Prava žena
Marina, gdje si ti opet?! Donesi mi krastavce! Dokle ću te čekat?!
Muž je već došao do kraja sa strpljenjem, čim je pojačao ton, ali Marina je imala važnije posla. Pred ogledalom, marljivo šminka lijevo oko, jedva dišući. Povremeno stane, trepne pa s divljenjem pogleda kako joj ta nova, preskupa maskara (koju ni s popustom ne bi kupila sama, da nije bila akcija dva za jedan) čini trepavice dužima nego most u Dubrovniku. Pravo oko, već uljepšano s maskarom, eyelinerom i sjenilom onim zbog kojeg je prijateljica Andrea rekla da može slobodno na večeru kod predsjednika, toliko je efektno zgledalo je duplo veće nego što bi mu priroda dala. I pomalo je podsjećalo na vrapca na kiši. Ali stajati Marina, naravno, ne planira. Još ima posla.
A one krastavce što se namaču u kadi njih može čekati. Nisu krastavci taj tren otkrili Ameriku.
Sve je to zato što je prije tjedan dana Marinin muž, taj isti Marko što sad juri po kuhinji i mota tegle s krastavcima za zimu, iz čista mira oglasio svoju volju:
Oću, da budeš prava žena!
I tutnuo joj karticu sa svog potajno skrivenog štek-racuna u Zagrebačkoj banci. Tu je štedio kunu po kunu cijelu godinu.
Da je Marina ostala zbunjena ništa ne govori dovoljno.
Prva joj je bila: treba tu dignut frku! Kak ne?! Ako je Marko uspio nešto novaca na strani skupit i to skriva od kućnog budžeta, znači, nije ni plaću dao do kraja, a bome je nešto vjerovatno slagao. Pa sad ti znaj di i kad! Sto joj je još zatajio? Nije to šala!
Ali, čim je ova mis’o projurila, došla joj druga. I već je sjela na stolicu pokraj štednjaka, dok je šugavi kiseli grah krčkao i preljevao van lonca.
Ček, što to znači prava žena?!
To je bilo Eh, nije ni znala što bi. Imala je volju zavrištat do Prevlake i natrag i razbit fini servisa koji joj je svekrva poklonila prošli tjedan. Taj servis, skup ko pola stana, sanjala je još u djetinjstvu da samo pogleda, a sada ga drži na polici. Kad je Marina, roneći suze, prevrtala tanjuriće prstima, svekrva se samo nasmijala:
Ajme, Marina, pa šta si mi ti tako smotana? Za tebe sam sve spremna napravit! Samo vi živite, meni je dosta!
A zašto je stvarno to napravila, Marina nije ni pokušala saznati. Svekrva žena iz Zadra, voljela je kratko doći, izljubiti sve, pa nabrzinu povući doma. Kod kuće je sto posla, uvijek bi rekla.
Marina nije ni ulazila u rasprave. Pusti ženu, vozi djecu na vikende, pazi da se ne razmašu po kući i svaki put smisli nešto sitno za poklon.
Jer, budimo realni, Marina i nije bila u milosti ni vlastite familije. Ako čak ni rodbina nije imala prigovora, što da očekuje od tuđe žene, koju je prije braka jedva i vidjela? Marko ju je jednom, s tada malim sinom, doveo upoznati k svojoj mami. Marina je, držeći sina na krilu, šaptala:
Možda ipak ne moramo ići? Što ću joj reći? Ona meni? Izbacit će nas van, nema šanse!
Ma nemoj tako! smijao se Marko moja mama nije od tih.
Znaš ti koliko sam ja puta na hladnom stala? Kad sam rodila Mislava, vlastita me teta izbacila. Rekla, sramotu sam im napravila, neka idem di hoću! Ti stvarno misliš da će me tvoja mama dočekat širokih ruku, s djetetom? Ajde, Marko, nisi ti baš tako pametan!
Gluposti! Nemoj zaključke prije vremena, možda se još iznenadiš.
Iskreno, Marina se iznenađivati nije imala želje nikakve. Ali, kad su već došli, uzela je snuždenog sina i pošla za Markom.
Markova mama, gospođa Ivanka, nije bila žena koja oko vesti priča tri dana. Pogledala je buduću snahu, klimnula i odmah raširila ruke prema dječaku:
Daj ga meni. Neka se naspava kod bake, vidim da je umoran.
Marina, ni sama ne znajući kako, prepustila je sina. Mali nije ni cviknuo, stisnuo njušku uz Ivankin vrat, poluzaspao i zaspao natrag.
Maminim baka je Ivanku nazvao odmah, čim je uspio izgovoriti baka. I otad je osvojila i Marinino srce za sva vremena.
Marina je postala mama mlada jedva navršila osamnaest. Ocu svog Mislava znalo je cijelo selo, i pričalo se što će biti hoće li taj Ivan Herceg odvest Marinu pred oltar il će, kao mnoge druge, samo ubrati cvijetak. Ni Ivan nije bio dobar glas znao je on točno što treba reći. Marina je bježala cijelu srednju, skretala pogled, izbjegavala i susjedni sokak kamo je znao stat.
