Grome, krenimo! dozivao je svog vjernog prijatelja.
Pas je veselo mahnuo repom. Ti izleti u šumu bili su im zajednička radost: Marko je skupljao gljive, a Grom je istraživao nove mirise i jurio vjeverice.
Jutro je bilo posebnog sjaja rashladno, ali sunčano, s laganim kapljicama rose na vrhovima smreka. Idealan dan za tiho lovljenje, kako šumari zovu svoje hobije. Marko se pripremio brzo: termos s čajem, par sendviča, nož, košaru. U zadnji trenutak ubacio je u ruksak staru bilježnicu s olovkom navika geodeta da uvijek ima nešto za zapise.
Prva dva sata prošla su fantastično. Košara je postajala teža od čvrstih bukova i zlatnih šampinjona. Grom je ponekad trčao ispred, ponekad se vraćao k vlasniku, javljajući veselim lavežem svoje otkriće.
Pa, prijatelju, još sat i kući? Marko je pogladio psa po vratu, izvlačeći mobitel da snimi posebno lijepu podgljivu.
Nema signala, nebrzo je svijetlilo.
Ništa, uskoro ćemo imati veze, promrmljao je, snimio sliku i stavio mobitel u džep.
Utonuli su u nepoznati dio šume. Stare su drveće ovdje rasla toliko gusta da krošnje jedva propuštaju sunčevu svjetlost. Ispod stopala su se nalazili snijegom obavijeni puktovi.
Grome, uz mene! zapovijedao je Marko, osjećajući laganu brigu.
I tada se dogodilo nešto neočekivano i bolno stopalo je skliznulo s mokrog pačje. Oštar bol probio je gležanj, svjetlost u očima se zamračila. Padao je, pokušavajući uhvatiti nešto, ali je samo razbacao stvari iz labavo zatvorenog ruksaka.
Joj iščupao je Marko, pokušavajući ustati. Noga nije htjela slušati.
Grom je uznemireno cviljao pokraj, trljajući nosom po vlasnikovom licu.
Smiri se, druže, smiri Marko je pokušao nasmiješiti se, ali mu se iz usta izlijala samo grimasa bol.
Vrijeme je prolazilo Sunce je polako tonulo prema zalasku. Pokušaji da se ustane ili bar pomakne po zemlju propadali su jedan za drugim svaki pokret donio je bol koji je zamračivao vid.
Znaš onaj osjećaj bespomoćnosti kad shvatiš sam se ne možeš izvući? Tako je Marko baš i osjetio.
Razmisli, Marko, razmisli šapnuo je, nastojeći očuvati jasnoću misli.
Pogled je pao na razbacane stvari iz ruksaka bilježnicu, olovku, mobitel bez signala. I na vjernog Groma koji nije odmaknuo ni korak. Ideja se iznenada pojavila
Grome, do mene! glas je drhtao, ali zapovijed je bila jasna.
Pas je prišao, odano gledajući vlasnika u oči.
Treperavim rukama Marko je izvadio list iz bilježnice. Ako nađete ovu poruku pomozite! slova su drhtala, ali nastojao je pisati čitko. U šumi sam, noga slomljena, nema veze. Približne koordinate: kvadrat 2526, blizu stare čistine Nakon što je završio, zadovoljno je pročitao svoj tekst.
Grom je strpljivo čekao dok je Marko učvrstio ruksak na svoje leđa.
Slušaj pažljivo, druže. privukao je Groma blizu lica. Sad je najvažnije kući! Razumio? Kukući!
Grom je tiho zavijao, ne želeći ostaviti vlasnika.
Kući, Grome! Brzo!
Pas je napravio nekoliko nesigurnih koraka, pogledao se oko.
Naprijed! posljednja zapovijed odjeknula je hrapavo.
I Grom je potrčao. Kažu da psi osjećaju našu bol. Možda zato mogu učiniti takve podvige? Ili nas jednostavno ljubav čini jačima nas svih, bez obzira na broj nogu?
Marko se naslonio na panj smreke. Sumrak se gušio. Negdje u daljini puko je sove. Noga je pulsirala od boli, ali on je mislio samo na jedno: Grom će uspjeti, mora uspjeti. Ostalo je samo čekati i vjerovati.
Umorne šape klizale su po vlažnoj travi. Grom je teško disao, ali uporno je trčao naprijed, noseći na leđima izlizani ruksak. Cijeli sat puta bez stajanja, bez vode, bez odmora. Samo naprijed prema ljudima, prema pomoći.
Kući, Grome, kući! odjekivao je u Markovoj glavi izgorjeli glas. I pas je krenuo, pobijedivši bol u izlizanim jastučima šapa, probijajući se kroz grbave, gusti podšumski svod, kroz umor i strah.
Već je bilo mrak kad su ispred sjajili svjetla. Patrolni automobil naglo je stao, jedva je dotaknuo iscrpljenog psa. Prvi je iskočio mladi poručnik Siniša:
Ej, dečko, odakle si takav?
Grom se zamrzao, gledajući oprezno čovjeka u uniformi. U njegovim očima bilo je tiho vapanje shvatite, pomozite, požurite!
