Solist
Telefon, starinski, s ručkom na uvojitom kablu i izglancan dodirom ruku triju generacija Petrovićevih, s brojčanikom na kojem su brojevi jednom morali biti ponovno iscrani koliko su izblijedjeli, s iritantnim, prodornim zvonom, stajao je na komodi u predsoblju.
Jelena Ivković, dočekavši eru satelitske komunikacije, nikada nije priznala mobitele od njih, govorila je, dolazi rak. Odbijala je i bežične telefone, iako joj je sin Domagoj već prije dvije godine poklonio komplet od dvije slušalice.
Mama! Pa vidi kako je to super! Možeš hodati po stanu, nositi slušalicu, nema onih starih žica. Vidi kako su lijepe, srebrne, baš za tebe sam birao! Domagoj je otvorio kutiju, izvukao nešto, šuškao vrećicom. I zamisli, ako slučajno nazove Veronika Tkalčić, možeš sjesti i pričati koliko hoćeš. Praktično!
Majka je nezadovoljno stisnula usne, pogledala aparat koji je Domagoj stavio na stol.
Brojevi su premali, ne vidim ih dobro. Uzmi ti to svojoj Ivi, ona stalno visi na telefonu, njoj je potrebnije! odgovorila je. Ne zove mene više Veronika Tkalčić. N-e zove!
Domagoj je tiho uzdahnuo. Teško je, postalo je baš teško s majkom: natjerati je na nešto, uvjeriti da koristi tehniku, odvesti je liječniku, pritisak joj skače… Svi tvrdoglavi!
Mama! Mi već imamo takav. I nije ti dobro o Ivi govoriti, dobra je ona. Skoro ćemo se vjenčati, ti je nećeš prihvatiti? A kakvi premali brojevi! Pa još imaju i osvjetljenje! Vidi! Evo, sad ću ti…
Domagoj je već skočio, htio sve spojiti i nazvati majku, no zaustavila ga je, nježno uhvatila za ruku.
Domagoj, hajde radije sjedni da ručaš! Sve se već ohladilo! našla se Jelena, munjevito izvadila kalup iz pećnice i eto bogovi, bogovi! iz njega miriše pogača od mesa i luka, s jajetom, Domagojevo omiljeno jelo. Čvrsta, od dizanog tijesta, s mirisnim nadjevom začinjenim paprom i svim i svačim, pušila se, disala kako je voljela reći Jelena. Korica bi se podizala, spuštala, i onda umirila. Vješta domaćica prebacila je pogaču na tanjur.
Jelena je voljela lijepi servir, sve na porculanskoj etažici, s posebnom lopaticom, a ne nekakvim opičenim nožem, da i tanjuri gosti skladu budu s pogačom.
Daj, pusti više te gluposti! znao bi reći, gutajući knedle, Petar Bošković, Jelenin suprug. Reži, da jedemo! Ja ću sam nožem!
I već bi pružio svoju tupavu, potpuno neuglednu britvu prema svetinji, pogači.
Ne diraj! odmah bi skočila ona. Jer rub je opleten pleteničkom, žumance obilno namazano, a u samom središtu pogače rupica i sok, dakle temeljac. Znači, pravo meso, nisu je prevarili na tržnici!
Takvu pogaču, bila je sigurna Jelena, nude samo u restoranu Dubrovnik ili možda u Delikatesi br. 1, ali ni tamo nije to to, prenaglašena sol. Dva je puta probala komadić ondje, i razočarala se.
Jelena Petrović cijeli je radni vijek provela ne bilo gdje nego u HNK Zagreb. Nije, naravno, ni pjevala ni plesala; bila je u administraciji, odgovarala na šalteru, plakate i pritužbe. Sve je to sada prošlo, ali ovaj Domagojev telefon i spomen Veronike Tkalčić bacili su je u prošlost…
Baš tamo, u predvorju HNK-a, upoznala je samog Markana Brlića, glavnog solista i omiljenog šarmera, uglednog čovjeka i velikog talenta. Možda je od njega potekla ta Jelenina opsesija lijepim servirima.
