Evo nas, uskoro nam stižu gosti, a vi se morate skloniti. Znate da s vama neće ni jedni praznici. kaže sin.
Sine, kuda ćemo ići? Nema nas nikoga kod kuće, pita majka.
Pa, ne znam, ali jednoga dana nas je komšinica iz sela pozvala na kavu, pa krenite.
Viktor Kovačević i Marija Horvat već su se stotinama puta žalili što su poslušali sina i prodali svoj stari dom.
Bilo je teško, ali to je bio njihov dom, njihov krov. Sada su se bojali napustiti svoju sobu da ne razljute unuku Katarinu, koja im je sve podmazivala. Svaki njihov korak, šuštanje cipela, svako pijenje čaja, svako žvakanje, sve je izluđivalo.
Jedina osoba u stanu kojoj su još nešto značili bio je unuk Dario.
Mlad, zgodan, ali doživljavao je starije s ludom ljubavlju. Kad bi majka podigla glas u njegovom prisustvu, on bi odmah reagirao.
S druge strane, sin Vlatko, bilo da se boji žene ili mu je svejedno, nikada nije stajao u obrani svojih roditelja.
Dario je čak večerao s bakom i djedom, ali rijetko je bio kod kuće. Trenutno je bio na praksi, živio je u studentskom domu blizu posla i dolazio je samo za vikende.
Stariji su čekali unuka kao da je to sveti dan. Nova godina je bila pred vratima. Dario je došao rano ujutro da sve pozdravi.
Ušao je u sobu svojih starijih i podario im tople čarape i rukavice. Znao je da im stalno hladno, pa je htio učiniti nešto malo lijepo. Djedu je dao jednostavne rukavice, a baki rukavice s izvezenim cvijećem.
Marija je pritisnula rukavice uz lice i zaplakala.
Bako, što ti je? Nisu ti se svidjele?
Ma, dušo, su najljepše. Nikad nisam imala tako drage i skupe poklone.
Obuhvatila je unuka i poljubila ga. Dario je počeo ljubazno maziti bakinu ruku, kako je to radio još kao dijete. Njene ruke su uvijek imale miris ponekad svježih jabuka, ponekad svježe pečenog kruha najviše topline i ljubavi.
Dragi moji, ostanite ovdje tri dana bez mene. Otići ću s prijateljima na odmor, a zatim se vraćam kući. rekao je.
Odmori se, sine, rekla je baka mi ćemo čekati.
Dario je spakirao torbu, oprostio se od svegdje i izašao. Stariji su se vratili u svoju sobu.
Za sat vremena čuli su Katarinu kako priprema sve za dolazak gostiju. Gde ćemo ih smjestiti? pita. Kako da se ne osjećamo posramljeno pred ljudima?
Vlatko je pokušao odgovoriti, ali Katarina ga nije ni slušala.
Stariji su sjedili tiho kao miševi, nisu ni otišli popiti čaj u kuhinju. Viktor je iz ormara vadio kolače, podijelio ih s Marijom.
Sjede uz prozor, žvaćući tiho, boje se i riječi izgovoriti. U Marijinom oku trepću suze. Bilo je bolno shvatiti da više ne vrijede nikome.
Vanjski svijet je postajao mrak. U sobu je ušao Vlatko.
Evo nas, uskoro nam stižu gosti, a vi se morate skloniti. Znate da s vama neće ni jedni praznici. ponavlja.
Sine, kuda ćemo ići? Nema nas nikoga kod kuće, upitala je majka.
Ne znam, ali nekad nas je komšinica iz sela pozvala, pa krenite. odgovorio.
Kuda ćemo ići? Autobus ne vozi, ne znamo ni gdje je kolodvor. Da li je ona još živa? upitao.
Ne znam, Katarina je rekla da imate sat vremena da se pripremite. odgovorio je Vlatko i izašao.
Viktor i Marija gledaju jedno drugo, svakog pokušavaju zadržati suzama. Pokloni od unuka im sada korist.
Odijeli se toplije, tiho izlaze iz stana. Vanje je skoro mrak. Ljudi se žure oko njih, trže se u svojim poslovima.
Marija uzme Viktora za ruku i polako krenu prema parku. Na putu skrenu u mali kafić, naruče čaj i sendviče jer cijeli dan nisu ništa jeli.
Provedu gotovo sat u kafiću, ne žele izlaziti van vjetar duva, snijeg pada, noćni mraz postaje jači. U parku je mala koliba. Par odluči ušuškati se u nju.
Neka vrsta krova bolje nego ništa. Sjede blizu, zagrljeni. Marija gleda rukavice na svojim rukama. Viktor pogleda ženu i kaže:
Dobro je da naš unuk ima čisto srce, iako su njegovi roditelji postali tvrdi.
Da, obećala je da će ga čuvati, ali nije uspjela, odgovori baka.
Vrijeme prolazi, snijeg ne prestaje. U kućama svijetle božićna i novogodišnja svjetla. Mnogi su već za stolom, dočekuju Novu godinu. Odjednom, ispred Marijinih i Viktorovih nogu pojavi se pas, mali španijel, koji se uspravi na koljena.
Ljepotice, što radiš sama ovdje? Zaglavila si? upita Marija s osmijehom.
U daljini se čuje ženski glas.
