Ja sam bio svjedok onog ludog večera u malom stanu na Vukovarskoj ulici u Zagrebu. Marija je pripremala ručak, a njen muž Ivan trebao se vratiti za sat vremena. Desetogodišnja kćer Jelka bila je zaposlena s plesom.
Doći ću za pola sata, bačim torbu i sjedim za stolom čekajući večeru, rekla je Marija. Dok je čekala, pričala je o prijateljicama, svojim uspjesima i o profesoru koji joj je pomogao s diplomom. Marija se nasmijala Jelka je uvijek bila dobra slušateljica.
Na vrata su zakucala. Ivan je još bio na putu, a ključeve je imao u džepu. Jelka je opet zaboravila ključ. Marija je otvorila vrata, ali umjesto kćeri tamo je stajala mlada žena.
Neću se mučiti. Ja sam ljubavnica vašeg muža! Svi ovi godovi smo se viđali. Nemojte praviti velike oči i ne mrštite se, izjavila je.
Svi ti godovi koliko je to?, upitala je Marija.
Tri godine. Sve mi je odgovaralo. Mnogo je mirnije živjeti samostalno i imati muža koji povremeno dolazi, odgovorila je.
Ni jedne financijske, ni fizičke obaveze. Nisam radila, nisam kuhala, nisam čistila za njega. Ni sad ništa ne planiram mijenjati, nastavila je.
Došla bih i zbog svega, ali već sam zapela u ovoj situaciji. Sudbina je odlučila, prekasno je za povratak, dodala je.
Marija se sjetila da dugo nije mogla zatrudnjeti, pa su uz pomoć in vitro fertilizacije pokušavali. Prvi pokušaj nije dao rezultat, ali drugi je donio sreću rođena je Jelka. Tako je sve došlo do ove neobičnosti.
Kako da ništa ne mijenjate? Imate muža koji dolazi, a očekujete da će biti otac koji dolazi?, upitala je Marija.
Ne, nije to kako zvuči. Imam muža i dijete koja dolazi, odgovorio je neznani gost.
Zanimljivo. I kako to zamišljate? Da će otac odgajati dijete, a zatim dolaziti da dijete bude u kontaktu s majkom?, zapitala je Marija.
Da. Dijete nisam planirala, to je slučajnost, priznao je.
A Ivan je govorio da ne može imati djecu?
Onda može! Moram vidjeti u kojim će uvjetima moj mali rasti. Sve je jasno, odgovorio je.
Tvoja kćer, a Ivan će sudjelovati u odgoju iako nije biološki otac. Sad će to biti i njegova djeca, a teret odgoja pada na tebe, rekao je čovjek.
Gospođo, neću vas ni pozivati, ne znam vaše ime, vaš muž više ne živi ovdje, možete uzeti njegove stvari. Ostalo me ne zanima!, uzviknuo je.
Marija je htjela zatvoriti vrata, ali ušla je Jelka iz plesnog studija.
Mamo, što je to bilo? Koje dijete? Zašto mi tata nije otac?, upitala je.
Čula si sve? Vrijeme je da ti sve objasnim, rekla je Marija.
Mamo, nisam više mala, imam skoro jedanaest godina. Shvatit ću, odgovorio je Jelka.
Marija je sve ispričala.
Ti si moja kćer, ali tata te voli, on je tvoj otac po rječniku. Čekali smo te zajedno. Sada on opet čeka dijete, ali ti nećeš biti njegova majka. Neću biti sestra. Znaš?, rekla je.
Pa da u pravu si. Još sam starija i ne želim više živjeti s tatom, dodala je.
Pomoći ću ti, ne brini, mamo. Već sam odrasla, neka ide. Volim vas, ali ona koja je došla Neka on ode k njezinoj, zaključila je.
Ivan je stigao točno na vrijeme.
Što se dogodilo? Zašto me nitko ne dočeka, ne zagrljaju?, upitao je.
Obično bi Jelka dočekala sina i zagrlila ga, ali tišinu je obavijala soba.
Marijo, gdje je kćer? Zadržala se na plesnom nastupu ili je bolesna?, pitao je.
Došla je tvoja ljubavnica. Čeka dijete. Tvoje! Možeš li objasniti zašto je tu?, odgovorio je.
Marijo, razumij mi, ovo je moje dijete, ne mogu ga odbaciti, rekao je Ivan.
I znaš što ona nudi?
Znam. Nije ga htjela, ali Jelka je već tu, a još jedno će doći. To će biti moje dijete! Živjet će sa mnom, nastavio je.
Siguran? Sjećaš li se svoje dijagnoze?
Ponekad se događaju iznimke!, odgovorio je.
Dobro, ideš k majci s tim iznimkom. Odmah idi, stvari ćeš pokupiti kasnije!
Ne, Marijo! Ne mogu! Tamo me ne čekaju. Nisam potreban ili sam potreban, ali na drugi način, protestirao je.
Ovdje te također ne čekaju. Niješ ti potreban ni ovdje. Odi!
A Jelka? Ja sam njezin otac, iako ne biološki, ali ću odgajati tvoju kćer. Što nije loše, ako će moj pravi sin živjeti s nama?
Majka tvoje buduće djece već mi je rekla za pravdu. Najprije provjeri je li dijete tvoje, pa tek pričaj. Zbogom, rekla je.
Marija i Ivan su se razišli. Ivan je morao otići jer je stan u vlasništvu Marijinih roditelja. Oni su izgradili kuću, a stan nikada nije prepisan na kćer. To nije imalo nikakvog utjecaja na razvod.
Ivan je ostao bez doma. Muškarac koji je povremeno dolazio bio je bolji za svoju ljubavnica, a ona nije željela mijenjati stil života niti brinuti se o djetetu.
Buduća majka nije imala namjeru podići dijete mogla bi se zabavljati, ali ne i nositi noćne pelene, bolesti i beskućje. Nakon rođenja podnijela je zahtjev za alimentaciju, ali je izgubila. Kako se dijete odgaja od neodgovorne majke, nitko ne zna. Ivanova dijagnoza nije se promijenila, a trudnoća nije potvrdila.
U dokumentima dijete je njegovo, ali on ne želi kontakt. Ivan plaća alimentaciju, pokušava vratiti obitelj, ali Marija ga više ne želi ni vidjeti.
Tako je, na kraju, svaka od njih završila na jednačini sjedeći na dva stolca, ne znajući gdje dalje.