Prije je Jelena Markana gledala samo izdaleka, na fotografijama u hodniku. Njegov se auto redovito parkirao na najboljem mjestu, posebnu garderobu ispunjavao je miris najslađih mandarina, Markan ih je nabavljao iz doline Neretve. Umjesto supruge, doma ga je čekala odana jazavčarka Lola. Sve kućanske poslove obavljali su, kako je to kod bogatih, posebno obučeni ljudi, a poznati premijer meditirao je na sagovima u dnevnom boravku. Lola bi sjedila nasuprot njemu, nagnula glavicu, motrila. Bila je jako brižna, osjećala je kakvo mu je raspoloženje, dočekivala ga veselo mašući repom i smiješeći se onim uzanim njuškama.
Bilo je riskantno odmah mu prići, mogao je da te počasti papučom po njušci. Markan je plesao do iznemoglosti, davao se do zadnjeg daha, pa je dugo dolazio sebi nakon svakog nastupa. Večer mu je, kad god da je počela, imala ritam: tuš, neka biljna čajeva, onda joga na specijalnoj podlozi od mekane spužve koja je Lolu jednom mamila da proba na zub pa je bila kažnjena.
Jogu su pratili tužni napjevi, uz koje je i Lola tiho zavijala. Bilo joj je baš žao. Tako žao, da više nije imala snage…
Potom bi Markan ustao, otišao jesti. Ponekad su mu dolazile gošće, tete, kako ih je Lola zvala. Hihotale bi se i izbacivale jazavčarku iz spavaće. Lola bi režala, pucketala noktima po parketu, sjedila malo kod vrata, pa otišla na svoj jastučić, sklupčala se i zaspala. A tete su još i još hihotale…
Život Markana, Lole, a donekle i Jelene promijenio se jednog mutnog listopadskog dana kad se nije želilo ustati iz kreveta, jer je od šume iza premijerove vile u kuću ulazio magla kao mlijeko u šalicu, šuljala se po podu, škakljala jazavčarku za nos, lagano doticala Markanove bose nožne prste. Od tog nelagodnog dodira stiskao bi noge, a ubrzo je zvuk starog budilice odjeknuo proborom.
Tog dana Markan je zakasnio na probu. No, mogao si je on to dopustiti bez njega bi cijeli balet propao. Svi su zanijemili pred njim, a partnerice bi od njegovog dodira usne pokleknule…
Valjda je samo jedan čovjek nije smatrao zvijezdom baletni majstor Lovro Zorić.
Taj ga je dočekao zadihanog, raščupanog, nezadovoljnog Markana u predvorju, izderao se pred svima i zaprijetio da će ga idući put zamijeniti.
Nema nezamjenjivih, Markane. Ruke i noge ima svaki prvi solist, glavu svaki drugi, a glazbeni sluh svaki treći. Ja ću naći tko ide nakon tebe govorio je Lovro mirno, iako su mu ruke blago drhtale. Jelena, koja je stajala sa strane, zapanjeno je zamijetila kako mu drhte novine u ruci. Lovro je naglo izdahnuo i zakoračio prema masivnim dvojnim vratima s pozlaćenim kvakama. Iza njih je, pomislila je Jelena, htio sakriti svoju drskost. Na Markana je povisio ton! Svaka mu čast…
Kad su se vrata zatvorila, Markan je ili kinuo ili se tiho nasmijao, i tada je Jelena ispustila torbicu. Nije spretno ispalo, iz nje su ispali ruž za usne, dvije kemijske crvena i plava, pa bočica parfema. Pojavila se i rokovnica u kožnom uvezu, dvije bombone od mente i još mnogo toga ženskog, sitnica (zgužvani računi, popisi, kutijica s iglama, češalj itd.)
Oprostite šapnula je Jelena, gotovo kao da je ona sad vikala na Markana. Ja… Ja…
Htjeli je reći da ništa nije čula, da će odmah sve zaboraviti…
No onda je Markan, gledajući u nju nekih petnaest sekundi, odmahnuo rukom, prišao joj, sasvim običnoj, neuglednoj službenici, sjeo i počeo skupljati palo vlasništvo.
Riječ po riječ, haha, hihi, i Jelena se već smješkala, a Markan galantno izigravao viteza. Mirisao je na losion i malo na cigarete. Imao je dugačke, mršave prste, isto takvo lice s izraženim orlovskim nosom. Tamne, uvijene obrve dodatno su isticale dubinu njegovih mekanih, tamnosmeđih očiju sa zelenim sljajem tik uz zjenicu.