Ljubavi, gdje si? Vrijeme je za povratak kući. Gdje si ti, dragi moj?
Djevojka čuje svog psa kako lave.
Ljubavi, ljubi. Idem k tebi. Što se dogodilo? govori dok se približava kolibi.
Pas s liskavim pogledom sjedi na starijim koljenima i lave. Gledajući starije, Dajana shvati da su dugo sjedili.
Oprostite mi, dragi, on nikome neće nauditi. Oprostite što pitam, ali već dugo ste ovdje?
Dugo, dušo, lijepa ti je ovo pasčić, dobro. odgovori baka.
Zašto ne idete kući? Vanjski je hladno, već je praznik pred vratima. upita Dajana.
Stariji šutke.
Oprostite, imate li kamo ići? pita Dajana.
Oni klimnu glavom.
Zanimljivo, ja sam se čak i zbunila. kaže Dajana.
Pas ne odlazi od bake, okreće se i maše repom.
Mislim da bi razgovor trebalo nastaviti negdje drugdje. Upravo sam izašla prošetati pasa, lagano se obukla i već mi je hladno. Vjerojatno ste i vi umorni od zime. Ustajte, idemo kod mene.
Što ti želiš, djevojčice? Neće nam ništa pomoći. Ostati ćemo do jutra, a potom odlučiti što dalje. U ovom gradu ne poznajemo nikoga.
Ne brinite, neću vas ostaviti. Živimo s Lukom sami, pa ćemo rado primiti goste. Idemo, Nova godina je skoro.
Hajde, da ne propustimo praznik.
Marija i Viktor razmotre oči, uzdahnu i počnu se pripremati. Iako imaju tople čarape, noge im još drhti.
Polako hodaju, Luka trči okolo, veselo mašući repom. Na putu razgovaraju s novim ljudima.
Marija Horvat priča kako su završili u kolibi. Dajana je otkrila kako je sramota biti sama, ali je ipak otvorila srce. Dajana je jako uznemirena.
Nije shvaćala kako je moguće izbaciti svoje roditelje na ulicu. Njeni roditelji su preminuli, sve bi dala da su tu.
U stanu je toplo, mirisi iz kuhinje su primamljivi. Prvo odlučuju popiti čaj, zagrijati se, a tek onda postaviti stol.
U sobi svjetluca božićno drvce s šarenim lampicama. Ugodno je, kućno. Marija pomaže Dajani postaviti sve na stol.
Viktor se igra s Lukom. Novu godinu dočekuju s osmijehom. Stariji su zahvalni Dajani, a ona im obeća da neće ostati same te noći. Ujutro ih ne pustila da odu, ponudi im da ostanu tjedan dana.
I tako je sve dobro. Kao da su obitelj.
Dario se vrati i odmah se uputi u sobu s bakom i djedom. Ali je prazno. Uz krevet shvati da ih više nema.
Mamo, gdje su baka i djed?
Kako to znam? Otišli su.
Kamo su otišli? Kada?
31. prosinca su otišli, rekli su da idu u šetnju, da imamo goste, kako ćeš to zamišljati, slaviti s njima, sramote.
I meni je sram što živim s vama! Nisu oni stari, vi ste. Šteta je za vas. vika Dario na roditelje.
Dario se obuče i trči van. Ne zna gdje ih tražiti, pita prolaznike, ali nitko nije vidio starije.
Nakon dva sata očaja, daleko ugleda djevojku s psom. Priđe bliže, primijeti rukavice na njenim rukama iste koje je dao baki.
Oprostite, odakle imate te rukavice?
Što?
Isti su mi bili poklon baki, a sada nema ni baku ni djeda. Ne znam gdje su.
Vi ste Dario?
Da, a kako me poznajete?
Zovem se Dajana. Idite sa mnom.
Dajana okrene Luku, i zajedno krenu prema Dajininom domu. Na putu Dajana priča kako je našla baku i djeda u kolibi, odvela ih kod sebe i zatražila da ostanu dok ne nađu nove stvari.
Kad su stigli, Dajana otvori vrata, iz kuhinje se širi miris palačinki.
Obožavam ovaj miris kaže Dario.
Pogledajte koga smo donijeli s Lukom kaže Dajana.
Dario uđe, baka ga zagrli i zaplače. Djed izlazi iz sobe. Svi zajedno sjednu za stol, piju čaj i jedu bakine palačinke. Dario se ispriča roditeljima.
Duže raspravljaju što dalje. Dajana uvjerava sve. Baka i djed ostaju kod nje. Dario donosi njihove stvari i skoro postane stalni gost.
Nekada je u tom velikom trosobnom stanu živjela samo Dajana i Luka. Sad je uvijek puno ljudi, mirisno i veselo. Luka, kao najstariji član obitelji, odlučuje s kim će spavati.
A priča o Dario i Dajani, to je već druga priča. Glavno je da je dobrota velika snaga.
Ponekad je dovoljno samo se nasmijati nečijem licu. Pitati što se dogodilo.
Učiniti nešto lijepo. To se sigurno vraća.
Stavite lajk i podijelite svoje mišljenje u komentarima.
Ako želite čitati još naših priča, ostavite komentar i ne zaboravite lajkati. To nas potiče da pišemo dalje.
