Mamine cipele
Mama, pa zar ne vidiš? Ne mogu ovako na razgovor za posao! To je ozbiljna firma! Nika je sve prekopala po ormaru, razbacala ono malo odjeće što je imala i srušila se na pod, ravno u hrpu majica i hlača. Nijedan komad ne valja! Mama, pa jesam li ja čudna?
Majka joj, Mira, tutnula joj je nogom po podu da se digne i uzdahnula:
A tko ti je branio da prije tražiš nešto pristojno za obući? Prije nego pošalješ zamolbe?
Pa nisam znala da će mi tako brzo odgovoriti! zavapila je Nika, glasom koji je u sebi već imao jeku kišnih popodneva u Splitu. Nisam ja neki poklončić, da me svi odmah žele!
Nikin vrisak prestrašio je biće sklupčano pod stolom, stvorenje što su ga svi u zabludi zvali pas.
To stvorenje zvalo se Fifi, treperilo od vlastite sjene, ali pokazivalo nevjerojatnu žestinu kad je trebalo štititi njezine žene. Ako bi itko prišao na udaljenost koju je Fifi smatrala opasnom, iz nje bi prokuljao vrisak, prodoran lavež, kojem ni najtvrđi susjed nije mogao odoljeti, nego bi se povukao iz stana radije nego ratovao s ovim čudom.
Niku je Fifi našla u azilu, kamo je otišla s prijateljicama željna volontiranja i spašavanja jadnih životinica.
Životinjice nisu bile oduševljene. Već prvi dan, mačke su joj izgrebale ruke, dobri, napušteni dalmatiner ugrizao za stražnjicu, a sve skupa samo jer Nika nije slušala savjete tete iz skloništa već je mislila da zna najbolje.
Nakon posjeta hitnoj i previjanja rana, vratila se u azil bez obzira na sve šokirane face.
Molim vas, samo se ne ljutite! Shvatila sam nisam ja za to. Ne mogu pomoći svima, ali mogu barem jednome. Vidjela sam onu vašu njuškicu, malu krezubu. Tko će takvog uzeti? Ja želim nju!
Bez kontrole ne dam nikome! Pratit ću kako joj je kod vas!
Naravno, samo provjeravajte!
Živiš sama?
S mamom.
A mama, što ako ne bude htjela psa?
Nema šanse. Mama me voli i vjeruje mi.
Vidjet ćemo…
Nika nije lagala. Mama ju je stvarno voljela. Toliko da je dozvolila skoro sve, odgajajući je u samostalnost s ukusom po buri i šljivama. To ponekad dovodilo do nepredvidljivih posljedica.
Nika, pa što ti bi da uzmeš barba Josipov auto bez pitanja?!
Nisam uzela! Samo posudila Toniju se zabio zahrđali čavao u nogu! Nije bilo nikog kod kuće osim mene!
Sama si još dijete!
Možda ali ako bi se zakompliciralo?
Mogla si zvati hitnu! Barba Josip nam je dao ključ od stana, ne od auta!
Ali ključ od auta bio je na tom svežnju nisam mogla gledati da dijete pati!
Kazna. Ostatak ljeta čuvat ćeš vrt baki, bez izlaženja!
Mama!
Ne mami ti meni! Ovo nije igra! Imaš trinaest godina, vozačka nije za tebe. To što znaš voziti, ne daje ti pravo! Sjećaš li se što ti je tata govorio?
Sjećam Nika je slegnula ramenima, kraj rasprave. Tvoje greške tvoja odgovornost. Sami ispravljamo što zbrljamo.
Tako je!
Tatu se Nika nije usudila prkositi. On ju je i učio voziti, s osmijehom pod brkovima u vjetru:
Ma što se bojiš? Što prije nauči, to je bolje za nju.
Mala je još!
Dvanaest joj je, pa nije više mala! Samo pogledaš, nogama do pedala, refleksi brzi, sva na mene!
Eh, dosta nam jednog kaskadera!
Nikad ne znaš, možda kći bude moja zamjena!