Ali kad je jednom kasnila, vraćajući se s posjete teti u Rijeci, i vozila stigla samo do Klenovca, Ivan ju je uhvatio: Ma ajde, sjedi, dam ti prijevoz! Marina je pokušala iskočit, ali nije uspjela…
Kući se vratila u poderanoj haljini i suzama što nisu stajale. Skinula obuću kod vrata, da mama ne čuje, provukla se u kupaonicu, gdje je do jutra pokušavala saprati sa sebe sve tragove Ivanovih vrućih ruku i poljubaca. Plakala je, proklinjala dan kad se rodila i samo razmišljala kako da mama ništa ne nasluti srce joj je bilo loše, doktori rekli da uzbuđenja ne smije biti.
Mama, mila žena, nikad ništa nije doznala. Preminula je mirno, kad je Marina već bila u petom mjesecu trudnoće. Ostala je Marina sama na ovom svijetu.
Teta ništa. Nije se ni pravila da brine:
Sama si zaradila, sama i izvoli dalje. Nemoj samo mislit da ću ja dići ruku da ti pomažem! Mogla si odmah sve prijavit. Sad bi već bila udata, s glavom mirna, a ti ništa… E, meni se ne ispričavaj!
Marina, na pola živa od suza, tek nekoliko dana kasnije skužila je što teta misli. Onda je sama krenula kod seoskog policajca.
Marina, pa što nisi rekla odmah? Sad ćeš vidjet! uhvatio se čovjek za glavu.
Ivana su strpali gdje mu je mjesto.
Pokazalo se da ima djece po cijelom selu sedmero! Njihove majke, koje su u početku šutjele, kad su vidjele da Marina ne odustaje progovorile su.
Ivanova mama, kad je sin dobio presudu, opsovala je Marinu, pljunula joj pod noge i poželjela da joj dijete nikada ne ugleda svijet.
Srećom, selo je Marinu uzelo pod svoje. Već iste noći netko je tarom polio Bugarinov dvorišni zid, a kroz dva mjeseca morali su prodati kuću i otići sramote.
Marina je rodila zdravog, glasnog dečkića klasični Marinin, ni traga Ivanovoj obitelji. Nos i uši na djeda kojeg se nije ni sjećala, kovrčava kosa i oči crne ko trešnje od bake.
Susjede su pomagale svakak donijele robicu, netko i kolijevku. Novac što joj je od mame ostao trošila je pažljivo, svjesna da tek sad počinje prava borba.
I taman što je pomislila da su stvari krenule na bolje, iz Rijeke dođe teta s dva strica koje Marina nikad nije ni vidjela.
Vidi, Marina… Moraš van iz kuće. nisu ni kavu sjeli Kuća je naša, djedovina. Dok je mama bila živa, pustili smo je, sad ćemo prodat. Nama trebaju kune! Dat ćemo ti poštenu trećinu, nismo mi stoka!
Marina se zamislila za taj novac u selu nije mogla ni kokošinjac kupit, a kamoli krov nad glavom. Tad je shvatila mora ići u grad. Al kako, sama, s djetetom, bez ičije pomoći? Selo je štitilo, u gradu nikog nema. Teta okrene glavu od kolijevke, promrmlja nešto ružno. Ali Marina na takve riječi nije gubila vrijeme. Nema ona kome polagat račune, dijete je njeno.
Stric i teta otišli, a Marina u suzama. Skuplja stvari, gubi dom što drugo?
I dok je ona brojala što sad, seoski su susjedi nosili priče o teti, tko ju je što pitao, tko odgovorio, kome je što rekla… Ali seoski policajac joj ubrzo dođe na vrata:
Vidi, Marina U susjednom selu jedna gospođa prodaje pola velike kuće. Udovica, djeca po Njemačkoj, sama joj je teško. Dobro je, vrijedna žena, malo zahtjevna, ali ti odmah možeš uzet sobu, a ona će ti pomoći i oko malog, pogotovo kad kreneš raditi.
Ima li kakvog posla? Trebalo bi mi, iskreno pita Marina.
Kako nema! Ana, moja poznanica, otvara treći dućan. Javim ja njoj za tebe?
Naravno!
I tako je Marina završila na kasi, gdje su je svi odmah zavoljeli a među njima i Marko.
Marko je došao iz Zagreba, pomagao majci, a kad ga je poslala po kobasice i kruh, upravo je Marina pakirala stvari na blagajni. Kao hipnozom, izbrblja mu sve o sebi, o Mislavu, o dobroj gazdarici. Nikad nije bila pričljiva, ali s Markom sve je izlazilo samo od sebe.
A Marko je slušao, šuteći, ali znao je neće on ovdje naći mira dok ne riješi što mu srce šapće.
Ali nije odmah navalio imao je i svojih rana. Bivša žena nestala preko noći, dvoje male djece, njemu na brigu, majka bolesna, otac nemoćan. Nije znao kako ispričati sve to Marini, pa je danima slučajno obigravao trgovinu, tražeći priliku.
Nije znao da Marina nije zaboravila ni njega poput prave žene, raspitala se o Marku kod Ane i sve doznala.