Nevjerojatne oči!, pomislila je Jelena. A komplimenti su se već izlijevali kao vino, i Markan je zamolio njen broj. Jelena se postidjela, ali ipak zapisala broj na papirić, zaboravivši i na muža i sina Domagoja…
Markan je obećao da će nazvati navečer. Jedan od tih dana. Nasijao se toplo, povjerljivo, nježno… Nije joj se nitko tako nasmiješio. Njen Petar bio je običan čovjek, deset razreda škole, odmah posao, smjene, plaće. Težak je bio u koraku, kao da noga ima sto kila, komplimente nije govorio, samo bi zamumljao nešto po mraku i ušuškao se. Sasvim (ne)običan muškarac, a Jelena je uvijek za sebe mislila da je obična. Ispalo je, međutim, drugačije ima lijepe oči, skladnu građu…
I sve to u predvorju HNK-a. Bože moj! Nikad Jelena nije mislila da se o njoj može tako govoriti, samo je zurila i glupo si smiješila.
Markan joj je gurnuo torbicu u ruke, pokupio papirić i otišao.
Tek kasnije, došavši k sebi, Jelena si je prijetila i brinula da će nazvati baš kad se javi muž i nešto ga izblebeće (njih glumaca na sve su sposobni)! Tad bi nastala nevolja…
Petar nije bio posebno ljubomoran. Ali nikad ne znaš… Jelenu je jako cijenio.
Zbog nje je sam obnovio stan, radio dva posla, uspio joj kupiti dijamantni prsten pa ju zaprosio.
Baš taj Petar, gromki, podignut će slušalicu, a tamo Markan Brlić, glavni plesač HNK. Što će si reći? Teško i zamisliti!
Ne, Jelena je voljela muža, nije željela preljub, bila je ponosna na obitelj, sina, ali…
U svakoj ženskoj glavi rodi se to ali. Možda je moglo biti ljepše, romantičnije… Možda je s Petrom požurila? Tada je mislila da je jedini koji će je oženiti, pa je pristala, a možda je trebala čekati Markana…
I što, da sad s Markanom pričaju telefonom? Pa nije Jelena časna sestra! Možda nešto i pita zbog posla!
Gluposti. Što bi Markan Brlić mene pitao vezano uz posao?! Kako se rade fouette ili kako se prodaju karte?! Ne… Sve su to izlike, ali… Opet to ‘ali’! zamislila se Jelena, miješajući nepostojeći šećer u praznoj šalici.
Jelena, što je s tobom? Sanjariš? potapšala ju je šefica, Mara Pavlović.
Ne, ništa, tek tako… namrštila se Jelena, vratila se papirima na stolu.
I kakav je izbliza? sjela je do nje Mara povjerljivo. Kažu da nije baš nešto, grub, je l’?
O kome vi to? pobunila se Jelena.
Ma znaš ti dobro. E, Jelena! Budi oprezna! Svašta je on već zakuhao, kažu da je bio s mladom kostimografkinjom, Martinom. Mlada, pametna cura, tek završila školu. Odmah ju je zavrtio, odvukao k sebi i…
Što? Jelena ju je pogledala u oči. Pa što?
Ništa, samo ti radi, zlato. Ne ometam više odmahnula je Mara i vratila se u ured. Viđala je Markana često izbliza, baš kao i Jelenu sada. Prije sedam godina bio je s njenom kćeri Anom. Radila je Ana ovdje, deseta u petom redu, prosječna balerina, ali stigla do HNK-a, tko zna kako. Tamo, u baletnoj dvorani, spazio ju je Markan.
Dolazio je Anin u starinski stan, flertao, izluđivao Maru, znao je oteti Anu, odveo bi ju, a onda je Ana, luda glava, rodila dijete, udebljala se, Markan je nije priznao, okrivio ju za prevaru. Mogla je Mara dići galamu, ali je prihvatila novac. Kupile su s tim novcem kućicu na selu, žive bez brige.