Mira je čas hvatala za glavu, čas se smijala. No, sudbina je imala svoje planove.
Neposredno pred Božić, dva mjeseca prije nego je Nika napunila trinaest, njezin otac vraćao se s montaža kući. Dječaka koji je iskočio na cestu iza autobusa uočio je prekasno za miran ishod. Samo iskustvo i refleksi izvukli su auto dalje od stanice na kojoj je bilo puno školske djece s ruksacima i mame s kolicima, jer je dječja klinika bila odmah do ceste. Stup, koji je primio udarac, držao se, ali Nitko tati više pomoći nije mogao…
Tih blagdana Niki je svijet postao kao dalmatinska zima, mračan i hladan. Po prvi je put shvatila da postoje stvari koje ne možeš popraviti.
Mama je danima plakala, svijet bez voljenog nije htjela priznati, a Nika je lutala iz sobe u sobu, ne znajući ni kako pomoći mami ni baki koja je došla iz Slavonije. Bakica je satima kuhala, nudeći gulaš i kroštule, tjerala Niku iz kuhinje:
Ajde, makni se! Još ćeš se porezati
Jedino susjeda, teta Đurđa, kad je vidjela Niku kako na podu koridora tupo plače, donijela je naglu promjenu, natjeravši odrasle da napokon čuju i dijete:
Pa što vam je! Dijete ni krivo ni dužno pati! uletjela je u Mirinu sobu. Digni se, Miro! Dosta samosažaljenja! Pogledaj svoju curu! Muža si izgubila, ali i ona oca! Nemaš je što žaliti, nego zagrli dijete! Plače u kutovima jer ne zna što će sa sobom!
Ma Đurđa…
Kažem kako jest! Znaš da ne lažem. On je Niku obožavao! A ti ne gledaš je uopće. Plače mala, a ti njurgaš. I vrati svekrvu kući! Tebi fali još jedna ruka, pa da možeš skuhati juhu svojoj curi! Ustaj! teta Đurđa je sjela do prijateljice, obrisala joj suze. Vrijeme je, Miro. Nema što više, ne možeš s njim otići. Tvoj bi muž nju čuvao kao oko u glavi. Ajde, ustaj!
Đurđa je bila jedina koja je umjesto utjehe donijela buđenje.
Te večeri baka se vratila kući, a Mira se tri puta porezala ljušteći krumpir za večeru.
Nema veze… tiho je izgovorila dok je lijepila flaster. Izdržat ćemo, Nika. Moraš… Tata bi to htio…
Izdržale su. Pomalo, dan po dan, navikavale se na drugačiji život. Možda nije išlo glatko, ali gurale su dalje.
Nika je išla u školu, crtala, svirala gitaru koja je bila od oca. Trudila se mamu držati budnom.
Nika, što je sad to? Mira je zanijemila kad je ugledala Fifinu, uvijek sumnjičavu i očito uvrijeđenu na cijeli svijet.
Poklon tebi, mama! Pa željela si psa! Evo, sad ćeš šetati svakog dana. Vidi, kakva je slatkica! Dosadit ti neće sigurno!
Mira je uzela Fifi u naručje, preplašenu, drhtavu, i uzdahnula:
Šarplaninac… Bože, otkud joj tolika buka?
Ako i nije shvatila riječi, Fifi je sigurno uhvatila ton. Pritajena, priljubila se uz Mirine dlanove, dajući do znanja da pristaje biti bilo tko, samo da ostane tu, bez povratka u azil.
Povratka nije bilo. Mira je sada navečer šećući Fifi kroz zagrebački Maksimir, smijala se sa susjedima šaleći se na račun nevjerojatnog stvorenja na tankim nogama koje je, eto, zauzelo srce cijele obitelji.
A Nika? Učila je, ne znajući još ni što ni kamo.
Tatini prijatelji nisu ih zaboravili. Pozivali su Niku svuda: na setove, filmske festivale, radionice. S osamnaest je znala voziti auto i motor, bila dobra u mačevanju, znala rukovati gumenim mačem i roniti s bocom.
