Jednog dana u selu
A što ako se on ne vrati? zavapila je Marija Petrović, brišući suze i pogledavajući prema mjesnom redaru. Ma nije on tip koji bi zalutao bez razloga. To vi, muški, stalno mislite samo na to, ali moj Ivica nije takav.
Što, nije muškarac? kiselo se nasmijao Ivan.
*****
Bacivši pogled na sat, Ivan je s olakšanjem uzdahnuo: radni dan mu je napokon završio, pa je mogao bez grižnje savjesti krenuti kući.
Izlazeći iz malene zgrade mjesne zajednice, zaključao je vrata i krenuo prema svom autu. No nije uspio ni doći do njega.
Upomoć! začuo se iza njegovih leđa paničan ženski vrisak i Ivan se naglo okrenuo.
Mahala je rukama, spoticala se na svakom koraku prema njemu je trčala Marija Petrović. Njena uznemirenost jasno je govorila: nešto se dogodilo.
Nadam se da nije kakvo zlo zabrinuo se Ivan i potrčao joj ususret.
Inače, Ivan je bio komunalni redar iz obližnjeg, većeg mjesta, a u ovo selo dolazio bi barem tri-četiri puta tjedno ljudima pomoći, riješiti sitne probleme ili tokmaknuti koju riječ.
Današnji dan bio je baš onakav kakav je od milja zvao dan otvorenih vrata red ljudi, svi sa svojim mukama, žalbama ili tračevima.
Prvi je došao Stjepan Novak, koji je morao prijaviti susjeda jer ovaj iz šume nosi drva.
Gledajte, ja ih kupujem na metre, a on odnosi iz šume! Besplatno. Molim vas da to riješite, to je nepravedno! ljutito je udarao štapom o stol stariji gospodin.
Razmotrit ćemo, Stjepane, napravit ćemo sve kako treba klimao je Ivan, bilježeći sve u svoj rokovnik.
Neka bude po propisu! otpuhnuo je Stjepan. Ja, eto, pošteno plaćam, a susjed krade od države!
Naravno, ne brinite, ako se dokaže da zaista radi nešto protuzakonito smirivao ga je Ivan.
Nije to bila prva takva prijava, a svaki put bi se ispostavilo da susjed uopće ne krši zakon samo čisti šumu od otpadaka i grana, a Stjepan, koji skupo plaća grijanje na drva, smatra to nepoštenim
Onda je stigla baka Kata s tužnom pričom o svom sinu Anti, četrdesetgodišnjaku koji je opet popio svu mirovinu i došao tražiti još.
Ajde ga malo upozorite, gospodine Ivane! preklinjala je Kata. Više nemam snage s njim izlaziti na kraj.
Ivan je sve zapisao.
Možda ga treba negdje poslati da zaradi koju kunu pa da nema vremena za pijanstvo?
Strpljivo je saslušao, objasnio da nije baš tako lako nekoga slati na rad za prekršaje, ali obećao da će razgovarati s Antom. Ipak je njegov posao saslušati svakoga i barem probati nešto učiniti.
Nekoga utješi, nekome još jednom objasni pravila, a nekome ponekad mora poprilično izravno reći što misli sve u službi sela.
Došla je i baka Ljubica po sjeme rotkvice i krastavaca zamolila da joj Ivan ponese iz grada, jer ona nema snage više po autobusima.
Pristavio je i Mihovil, bivši šinter, koji se raspitivao ima li možda kakvo slobodno mjesto u policiji. Volio bih nešto korisno za društvo raditi! ponosno je izustio.
Bože, kako je današnji dan bio naporan. Ivan je već mislio kako će napokon sjesti u auto i pravac kući, kad se pojavila Marija Petrović doslovno zadnja mušterija dana.
Gospođo Marija, što vam je? Izgledate užasnuto izustio je Ivan kad mu se žena napokon primakla i pokušavala doći k sebi.
Ivica mi je nestao! u panici ispali. Moramo ga odmah tražiti!
Ivan zastane.
Na ovom je selu bio tek tri mjeseca i znao je sigurno gospođa Marija nema muža. Pa kog onda tražimo? pitao se Ivan.
Stanite, gospođo Marija. K’o je taj Ivica? Blizak rođak?
Ma kakav rođak Ivica je moj mačak! Najdraži. Već godinu smo skupa, a sinoć ga nigdje Zovem ga, nema ga! Što mu se moglo dogoditi?
Ivan je teško uzdahnuo, tražeći riječi da gospođi Mariji što nježnije objasni traženje nestalih mačaka nije baš zadatak komunalnog redara. Ali
Možda možda su ga ukrali! nije stajala Marija. Prelijep je, znate! Moramo pod hitno nešto napraviti Gospodine Ivane, recite kolegama neka pokrenu kako ono akciju Prsten. Vidjela sam na Dnevniku da tako rade.