Markan je tada bio mlađi, sad mu se sviđaju starije, nasmiješila se Mara, otvorila mali parfemčić, njuškala pa nastavila pisati…
Jelena nije mogla prestati misliti na Markana. O njemu razmišljajući, zaboravila je platiti ručak u menzi, skoro je prošla svoju stanicu, usputno pregledala Domagojevu zadaću, nije primijetila trojku iz matematike. Sve su to sitnice, a Markan osoba iz bajke koja je obećala nazvati…
Taj dan nije nazvao. Ni sljedeći. Jelena bi od svakog zvona poskočila, preskočila sina, dohvatila slušalicu, halo!, a on ne…
Pa dobro, u krevetu je mislila Jelena slušajući kako sat otkucava u kuhinji, muž hrče, a ispod prozora tutnje kasni auti. Ako nazove, što da kažem? O čemu ćemo mi pričati u ovoj mojoj uskoj, mračnoj predsoblji? O tome kako mi je uspjela pogača ili što Domagoj na proljeće ide u sportski kamp? Nije njega briga za mog sina! Gluposti! Moram nešto o umjetnosti! Tako je! Sutra idem u knjižnicu, moram pročitati nešto o baletu.
Otišla je, uzela debelu knjigu, doma rekla da im je šefica naložila podizanje kulturne razine. Domagoj je žalio majku koja je zurila u sitna slova, Petar se smijao, a Jelena je čitala, zamijenila prezimena, zapisivala nešto. Nije joj više pamćenje bilo ono staro…
Lola je radoznalo promatrala gazdu. On je sjedio u naslonjaču, promatrao neki papirić, onda je povukao stari telefon u krilo, unio broj, ali odmah poklopio slušalicu.
Kako joj je ime? Vesna? Sanja? Bože dragi, bilo bi lako da napiše! promrmljao je. Tako… tako… Jelena! Kao iz Lenjinova pisma!
Opet je zvao. Lola se privila uz njega.
Halo! Jelena? Jesam li pogriješio? Drago mi je da vas nalazim! Ne smetam? i nasmijao se tim svojim šupljim smijehom.
Jelena, ni živa ni mrtva, stajala je u predsoblju bojeći se disati. On! On je nazvao! Što sad?
Ne, naprotiv! Slobodna sam! slagala je, iako su se u kuhinji pekle pljeskavice, muž bi čas došao s posla, Domagoj na treningu i uskoro gladan.
Ako ste slobodni, možda bismo mogli izaći? Znam jedan ugodan restoran u predgrađu, ima izvrsnu pašku janjetinu. Jelena, volite janjetinu? Opet se nasmijao.
Zašto se stalno smije? uplašila se Jelena. Sprda se možda?
Ja… pa ne znam… smetala se. Odakle joj ljubav za janjetinu?
Onda, možda divljač. Naručit ćemo srnetinu, mekano meso, svidjet će vam se! Gdje da pošaljem vozača? zanimalo ga je.
Ne… Ne mogu ja… Ja… Ali nazvala je adresu. Glupa, naivna, željna pažnje žena! U ušima joj šumi, srce lupa kao da će puknuti, glava boli. Srećom, ispekla je pljeskavice, ostavila mužu poruku da ide nešto riješiti, našla pristojnu haljinu prikladnu za srnetinu u restoranu.
Auto se parkirao ispred zgrade za dvadeset minuta, vozač ju je sam došao pokupiti. Iza njega se po stubištu penjao Petar.
Pred vratima je bilo vrlo neugodno, vozač je otvoreno rekao da je došao po nju, Markan zove…
Jelena je pocrvenjela, pogledala muža u oči, počela smušeno nešto pričati, na kraju tiho rekla da ide zbog posla. Petar je klimnuo.
Ako treba, treba. Jelena, sve u redu? povukao ju je.
U redu je. Večera je gotova.
Vrata su zalupila, Petar je ostao unutra sa svojom deset razreda škole ljubavi, stubištem se širio miris pljeskavica, iza zida lajala susjedova pudlica. Jelena je sjela u auto i zažmirila…
Srnetina bila je izvrsna, Markan nekako sjetan, stalno kao odsutan, stalno se osvrtajući. Konobari su s podozrenjem gledali Jelenu, osjećala je to.
Dolazite li ovdje često? upitala je svog kavalira.
Da, neću lagati, Jelena, bio sam ovdje mnogo puta s drugim ženama. Sviđa mi se žensko društvo. Ali vi… Vi ste drugačija. Uzeo ju je za ruku, promatrao dlan, stare ožiljke, lakirane nokte, i poljubio ruku kojoj je ona prije sat vremena mijesila faširanu smjesu.
Ja sam sasvim obična… pokušala je povući ruku.
