Hej, slušaj što ti imam za ispričati… Zamisli situaciju: jedno dobro zagrebačko jutro, i moja priča počinje tamo gdje većina naših muka počinje posao.
Ana se, žurila kao luda, preskočila zadnji tramvaj i gotovo zaletjela kroz glavna vrata zgrade. Preko ureda čuvara, dobrog stričeka Stipe Kovača, samo je klimnula i izletjela prema stepenicama, cijela zadihana.
“Ajme, kako sam mogla prespavat? Što će sad reći Ljerka?” Ana je mrmorila samu sebi dok je popravljala šiške ispred lifta i s drugom torbicom već se pokušavala presvući iz tenisica u štikle.
Striček Stipe, uvijek spreman za red i poredak, dignuo je obrve i, stavljajući kapu malo ukoso, zavikao za njom: “Jutro Ana! Svi su već na poslu, ti opet kasniš Ali Ana ga nije ni čula, već je trčala stepenicama k svom uredu.
Lagano je otvorila vrata, sva zadihana. “Dobro jutro svima,” uspjela je izustiti, gledajući Ljerku na čelu ureda. “Oprostite, neću više, stvarno…”
Ljerka Ljubičić, glavna računovotkinja, žena s trideset godina radnog staža, legendarna u firmi, podigla je obrve više nego što je Ana mislila da je moguće, kao znak ultimativnog čuđenja. “Neće se ponovit, ha? Ana Vilim, ti si na probnom roku, a već kasniš. Disciplina je disciplina. Evo ti papiri, na stol sam ti ih ostavila. I nemoj me gledati kao da pričam kineski.”
Ana je samo kimnula, još uvijek crvena u licu, ali zapravo ionako nije slušala. Gledala je u Ljerku kao da je ona neka siva eminencija firme, netko tko te uvijek drži na oku.
Ljerkina elegancija vječito u odijelu, sitni pramenovi kose pokoreni ukosnicama, kravata zavezana savršeno, a na cipelama uvijek lagani trag parfema. Prsti joj nježno lebde po tipkovnici, staroj Unisysovoj.
Ana, nova na poslu, bojala se Ljerke više nego ičega, iako joj nitko nikad ništa loše nije učinio.
Nakon kratke panike u hodniku, začuje se iz kuta ureda glas: “Anči, donijeli su ti izvještaje za Zagreb, stavila sam ih na tvoj stol!” mlada pomoćnica, Marica, uvijek tiha i povučena, zamalo kao da se sama ispričava.
Ali Ana je preletjela kraj Marice kao da je zrak poskočila je do svog radnog mjesta, zabila glavu među papire i pokušala smiriti ruke koje su joj drhtale.
Tada je, niotkuda, skoro povikala: “Jel sutra skraćeni radni dan?” svi su je pogledali, a Ljerka stisnula usnice: “Zašto vičete? Prvo što pitaš, ‘skraćeni radni dan’! Papiri nisu napravljeni, obračun s Osijekom zapeo, a ti bi iz ureda! Ajde, nemoj izmišljati, radi!”
Ana, i dalje uporna: “Znam za Osijek, napravit ću to! Samo da znam, što je direktor, gospodin Petar Petrović, odlučio za sutra?” Okreće se oko sebe ne bi li netko nečim mahnuo ili rekao, ali svi šute.
Ljerka već gubi volju za dan. Uzdiše, Ana je preglasna, razmišljala je, što ju ne pošalju negdje na obuku.
Ana skoči do kuhinjice. “Hoće netko čaj? Ja si kuham, zima je, baš mi treba nešto toplo.” Voli raditi čaj mala topla pauza, da se barem nakratko ugriješ i odmoriš od dosadnih izvještaja.
Marica se prenerazi. Ljerka koluta očima. “Ajme, Ana, već ujutro si za čaj! Opameti se!”
Ana šuti, ulijeva vrelu vodu u šolju, barata čajnim vrećicama, a Ljerka prebire po fasciklima, mrmljajući: “Samo još meni ovakve treba…”
Od kad je direktor Petar, kojeg je Ljerka obožavala, počeo obraćati pažnju na Anu, sve ide nizbrdo. On joj nosi stolicu s boljom potporom, nudi je prevoziti do Trešnjevke, zove na kavu nakon sastanka. Ana se srami, ali ti vidiš da joj godi.
Ljerka najbolje zna kako je bilo kad je Petar startao firmu, kad su bili samo njih dvoje, ona mu je drugi roditelj. Kad god bi zapelo, Ljerka je tu. Organizira, podsjeća, popušta, ali sve mudro vodi.
I još se sjeća kad je bila pozvana na Petrov vjenčanje nije joj se dopala njegova izabranica, kako ona kaže, “pun im je Zagreb takvih”. Predvidjela je razvod za godinu i pol, a Petar izdržao dvije i pol.
