Dnevnik, 14. lipnja
Recepcionarka je šutjela. Ne zato što nije čula pitanje, nego jer joj je nešto u glasu nepoznatog gospodina oduzelo sigurnost, kao da je odjednom nestala čitava soba iz nje.
Ivana je stajala ukočeno između njih, grčevito držeći trbuh, sitno tijelo još podrhtavalo od boli. Podigla je pogled prema starijem muškarcu. Vidjela je mirnoću na njegovom licu. Odjednom su svi drugi u prostoriji djelovali sitnije, manje važno.
“Ja… ne znam što želite reći,” procijedila je recepcionarka, pokušavajući vratiti odlučnost u glas. “Ona je samo”
“Samo što?” prekinuo ju je muškarac. Glas mu nije bio glasan, nije bio grub. Nešto gore, bio je opasno smiren.
Lagano se sagnuo, tako da je bio u ravnini s Ivanom. “Dušo,” tiho je upitao, “kako ti je puno ime?”
“Ivana Novak,” šapnula je, glas joj je zadrhtao i prekinuo se na pola izgovorene riječi.
Zatvorio je na trenutak oči. Samo sekundu. I polagano izdahnuo, kao čovjek koji nosi težinu predugo zadržavanu.
Iza njega, medicinska sestra je problijedila. Recepcionarka je nelagodno premjestila težinu s noge na nogu. Zaštitar pokraj vrata nesigurno je zastao, pitao se zašto je uopće pozvan.
Muškarac je zavukao ruku u kaput. Niti brzo, niti sumnjivo, posve smireno, namjerno. Izvadio je presavijenu fotografiju.
Stavio ju je na pult. Recepcionarka je spustila pogled na fotografiju i njen se izraz lice promijenio u trenu.
Na slici je bila Ivana. Manja, ozarena, sjedila na njegovim ramenima u parku, držeći balon veći od svoje ruke.
Nastao je muk. Nije bio glasan bio je težak.
“To dijete,” muškarac je izrekao tiho, “moja je unuka.”
Ivana je trepnula. “Djeda?” riječ joj je pobjegla slomljena, kao da se boji da to možda nije stvarno.
Njegovo se lice po prvi put opustilo. “Da,” odgovorio je. Kad joj je pružio ruku, nije više oklijevala. Zakoračila je k njemu i skliznula mu u zagrljaj.
Recepcionarka je ustuknula korak unazad. “Nisam znala”
“Ne, niste,” smireno je odgovorio, ne gledajući je.
U tom trenutku, iz hodnika je izjurio doktor, bacio pogled na Ivanu i odmah polegao ton. “Jaki bolovi u trbuhu, trebamo je odmah primiti!”
Ali muškarac se nije maknuo od nje. Držao joj je ruku dok su je pažljivo smjestili na bolnička kolica. I po prvi put, Ivana se nije osjećala nevidljivom.
Dok su je vozili niz hodnik, okrenula se. “Djeda, ideš li sa mnom?”
Stegnuo joj je ruku. “Uvijek.”
Kasnije, kad je hitna služba utihnula, ljudi su razgovarali tiše. Ne o onome što je izgovoreno, već o onome što se prešutjelo.
Recepcionarka je dugo poslije stajala iza pulta. Nitko nije vikao na nju; nije trebalo. Sram ponekad ne traži publiku.
Ivani su brzo pomogli. Kako treba. Pažljivo. I kako je bol popuštala, tako se nešto popuštalo i u njoj ono što nije imalo veze s lijekovima.
Sati kasnije, u mirnoj bolničkoj sobi, starac je sjedio uz njen krevet. Bila je na pola budna, prsti su joj još uvijek čvrsto hvatali njegov rukav.
“Djeda?” prošaptala je.
“Da, dušo.”
“Ja sam mislila da me tamo nitko ne želi.”
Stisnuo joj je ruku jače, odlučno i nježno. “Onda su bili u krivu. I više nikada neću dopustiti da to osjetiš.”
Ispod prozora svjetla Zagreba treperila su u noći, ali iznutra se sve napokon smirilo.
Nije bilo savršeno. Nije sve nestalo. Ali je prvi put bilo sigurno.
Ponekad je to mjesto gdje ozdravljenje doista počinje.
Da si ti bio/bila u čekaonici, bi li progovorio kao onaj starac ili bi ostao tih kao svi ostali?
