže čipke, ja gledam televiziju. A ti?
Matija je na raspustu, idemo brati gljive.
Dobro je što je odrastao pošten i dobar.
Jer si mu bio uzor.
U starosti, sjedeći na klupi ispred starog doma, Matejka je šapnula:
Znaš, Jurice, mislim da mi je Bog dao baš tebe kao brata. Bez tebe ne bih izdržala.
A ja bez tebe bio bih drugačiji. Uvijek si bila uz mene od djetinjstva do danas. To se ne zove pomoći, to se zove biti obitelj.