Siniša, pogledaj viknuo je kolega. I tu je ruksak! Za to je neka poruka
Ruke policajca drhtale su dok je čitao. Slova su mu skakla pred očima.
Prokletstvo uzdahnuo je Siniša. Dispeceriju odmah, brz oprot! I vodu psu, odmah!
Grom je pohlepno pio vodu iz plastične zdjelice. Svaki gutljaj vraćao je snagu, ali vremena je bilo malo. Pas je nastavljao upiravati poglede na policajce zašto oklijeću?!
Ponekad sekunde se protežu u vječnost. Pogotovo kad znaš da netko u mraku čeka pomoć.
Traži vlasnika! napokon zapovijedio je Siniša. Naprijed!
Pas je zakoračio u šumu, ne okrećući se, jer je znao da će ljudi doći za njim. Za njim su trčali, posrpali, psovali, ali nisu zaostajali. Baterije su svijetlile u mraku, radio škripao A Grom je trčao i trčao prema mjestu pod starom smrekom gdje je ležao čovjek koji je vjerovao njegov vjerni prijatelj će donijeti pomoć.
Stani! iznenada povika Siniša. Čini mi se da je
U svjetlu svjetiljki pojavila se tamna silueta pod drvetom. Marko je ležao, naslonjen uz panj smreke blijed, u pola svijesti, ali živ.
Znao sam šapnuo je kad su ga podizali do ambulante. Znao sam da ćeš uspeti, druže.
Grom je položio glavu na Sinišin koljeno. Snage mu nisu više preostale ni za cviljenje.
Idemo do mene, mladiću tiho je rekao policajac, milujući psa za uho. Odmarat ćeš se dok tvoj vlasnik bude u bolnici. A zatim vidjet ćemo.
Ponekad nam sudbina pošalje lekciju u najneočekivanijem obliku. Za poručnika Sinišu Kovačevića takav učitelj postao je pas po imenu Grom
Pa, i što da radim s tobom? Siniša je stajao u svom skromnom jednosobnom stanu, gledajući novog stanara.
Grom, ispran i obukovan, sjedio je u predvorju, kao da se nije usuđivao ući dublje. U njegovim mudrim očima pisalo se pitanje: Mogu li?
Uđi, heroju! mahnuo je rukom Siniša. Kuća nije dvorac, ali bar na mjesec ćemo se snaći.
Prva noć bila je nemirna. Grom je cvila, jurio po stanu, grebao ulazna vrata.
Ej, druže, Siniša se naslonio uz psa treću sat ujutro. Shvaćam, žališ se. Ali tvoj vlasnik će se oporaviti, obećavam. Pa dok čekamo probajmo se sprijateljiti?
Kao da je shvatio, Grom se pritisnuo uz Sinišu nogu i tiho uzdahnuo.
Dan za danom novi život ulazio je u uobičajeni ritam. Jutarnja šetnja (tko bi pomislio da će Siniša opet trčati?), doručak za dvoje, put na posao
Kovačeviću, stvarno li si uzeo psa? iznenađivali su kolege, gledajući Groma ponosno hodati hodnicima policijske postaje.
Privremeno sam ga primio, odmahuje Siniša, ali mu je u prsima nešto zagrijalo srce od ponosa na svog “čuvaja”.
A Grom Čini se da želi uzvratiti privremenom gospodaru za brigu. Svako jutro ga je dočekivao na vratima s čačkalicama u zubima (i gdje god ih je našao?), donosio je zaboravljene stvari.
Ma daj, kolega! smijao se Siniša, nagrađujući psa omiljenim poslasticama.
Večeri su postale poseban trenutak. Prije je Siniša samo ležao na kauču s mobitelom, ali sada
Znaš, druže, govorio je, trirajući Groma za uho, nakon razvoda prvi put se ne osjećam tako usamljen, ili što?
Pas je razumljivo uzdahnuo i naslonio glavu na Sinišu koljena.
Šetali su po parku, gdje je Grom jurio golubove i ponosno pozdravljao susjedove pse. Posjećivali su Aleksandra u bolnici on je napredovao i uvijek sa smijehom slušao nove priče o ludorijama svog četveronožnog druga.
Prepoznajem svog kućnog ljubimca, smijao se Aleksandar. Hvala ti, Sinišo, na brizi.
Vrijeme je prolazilo neprimjetno, a duboko u njemu rasla je tjeskoba: kako će biti kad Grom konačno dođe kući?
Na dan kada je Aleksandar otpušten, stan je izgledao nenamjerno prazan. Grom, presretan do ludila, vrtio se oko pravog vlasnika, ali je stalno gledao prema Siniši.
Znaš, iznenada je rekao Aleksandar, i on te je volio.
I ja ga… zapitao se Siniša. Čuj, mogu li povremeno dolaziti u posjet?
Naravno! nasmijao se Aleksandar. Samo najprije posjeti utočište. Čini se da te tamo netko čeka.
Sljedećeg dana u postaji se pojavio novi kolega šarenkasti crveni štirljivac po imenu Vihor.
Prijatelji, ako želite čitati još naših priča, ostavite komentar i ne zaboravite lajkati. To nas potiče da pišemo dalje!