S vremenom se navikla biti tu: tu za organizaciju, tu za savjet, tu kad ga treba povući ko majka za uho, i sve radi kao da je Petrina druga mama.
Maricu, samu, s djetetom i kreditima, Ljerka drži pod kontrolom posebnim metodama svjesna je da je Marici potrebna sigurnost, i svjesno joj podgrijava osjećaj nesigurnosti, samo da sve bude mirno u uredu.
Kad Ana prolije čaj po sebi i po dokumentima, Ljerka poviče, bacajući papire: “Pa možeš li biti malo urednija? Spasi te papire, zašto stojiš? Marice, donesi krpe!”
Ana stoji šokirana, suze joj oči. Marica bi ju išla utješit’, ali Ljerka samo povikne: “Marica! Sjedni i radi svoj posao, nisi tu da budeš psihoterapeut!”
Ana se vraća, šmrkće i baca se na rad. Ljerka već piše Petru mail: Ana je katastrofa, treba ju zamijeniti, stalno sve ispravlja za njom.
Petar joj ne odgovara. “Sigurno je zauzet, popričat ćemo na ručku,” smiruje se Ljerka.
Za vrijeme pauze, Marica i Ana idu u menzu na prvom katu. Ljerka ostaje popiti svoje homeopatske kapi koje petak kupio Petar “preko veze”.
Ljerka je kupila dva karte za HNK, “Madama Butterfly”, krajni dokaz sofisticiranosti, Petar mora sa njom. Ona je zamislila, ona treba voditi Petra k’o sinčića, umijenat’ ga u svileni šal, dati mu program, prilagodit’ ga svijetu kulture.
Sjeda za stol kraj Petra. “Petre, imam dva karte za operu. Ti voliš Madamu Butterfly, idemo skupa?”
On gleda preko njezine glave, s osmijehom, ali očito traži pogledom nekog drugog.
“Hej, Ana! Ana, dođi! Trenutak, oprosti Ljerka,” kaže, i nestaje s Anom među mase.
Ljerka poludi. “Strašno! S njom ide, a sa mnom neće?!” Za njima krene, pokušava ga dozvati, “Ana mi danas prolila čaj po izvještajima! Pogrešno smo ju izabrali… Ajmo to riješiti odmah!”
Ali Petar ne sluša.
Ana, već uplakana: “Ne mogu na operu, stvarno ne mogu više, ja bih kući, meni nije dobro, ako treba, dajte mi otkaz, stvarno…” Petar ju vodi do lifta, uzima joj kaput, Maricu pohvali pa odvodi Anu doktoru za bolne uši.
Ljerka stoji sama kraj velikih staklenih vrata, drži u ruci te dvije ulaznice i gleda kako Petrova službena limuzina nestaje s parkinga.
Kasnije, oko jedanaest, Ljerka još uvijek stoji pred Petrovim stanom. On otvara vrata, sav iznenađen: “Ljerka, što još radiš tu u ovo doba, pa gotovo je ponoć!”
“Petre… Ja sam napravila scenu, žao mi je, mislim da ćeš me sada dati otkaz, i trebaš. Ali… ja sam samo htjela biti dio tvog života. Sve ove godine, ja sam… nekada davno nisam mogla imati djecu, možda sam zato sve tebe doživljavala kao svog sina. A kad si se ženio, i kad si se razveo, i kad si kupovao stan, sve sam bila uz tebe… Ali kako je došla Ana, sve je puklo, više ne ide. Ti nikad ne bi mogao biti moj sin, ni ja tebi prava mama.”
Petar sluša, polako, umorno. Šalje joj čaj, reže kolače. “Ljerka, učinila si puno za firmu, ali više neće biti kao prije. Sutra ćemo potpisati papire, isplatit ću ti tri mjeseca unaprijed i… to je to.”
Ljerka, ponosno, samo digne glavu, zatraži taksi i ode. Nikad nisu više razgovarali kao prije.
Nekoliko mjeseci nakon, na dan Petrova vjenčanja s Anom, Ljerka dođe tiho kraj matičnog ureda, pokloni im šareni deku, onu koju je godinama smišljala: “Petre, neka ti bude toplo s tvojom ženom ispod ovog pokrivača… Ja sam to sanjala za tebe.”
Drugi pokrivač je ostavila sebi doma i motala ga oko nogu dok je sjedila navečer kraj prozora, gubila se u imena njihovih budućih klinaca. Marica je odavno makla broj, nikad više nije javila Ljerki kad se Ana porodila.
Napokon, Petar i Ana su otišli u Split, a Ljerka je ostala pod zagrebačkim nebom, sama, sanjajući knjige s imenima svojih nikad rođenih unuka…