Obična? Ne. Vi ste slojeviti, načitani, to sam odmah znao. Volite balet. Ne pitam, tvrdim. Bili ste na mojim predstavama? Nagni glavu, nos mu postane još izduženiji. Ma, nemojte odgovarati. Poklonit ću vam ulaznicu. Na najbolje mjesto. Dosta o poslu! Hajmo slaviti!
Pljesnuo je dlanovima kao na sceni, konobari su pritrčali, vino se prolilo u čaše, crveno kao krv, blistalo pod svjetlom lustera…
Jelena se vratila kući oko jedanaest. Domagoj je slušao glazbu u svojoj sobi, muž je već spavao.
Što si tako kasno, mama? pitao je sin. Jesi imala dejt?
Jelena je pocrvenjela; dobro da je svjetlo slabo.
Gluposti…
Tada se u njihovom životu pojavila gospođa Veronika Tkalčić, navodno Jelenina stara prijateljica, nisu se vidjele sto godina. S njom Jelena provodi sate na telefonu ili, sjedeći na stolici, vodi duge razgovore. Ne često, ali baš s njom.
Odakle ti ta Veronika? pitao je jednom Petar. Nije se previše uplitao, nije imao motiviranja za sumnju, ali bio je znatiželjan.
Iz Stankovaca snašla se Jelena. Čitala je da je neki baletni majstor bio odande. Bila sam tamo na odmoru, upoznale smo se…
Petar je bio zadovoljan. Stankovci dobro mjesto. Lovio je on tamo jednom ribu, znao i Veroniku. Dobra cura, dosta oštra. Nije išlo… Kakav li je svijet, Jelena s njom poznata! Možda da se sretnu? Ma ne treba, prošlost ne valja čeprkati.
Markana Jelena viđala rijetko. Vodio ju je u restoran, pričao o visokim temama, citirao klasike, a Jelena je bila sretna što je čitala onu knjigu. Sad je mogla ravnopravno pričati.
Što će dalje biti? Pa što! Samo je sitna pustolovina! Nije Jelena prevarila muža! Nisu se čak ni poljubili! Samo dobro društvo, ništa više!
Ukoliko je Veronika Tkalčić zvala Jelenu kući, bilo je to pomalo nespretno, trebalo se skrivati, ali razgovori bi trajali pola sata, sat. Domagoj bi frktao, čekao važan poziv, Petar bi također čekao, ali ne poziv, nego Jelenu, a ona bi pričala o Ani Pavelić, Milki Trnini, Margiti Belan.
Veronika bi bila zanesena Jeleninim znanjem, a Lola bila ponosna na gazdu postao je mirniji, nije više dovodio tete, bio je pažljiviji prema njoj, jogu zaboravio. Sjedili bi tako, telefon na krilu, razgovarali. Život se vraća…
Jednom je Markan rekao da mu je dosta restorana i pozvao Jelenu k sebi.
Želim biti doma. I vama je sigurno zanimljivo kako živim! nasmiješio se nježno. A i pas mi je bolestan. Jako je osjetljiva, fali joj. Hajmo, popit ćemo kavu, pokazat ću vam album koji je još od prabake ostao. Tamo su svi velikani. Hajde, može?
Govorio je mirno, nenametljivo. Jelena je bila zatečena.
Da, slušala je o Markanu svakakve priče, ali ljudi se mijenjaju. On je s njom, eto, kao s ravnopravnim, iskreno ga zanima balet, ta uzvišena umjetnost. A i godine njene su već takve da je poziv na šalicu kave maksimum. Žalila je bolestan psa, jesen je bila bljutava, tmurna; željela nešto toplo, domaće…
Krenuli su. Jelena je izašla iz auta, pogledala oko sebe. Iza kovanih vrata vila, ne baš lijepa, pseudo-stara, ali s previše stupova, balkončića, tornjića, štukature. Pa dobro, svakome svoje…
Stazicom posutom šljunkom išli su do ulaza, popeli se stepenicama, udisali mirise mokrog lišća. Heruvimi na postoljima u vrtu već su bili oblijepljeni lišćem, Markanu je to bilo zabavno, nasmijao se zabacivši glavu, onda je zacvilio pas, kroz staklena vrata zavijorio se Lolin rep.
Izvoli! otvorio joj je vrata.
