Mama, otac je imao pravo kad je govorio da ti nije sve u redu! Sad sam i sam vidim da si očajna. Niješ li ikada tražila pomoć?
Marija Petrović pogleda sina iznenađeno. On je oduvijek bio težak dječak, ali da joj sada izričito u oči tako nešto kaže
Marija nije mogla ni zamisliti da će se razvesti od muža nakon 25 godina braka. Ipak, upravo ona pokreće razvod.
Jednog dana shvati da uopće ne poznaje Davara. Pomisli da bi za toliko godina mogla svaku osobu prepoznati i izdaleka i odozgo, ali… Tako se ispostavi da je Davor hladna duša.
Kad na ulici podigne malog šteneta, toliko mršavog da bi se mogli nabrojati svi kosti, Davor odmah započne svađu.
Lada, nema ti više posla, ili što? viče po cijelom stanu. Zašto si donijela tu jadnost ovdje?
Dava, što to govoriš Marija se iskreno iznenadi. Pogledaj ga, k’o kostur. Samo koža i kosti. Kako ga možeš preći?
Svi prolaze, a ti ne možeš? Majka Terezija ili što? Ti si najteža među nama, zar ne?
Tog dana Marija dugo plače. Štene slabo stoji na šapama, a muž se pokaže potpuno drugačije.
Nikada nije bio savršen, ali Marija je radila da ne vidi njegove mane. Pravi je bila uvjerenja da savršeni ljudi ne postoje.
Međutim, Davor tog dana pređe granicu koju ne bi smio. Kako to možeš? suza joj teče po licu. Nije li teško biti čovjek? Kako ne možeš pomoći tom štenetu?
Šteta nije ostala samo riječima. Davor cijelim tijelom signalizira da mu ta jadnost smeta.
Kad ćeš ga konačno maknuti? Koliko još možemo izdržati ovu nevoljku u kući?
Naziva štene nevoljkom jer je mršav i stalno drhti, iako je stan grijano.
Umjesto da pomogne Mariji podići malog na noge i nađe mu dobre, poštene vlasnike, on odlazi u garažu i druži se s prijateljima još jednim opodumljenim lopticama koje su pobegle od svojih žena.
Kasno se vraća kući, podirit na smetanje, i opet započinje pritužbe na Mariju i nevoljku koju je donijela.
Dobro, ne voliš životinje, to mogu razumjeti misli Marija dok sjedi u dnevnoj. Ali stvarno li ti je svejedno? Ne vidiš li koliko mi je teško?
Mariji je teško, jer mora često tražiti slobodan dan da odveze štene veterinaru ili ga izvede napolje. Boji se ostaviti ga samu u stanu s Davorom. Nakon toliko godina braka ne prepoznaje ga više. Sada jedino što može očekivati od njega je da se okreće prema bočnici.
Jednom, dok je na poslu, osjeti nevolju. Znaš, kad ti srce stegne nevidljiva ruka, a dušu češaju mačke? Mora opet tražiti izostanak zbog lošeg osjećaja. Kad se rano vrati kući, uhvati Davora na mjestu zločina.
Davor nosi Bokia prema garaži očito želi zauvijek ga se riješiti. Marija mu to ne može oprostiti, pa podnosi razvod.
Zbog psa? viče Davor mašući rukama. Odlaziš u starosti, gubiš razum!
Marija te njegove riječi provuče. Nije se smatrala starom ni ludo. Samo je shvatila da više ne može živjeti s njim.
Imaju još starijeg sina, Stjepana, koji trenutno živi s djevojkom u Splitu. On iznenada zauzme ocaovu stranu:
Mama, jesi li normalna? Kako možeš razbiti obitelj zbog psa?
Više nema obitelji, sine uzdiše Marija. I ne razvodim se zbog psa, nego jer je tvoj otac izgubio ljudsku podrijetinu.
Možeš ne voljeti životinje, ali ne možeš im nanijeti bol i patnju Niti čovjek, niti žena ne bi to učinio!
Objašnjenja Marije ne uvjere Stjepana. On, u protestu i možda iz muškog solidarnog osjećaja, prekida kontakt. Kaže da otac nije otac, nego da je ona izgubila ljudsku podrijetinu jer je napustila čovjeka bez krova iznad glave.
Stan u kojem su živjeli pripada Mariji po braku, pa Davor ne može zahtijevati pola imovine. Ostao mu je obiteljski dom u selu, ali rijetko ga posjećuje; ne zna se održava li još. Mariji to je bilo svejedno.
Davor donese svoj izbor. Niko ga nije prisilio da postane okrutni nečovjek. Bilo je strašno pomisliti što bi učinio s Bokijem da Marija ne stigne na vrijeme.
Na kraju ostane s Bokijem i brine mu povratak u normalan život, vraćajući mu vjeru u ljude.
Prvotno je planirala dati ga u dobre ruke, ali ga zadrži.
Ako sam ga uzela, sad moram i brinuti se o njemu, reče Bokiju.
Hau! veselo zaljubi repić Boki. Ne želi napustiti Mariju.
Nekoliko mjeseci kasnije, kad Boki naraste, Marija redovito posjećuje lokalni azil za životinje u Zagrebu u slobodno vrijeme, pomažući onima koje su ljudi ostavili.
Trenutno nam je financijski tesko, kaže voditeljica azila Tonka, ne možemo platiti plaće.
Ako uspijemo sakupiti i male kovanice, možda… Tonka zamišlja.
Ne brinite, odgovori Marija. Nisam za novac, nego za ideju.
Tako dolazi nekoliko puta tjedno s Bokijem u azil. Tamo upozna još jednog psa, starog, nazvanog Grga. Radnici ga zovu Grga jer često gromoglasno reži kad ga pokušaju podići.