Pojavila se i u filmu. Doduše, kao publika ili prolaznik, ali i to joj je otvorilo pogled iznutra.
No, je li tata bio njezin put, Nika nije znala.
Mama, što da radim?
Kako mogu ja o tome odlučiti, dijete moje? Ako ja donosim tvoje odluke, to više nije tvoj život, nego moj. To neću. Niti bi tata.
Ne želim da brineš zbog mene!
Zadnje što trebaš misliti, dijete. Brinut ću dok živim! Uvijek, makar bila tu do mene cijeli dan.
Zašto!?
Tako su majke napravljene. Mi smo kao šefovi od panike. Brinuti za djecu to je normalno, Nika. Samo, važno je naučiti živjeti s tim strahom. Neke mame stisnu dijete skroz, da ni disati ne može, kao da tako pomažu. Od sudbine ne možeš pobjeći, kćeri… Ali ne bih te ni gurnula u opasnost. Nemam rezervnu Niku!
Je li ti teško? privila se Nika uz Miru.
A što misliš ti?
Teško
Dobro je da to znaš. I ja znam da je tebi teško. Birati je uvijek naporno, a pogotovo posao od kojeg ćeš sebi graditi život… dobro je sumnjati. Trebaš vagati, tražiti. Što ti zapravo želiš?
Ne znam… I film mi je lijep, i crtanje, i vožnja trka Ali to nije zanat za kruh. Treba mi nešto konkretno.
E, vidiš! Kad to shvaćaš, onda moramo smisliti zanat koji ti odgovara i koji mi možemo isfinancirati.
Što to znači?
Nije sve što se može upisati i dostupno kod nas.
Oho!
Evo ga, evo! Morat ćeš možda u Zagreb ili negdje dalje. To znači stan, hrana, tko zna što još sve. Treba sve dobro izračunati, razumiješ?
Da! U pravu si, mama! Razmislit ću!
Tako treba. Ti razmisli pa mi reci kad odlučiš. Ja ću gledat što možemo.
Mirino traženje mogućnosti značilo je dodatni posao i dvoje instruktora. Nika je odlučila pokušala će na Akademiju dramske umjetnosti u Zagrebu, po preporuci tatinih kolega.
Pomoći ćemo, Nika. Samo uči! Tata bi htio da budeš stručnjak, za što god.
Bavit ću se specijalnim efektima!
Dobar izbor! Trebat će ti puno truda, ali u toj branši malo nas je. Izdržiš?
Probam.
Dobro je što nemaš hrpu samohvale. Bit će nešto od tebe.
Prve dvije godine, Nika se navikavala na Zagreb. Onda je krenulo življe.
Radila je kao vizažistica, sasvim dobro zarađivala znala je i neuglednu djeverušu pretvoriti u ljepoticu.
A za cosplay festivale je bila kraljica – pred većim okupljanjima redovi su počeli dolaziti mjesecima unaprijed, jer njezine ruke i oko bili su garancija uspjeha.
Pozivali su je i na setove. U početku kao tatinu miljenicu, a kasnije kao samostalnog člana ekipe.
Visoka, vitka, kratko podšišana, vječno u starkama, jurila je Zagrebom sanjajući samo jedno: opet dijeliti stan s mamom. Strašno joj je falila mamina mirna sigurnost, Fifin lavež i toplina koju više nigdje nije nalazila. S dečkima je Nika naravno izlazila, ali nitko nije bio razlog za mijenjati sve.
Prilika za ponovno zajedništvo došla je tek kad je baka umrla. Ostavila je unuci stan, vikendicu i stari garaž. Bilo je dovoljno da Nika kupi mali dvosobni stan na rubu grada, baš za sve. Stan je bio zapušten, ali Nika i Mira nisu klonule duhom. Malo po malo, radile su svoj dom, sretne što su opet zajedno.
Nika je završila fakultet, čak i radila na maloj filmskoj produkciji, kad je stigla ponuda iz velike firme mogućnost napretka i bolje plaće.