Kad se pojavio, Marina ga je dočekala u stilu:
Koliko stariji ima godina?
Tri mu sad došlo.
A mlađi?
Godinu dana.
Kao moj Mislav…
Marina…
Dovedi ih, da ih upoznam. Pa ćemo vidjeti.
I tako su započeli zajednički život.
Svadbu su napravili skromno, s uskim krugom, obiteljski. Nakon svadbe su prvi put za Marinu otišli na more veselila se više nego cijela raja, jer do tad nije vidjela ni Jadran ni veće od Sinja.
Ali nije to sve bilo usputno. Prvo je najstariji sin ozbiljno obolio, a Marina dva mjeseca noćila kraj njega u bolnici. Svog Markovog najmlađeg čuvala je svekrva.
Onda se iznenada pojavila Markova bivša, tražit djecu. Tad se Marina pokazala borila se, nije ih dala. Prošla je birokraciju, išla u rodni kraj po savjet, prošla sve sudove, i na kraju uzela djecu pod svoje i na papiru i u srcu.
Bivša se opet izgubila, prije nego su sudci stigli do zaključka, a svekrva ju je poslije izgrlila:
Sad sam mirna za moju unučad!
Godine su prolazile, djeca rasla, a Marina je ostala ista pomalo tiha, uvijek s osmijehom, radišna, ali u selu su znali: ona ti je ko mačka. Možda mirna, dok te ne diraju, ali ko na zub dođeš, ugristi će ti da živa krvi nemreš ostat.
A sad, Marinu prozvaše jel ona žena ili nije?!
Noć poslije kad joj je Marko tutnuo karticu, nije oka sklopila. Vrtila se, gledala se u ogledalu, okretala na sve strane, pokušavala shvatit što joj fali. Pitat muža? Ma kakvi ljuta je.
Sutradan djecu pošalje u školu i vrtić, a ona kod prijateljice Ane (ne te iz dućana, nego one iz mladosti):
Ana, šta da radim?!
Ana sličnog soja ništa ne rješava dok ne provjeri što pišu ženski časopisi. Nagomilale su ih još s pazara, pa pol sata kasnije znaju: prava žena jede zdravo, vježba, uvijek nosi pravi grudnjak, ima frizuru, i po mogućnosti nokte ko Severina i muž joj stalno kupuje nove čizme a Marina ni ukosnicu ne mijenja, kamoli čizme!
Ukosnice i ne kupi. Ali spakira stvari, otputuje do Splita s Anom, kupi novu maskaru, spavaćicu i štikle tako glamurozne da ih je doma skrivala ko svetu relikviju da djeca ne spale na klizaljke.
I naravno, Marko nije ni dočekao divljenje krastavcima. Marina skoro završila šminku, kad vrata kupaone lupiše, ona direktno četkicom u oko! I zaključila: ma nek idu svi k vragu, niš od prave žene.
Marina, što radiš?! skočio Marko, gledajući ženu kako skače na jednoj nozi lamentirajući kroz suze.
Sve zbog tebe! škripnula Marina, malo kroz suze, malo kroz živce, šofirajući razmazanu maskaru preko lica i kupaonice. Hoćeš ženu, ženu! Pa šta sam ja, paradajz?
Marko, shvatio što je posrijedi, zagrli je:
Aj dođi, ludače! Daj da pomognem!
Dok joj nježno briše lice ručnikom, grli i šapuće:
Ja sam, naravno, bedak, ali i ti si svoja! Znaš da nisam od velikih govora. I ti si sama iskonstruirala problem, pa se ljutiš! Da nisi pitala!
A zakaj si mi dao pare i rekao da nisam žena? pokušala Marina opet biti tvrdoglava.
Baš zato što nikad ništa sebi ne priuštiš. Djeca ovo, ja ono, moja mama kolače ti kruh i vodu! E, pa kad imaš karticu troši kako te volja! Budi kao one žene što si ih čitala u onim časopisima. Jer ti to zaslužuješ!
Sad je već Marina pukla od smijeha.
Toliko se smijala da su djeca dotrčala, na prvu misleći da mama plače, pa su digli toliku galamu da je pola sata trebalo da sve utiša.
Navečer, kad su klinci u krevetu, Marina izađe na trijem, digne lice prema zvijezdama, diše i smije se na samu pomisao na kaos koji je izvela.
Gotov sam, sve završio! izađe Marko, sjedne kraj nje.
Dobro si ih smotao?
Ma, još će i na izložbu! Bit će krastavci godine.
Dobro će mi doći, i to uskoro. nasmije se Marina, spusti Markovu ruku na trbuh.
Daj ne pričaj! I ti šutiš do sad?! skoči Marko, grleći je.
Pa kad ću? Ili krastavci, ili tvoja očekivanja nemam vremena ni za nos ispuhati!
Ona bi možda nešto još dodala, ali muž joj ne da.
Prvo je poljubi, onako, da zna da prava žena nikad ne zaboravlja tko je, a onda stisne uza sebe, da vidi gdje joj je mjesto.
Nad srcem, nagnuto s desna. Tamo gdje duša diše.