Gledali su se Jelena i Lola, oprezno, ispitivali se, njuškali. Da, i Jelena je onjušila. Nešto nedostaje… U kući nema mirisa doma, shvatila je, mirisa na svoje. Svaka kuća, svaki stan ima specifičan miris. Tko zna što, ali ima.
Kod Jelene je mirisalo na čisto rublje i na kuhinjske mirise, većinom jabuke i pogače. Ovdje ničim… Kao neka sterilna praznina.
Hladni mramor, sive zidove, dosadne crno-bijele fotografije Markana u raznim rolama.
Markane, gdje je vama kuhinja? upitala je Jelena. Poželjela je unijeti nešto toplo, zapaliti domaćinski ugođaj, zamijesiti, ispeći, skuhati čaj. Možda ovdje ima mente, limuna? Napraviti onaj aromatični čaj, uz njega brzo napraviti kolačiće…
Ponašam se kao mama ili baka na gostovanju kod djeteta!, užasnuta je pomislila Jelena i pogledala Lolu. I ona je isto mislila, sigurno!
Kuhinja? Jelenice, dušo! nasmijao se Markan. Vi ste moji gosti. Ova vrata!
Jelena uđe, očekujući ogromnu, raskošnu kuhinju, dovoljno veliku i za ples.
Prvi put kad je kod Petra upoznala roditelje, odmah je otišla u kuhinju. Buduća svekrva bila je oduševljena, a ona je pomagala.
I sad mora ovdje nešto skuhati, jednostavno i fino. Markanu je to očito trebalo! Nije on domaći, zato i traži žene po restoranima…
Vrata su se otvorila bešumno, kao da ih je otvorio batler. U sobi je bilo mračno i zagušljivo, mirisalo je po ružama.
Lola je frknula i otišla. Ova je ista!, rekla bi repom.
Jelena je htjela pitati gdje se pali svjetlo, ali samo je čula:
Skini se, Jelena. Odmah ću… I nestao.
Obrve su joj se podigle, ruke zadrhtale, sve o visokom, o baletu, izletjelo je iz glave, a noge su odvele gospođu na vrata. Zamislila je Petra kako prijekorno maše glavom. Sram! Potpuno je izgubila glavu…
Pobjegla je do ceste, zaustavila auto, zamolila da je odveze natrag u grad.
Markan se začuđeno okretao po velikoj ledenoj spavaćoj sobi. Ruže su odavno uvele, a on nije ni primijetio. Zašto joj je trebalo u kuhinju? Da je tražila vodu, rekla bi…
Još je lutao, dozivao je, onda sjeo i zaplakao.
Lola je tiho zavižđala. Jelena ih je ostavila, cijelu život…
Bila je posebna, drugačija, živa, prava žena. Markan je čak pomislio da se oženi. Ali ona je otišla…
On je sve uprskao. S njom nije trebalo kao s Anom i drugima. Ona je bila prava. A on s onim skini se…
…Jelena je prohujala u tihi stan, tiho se izula, otišla u kupaonicu, dugo gledala sebe u ogledalu, onda počela smijati, prvo tiho, pa sve jače.
Jelena, što je? kucnuo je Petar, pa grebao, zabrinut.
Ništa. Vrijeme je za spavanje… Spavanje…
Veronika Tkalčić nazvala je nakon nekoliko dana. Jelena je prvo htjela spustiti slušalicu, ali postalo joj je žao i njega, Markana, i kao bolesnu Lolu.
Tješila ga je, hrabrila, tražila prave riječi, a Markan je slušao, sjedio uz Lolin jastuk…
Tko te opet zvao? Dugo si… pitao bi Petar. Veronika?
Da izdahnula bi. Pas joj je bolestan.
Žalosno. Jelena, gladan sam. Je li pogača gotova? Petar bi podigao obrve, a Jelena bi jurnula vaditi zlaćanu pogaču.
Pozivi su postali svakodnevica. Ponekad bi se Jelena javljala, ponekad zamolila sina da kaže da nije doma. Dosadilo joj je tješiti, uvjeravati, razgovarati i šaliti se. Ali otjerati ga, viknuti i zamoliti da više ne zove nije mogla Markana joj je bilo žao: što radi sad, sam u onoj sivoj kući s hrpom stupova, a još i pas bolestan…
Markan se vukao po kazalištu kao sjena, sve lošije plesao, pred sam kraj veljače dao otkaz.