Marija ga je već čistila u njegovom kavezu, ali sada ga promatra pažljivije i suosjeća. Prije je vidjela samo starog psa, a sada vidi psa s očima punim tuge, bez povjerenja u ljude baš poput Bokija.
Sjedeći uz njega, pomazuje ga po glavi i grli ga. Želi mu dati malu iskru radosti, ali iskra ne pokaže.
Počinje provoditi više vremena s Grgom, a jedna od radnica joj otkrije njegovu tragičnu priču.
Pronašli smo ga prije tri godine. Lutao je ulicama i tražio vlasnika.
Ljudi su ga vezali za svjetiljku i odjurili. Nisu pomislili da se neće vratiti, pa su ga odvezali i on je nastavio tražiti svog gospodara po gradovima.
Niko ga nije htio uzeti? pita Marija.
Niko. Uzeli smo ga samo jer je slobodan kavez. Pas nije velik, miran i nema bolesti.
Pronašao se čovjek koji je bio zainteresiran, odveo ga, ali za mjesec dana ga opet vidimo na ulici. Kad smo ga zvali, reče da želi normalnog psa, a ne ovog povrća
Tri godine prošle su, a nitko ga nije uzeo. Starije pse sve tako ostaju.
Ne, neću ga pustiti, odluči Marija. Naći ću mu dobre vlasnike.
Pošalje fotografije Grge po svim portalima. Jedna žena javlja se:
To je vaš beagel? pita.
Beagel, ali ne čistokrvni, odgovara Marija. Ipak, pas je star, a ipak je divan.
Jedino ga je izdala voljena osoba, zato je tužan. Ali vjerujem da ljubav može otopiti led u njegovom srcu i vratiti mu radost.
Žena je spremna uzeti Grgu, pa ga odvede u novi dom.
Sretno, suze briše Marija. Neka ti sve bude dobro.
Grga ne zavija, ne maše repom, samo tužno pogleda ženu. Naviknuo je na Mariju, sviđa mu se, ali sada ga odvode Tužno je.
Marija i Boki nastavljaju dolaziti u azil, a zove je žena koja je uzela Grgu.
Dobar dan, mogu li privremeno vratiti psa u azil? pita. Idemo na more s djecom, a nema koga za starog.
Trenutno nemamo slobodnih mjesta, zastane Marija.
Što ću sad? Ne smijem ostaviti djecu bez odmora. žali se žena.
Da, pripazim na njega dok ste na moru, ponudi Marija. Dva tjedna? Više?
Dva tjedna
Odlično!
Kad su Grgu doveli na privremeni smještaj, Marija ga ne prepoznaje. Mršav je, kao da ga hrane jednom tjedno.
Što je s njim? pita. Niste ga hranili?
Hranila sam, ali nije htio jesti. Ne prisiljavam ga, jer se psa ne smije prisiljavati.
Tog dana, žena i djeca kreću na more, a Marija s Bokijem i Grgom idu kod veterinara. Otkriva se ozbiljan zdravstveni problem i poduzimaju liječenje.
Marija zove ženu, objašnjava sve i traži malo novca za terapiju.
Trenutno nemam novca! odgovori žena. Niste mi rekli da će biti bolestan.
Nije bio bolestan kad ste ga uzeli protivi se Marija.
Želite reći da sam ja kriva? Uzmi ga, ne treba mi više. I ne zovi me više.
Marija nije očekivala takav razvoj. Mislila je da će samo nadzirati Grgu neko vrijeme.
Sada ne zna što učiniti. Teško će biti s dva psa, i fizički i financijski, pogotovo što sljedeće godine ide u mirovanje.
Ali gledajući u Grgu, shvati da mu više nitko ne može dati.
Koliko ga je puta napustilo? Koliko još može patiti?
Kada Grga shvati da ga nitko neće odvesti, prvi put dugo vremena mu se promijeni izraz očiju. Marija napokon vidi mali plamen radosti koji sve jače svijetli, iako slabo vidi i njegove šape drhte od bolnih zglobova.
To znači da je učinila pravu stvar. Počela je teško, ali se sve više angažirala i sada je najsretnija osoba na svijetu.
Unatoč razvodu i otacovom odvojenom sinu, on ponekad dođe u posjet. Želi razgovarati o ocu i zamolio je da ga pošalje natrag kući. Kad vidi da u stanu, umjesto jednog, sada su dva psa, ne može se suzdržati:
Mama, otac je imao pravo kad je govorio da ti nije sve u redu! Sad i ja vidim da si luda. Nisi li ikada tražila liječenje?
Marija ga pogleda šokirano. On je uvijek bio težak dječak, ali da joj izravno tako govori
Što to kažeš? uzvikne on.
Što? Istinu! Jednog ti nije dovoljno, pa si odlučila uzeti još jednog glodavca? Nemate pojma!
Da, odlučila sam jer nitko drugi ne može pomoći! I ne bih pustila tvog oca da se vrati, čak i da nemam nijednog psa.
Živjet ćeš sada sama!
On izlazi, škripi vrata. Marija šapće:
Nije sam, sine. Nisu sami. Moji vjerni prijatelji neće te iznevjeriti.
Lado, ako ti je teško, možemo vratiti Grgu, naći mu dom, kaže voditeljica azila kad Marija ispriča priču o psu.
Hvala, ali neću ga više predati. Neću ga ostaviti da ga opet napuste. Neka mirno doživi svoje godine
Tako je završila ova neobična priča. Ljubitelji životinja će razumjeti Mariju. Možda će netko osuditi da je razbila obitelj.
Što mislite o Davorovom i Stjepanovom postupku? Pišite svoje mišljenje u komentarima i lajkujite.