Zato je sad jurila sobom kao oluja, bacajući svoje najdraže majice i traperice. Nije joj se činilo da bilo što ima smisla za važan razgovor!
Ajme, zlato moje! Mira je dohvatila Niki još jednu majicu s crtežom magarca kojeg je sama nacrtala. Ludo dobra! Morat ćemo od ovih napraviti kolekciju. Zaroivat ćemo se, Nika!
Mama, daj, ne sad! Nika se dokopala jedine bluze, odmah je odbacila. Fićkasta, kao iz bakina ormara!
Ne prizivaj baku bez potrebe, dijete! Mira se nasmijala i uhvatila Fifi, drhtavu od svih tih scena. A znaš što? Baka ti opet može pomoći.
Kako?! Nika, na rubu plača, opet se spustila na pod.
Mira je samo sanjivo osmjehnula i izašla. Kad se vratila Nika je ostala bez riječi.
Bijelo odijelo koje je izvadila, bilo je elegantno i strogo.
Što je to? šapnula je Nika.
Moj vjenčani outfit. U tom sam se udala za tvog oca.
Mislila sam da si imala haljinu… Nika je dodirnula čvrstu tkaninu, prešla prstima preko gumba.
Ne. Sve slike su nam se pogubile nakon selidbe. Plakala sam tada k’o kiša. Ni slike, teško nam je bilo. Samo onaj mali upis u matičnoj.
A zašto niste slavili?
Eh, bili smo mladi i ludi. Prijavili se, ali krivo izračunali vrijeme. Tata ti je morao žuriti na snimanje. Tako smo se vjenčali i autom odmah put Jadrana! Slavili poslije s ekipom. I medeni mjesec kaotičan!
Kako to?
Tata ti je tamo slomio nogu. Ja ga njegovala. Ali bilo je ljeto, more, smokve… i sreća… Što više treba? Iz te avanture smo te donijeli, kćeri… zato je taj kostim sretan! Probaj ga!
I sako i hlače sjedali su Niki kao saliveni.
Kao da je šiveno za mene! Prava magija!
A baba?
Sve joj duguješ! Ona mi je šivala kostim. I cipele našla. One što sam željela! Ja sam uvijek broj veći imala, pa nigdje nije bilo da odgovara. Svi su htjeli šljašteće cipele za svadbe. Ja sam željela jednostavne bijele balerinke.
Jesi našla?
Nisam ja, već baka. Uzela moj broj i odnijela kod starog postolara. Napravio točno što sam tražila. Evo, vidi!
Cipelice u kutiji bile su pravo čudo. Nika ih navukla, probala, pa prasnula u smijeh:
Neću ja biti Pepeljuga, mama.
Što nije u redu? Mira se uozbiljila.
Velike! Mi ni blizu stopala nemamo iste. Niki se oči napuniše suzama.
Cipele baš pašu uz odijelo.
Mala stvar! nasmije se Mira. Ti nikad nisi živjela u doba nestašice! Sad će to mama riješiti!
Gledajući kako Mira trpa vatu u cipele, Nika se smijala do suza.
Smij se, smij, ali znaj da isti trik radi i za grudnjak! Što je, smiješ se? Eh, vas mlade sve treba učiti! pružila joj cipelu. Probaj opet!
Sad paše!
Nosi ih za sreću, kćeri…
Nika će dobiti taj posao.
I film na kojem će raditi s tatinim prijateljem bit će veliki hit, a ona će konačno zakoračiti u svijet filma kao netko tko se cijeni.
No, najvažnije neće biti to. Na snimanju će upoznati ljubav svog života. Udaje se u istim onim cipelama koje joj je mama poklonila za sreću.
Kao i nekoć roditelji, Nika će se vjenčati tik pred odlazak na snimanje, a u zračnoj luci će izljubiti mamu i Fifi. Fifi će biti neobično mirna; a kad avion uzleti, duboko će uzdahnuti i poližiti suzu s Mirina obraza.
Neću plakati, Fifi… Neću! U pravu si. Treba biti sretan kad je naša cura sretna.