Marka, što to radite? poviče Lovro Zorić. Kome nas ostavljate…
Nema nezamjenjivih. Vi nemate ispravi se Markan. Oprostite…
Da Jelena radi tamo, na trećem katu, posve je smetnuo. Ili je živio nečim drugim.
Posljednji put nazvao ju je u nezgodno vrijeme. Jelena je slavila rođendan, gosti, bogat stol i tri slijeda, obukla svečanu haljinu, muž joj kupio cvijeće. Bilo je lijepo, kadli telefon…
Da kažem da te nema? upita Petar. Nek Veronika zove kasnije.
Ne! Ne, ja ću. Samo ovaj put, Petre… Molim te.
Uzme slušalicu, Markan joj kaže da mu je Lola okotila štence i da bi joj rado dao jednoga.
Zašto? nije razumjela.
Pa nek barem jedan Lolin mladunac ima tebe. Jelena, zaljubio sam se u tebe, znaš… Ti si prava, nisi lutka, podsjećaš me na mamu… Dobro, sorry. Dakle, hoćeš štene?
Uzela ga je. Žućkastog, smiješnog, nespretnog zvao se Franjo. Frane se brzo privikao u stanu, sprijateljio s Domagojem, ali najviše volio Jelenu.
Uvijek ju je dočekivao na vratima, sjedio, smiješeći se onom svojom uzkom njuškom. I on je razumio da bolje od Jelene nema.
Godine su prošle, gdje je sada Markan, što radi, kako živi, nije znala. Mužu je sve priznala davno, on se samo nasmijao, nije pokazao uvrijeđenost.
Jelena i dalje zazire od poziva. Ne boji ih se, samo ne zna što bi rekla. Prošlost se ponekad javi u snu, pogleda je Markanovim tužnim očima, zaplače. Ali dođe Domagoj, njegova buduća zaručnica Iva i svijet se opet zakotrlja kako treba.
A najbolji baletan HNK Zagreb, otkad je napustio kazalište, živio je samotno u onoj kući sa stupovima. Povremeno su mu dolazile Ana s djetetom. Sjedili bi u velikoj dnevnoj, pili kavu iz malenih šalica, a Markan je gledao kroz prozor i mislio: Odskočio sam život, proplesao, mnogo postigao, ali nisam ništa osjetio, osim laganog uzbuđenja. A ljubav… Ljubav je ostala ondje, s Jelenom, kojoj nisam ni poklonio ulaznicu za svoj balet. Šteta…Ponekad bi se Markan, šetajući po pustom vrtu, zaustavio pred zavjesom magle iz doline i prisjetio svega što je bilo. U tišini, puhao bi u hladne dlanove i zamislio kako bi bilo da je život s Jelenom išao drugim smjerom. Ali, iz svih tih sjećanja, uvijek bi najjače odzvanjao smijeh njen smijeh, čist i gromoglasan kao proljetna kiša koja opere prašinu s ulica.
A Jelena, dok bi na stolu mijesila tijesto za još jednu pogaču, osjetila bi kako joj srce zatitra pri mirisu svježeg kruha zrak bi zatreperio, a Franjo bi lajanjem dozvao Domagoja iz druge sobe. Smijali bi se i gurkali, a Iva bi oduševljeno jela njezinu pogaču, diveći se laganoj, zlatnoj korici. Petar bi, rutinski, zgrabio nož, spremajući se da prekrši njezino pravilo o lijepom servisu, no ona je sad znala pustiti, prepustiti, nikome više ne braniti.
Na zidu, stari telefon još je povremeno zazvonio. Katkad bi ga samo pogledala, s blagom tugom i osmijehom istodobno, znajući da su neki glasovi zauvijek ostali s druge strane. Prošlost je disala negdje između uspomena na prvu predstavu, Veronikinog izmišljenog smijeha i Loline meke njuške.
Ali svakog novog jutra, pod svjetlom koje se probijalo kroz tihu jutarnju maglu, Jelena bi ponovno birala ljubav onu običnu, toplu, svakodnevnu; onu koja miriše na pečeno tijesto, na sapun i na dječji smijeh. I baš u toj običnosti u sitnom krušnom brašnu na rukama, u radoznalim očima psa, u toplim obiteljskim trenucima i starom, izblijedjelom telefonu nalazila je ljepotu za koju su drugi, poput Markana, cijeli život samo plesali oko nje, no nikad je nisu znali uhvatiti.