Aha, još da zovem interventnu policiju iz Zagreba! pomislio je Ivan. Glasno reče:
Ma ne paničarite. Možda se samo malo prošetao, tu je lijepo vrijeme, kraj je ožujka. Nema zime, još koji dan i vratit će se, živ i zdrav
A što ako se ne vrati? suznim je glasom odbrusila Marija. Da je za ženama, nije! Vi muški stalno mislite na to, ali moj Ivica nije takav!
Šta, nije mužjak? poluironično ponovio Ivan.
Jest, ali s karakterom. Vidiš, donijela mi ga kći iz Zagreba i odmah ga, onako gradski, dali onaj zahvat, znate na što mislim
Znam, ne morate dalje zakočio je Ivan razgovor.
Jadni mačak prošlo mu je kroz glavu.
Ali mu je bilo jasno i da se gospođe Marije neće tako lako riješiti. Službeno nije morao tragati za mačkama, ali kolikoput ga je obradovala pogačom?
I sad da je odbije?
No, jedno je bilo sigurno traženje mačke nije kao traženje čovjeka.
Ljudske nestanke možeš bar pratiti: znaš kamo je krenuo, ima osobnu, možeš obići bolnice možeš tražiti. No mačak on ima svoj svijet.
Može se jedino probati s oglasima i fotografijom, zalijepit na stubiće i plotove. Možda, ako tko vidi
No odnekud mora početi. Ivan nije nikad to radio, ni na tečaju nije o takvom slučaju slušao.
Gospodine Ivane, čujete li vi mene? prekinula ga je Marija, čvrsto ga držeći za rame. Šta ćemo, sat brzo prolazi!
Da, čujem, razmišljam
Nije tu za razmišljanje krenimo, proći će još jedna noć, a noćas je bila baš studena. Ako mu se nešto dogodilo opet je zaridala, prekivši rečenicu rukama na licu.
Ivan je odlučio pomoći će joj pa makar ga ismijavali što je po selu tražio mačka. Bio mu je savjest mirna važno je pomoći.
Dobro, idemo kod vas. Krenimo od vaše kuće i usput mi prepričajte sve o vašem Ivici. Možda ste zadnje vrijeme zamijetili neku promjenu u ponašanju?
O, ispričat ću sve, samo brzo, žurno je sjedala na suvozačko mjesto Ivana u policijskom autu.
*****
Ivan je tihim koracima obišao dvorište i svaki kut kuće Marije Petrović, pregledao sve šupe i pomoćne zgrade.
Nigdje ni traga od mačka.
On, zamislite, nikad nije tako nestajao. Lani su svi susjedski mačori u ožujku bili u lovu na ženke, ali on moj Ivica uvijek doma. Znate zašto?
Zašto?
Jer mi je kći rekla da to njega više ne zanima. Da su mu u Zagrebu sve odradili, znate na što mislim
Znam, shvatio sam.
E pa vidite ozbiljno ga je pogledala i čvrsto se uhvatila za njegovu ruku: Ivica nije imao razloga bježati iz kuće. I sad ga nema. Ili ga je netko ukrao. Znam tosrce mi govori da nije sve čisto, da ima nečeg sumnjivog.
Ivan je duboko udahnuo.
Mirisalo je na kasni snijeg, gnojivo i roštilj. Netko slavi rođendan na susjednoj ulici miris mesa probudio je glad, pokušao je ne misliti o hrani.
Ali nije mogao.
Ostavi mu jutros hranu u zdjelici, u slučaju da se vrati. Pogledajte, još je netaknuta. Vidite pokazivala mu je Marija zdjelicu pune hrane.
Vidim odgovorio je Ivan, odmičući korak. Kažete, zadnje vrijeme sjedi na ogradi i gleda u daljinu?
Tako je. Tjedan dana već sjedi i gleda.
Kamo točno?
U praznu kuću preko puta. Deset godina već nitko nije dolazio tamo.
Nije imao što tamo tražiti, gospodine Ivane, sumnjičavo ga je pogledala. Da je i otišao, već bi se vratio, a ovako Mora da su ga ukrali.
Dobro, ajmo obilaziti susjede. Možda je netko vidio nešto. Najbolje, krenut ćemo od vaše ulice.
Već je i red
Nakon par sati, mogli su jedino priznati: nitko od susjeda nije ni vidio Ivicu zadnjih dana. Neki nisu ni znali da taj mačak postoji.
Kako barem izgleda? pitala je Nada Blažević, sa samog ruba sela.
Pa kako Mačak kao svaki drugi.
A stvarno, Marija, kako izgleda tvoj Ivica? uključio se i Ivan.
Kakav? Onako, pravi domaći: debeo, sivi, tigrasti, oči blagozelene. Eto ti opis.
Ima li slika?
Ima kod Josipe u mobitelu. Mogu joj napisati, neka vam pošalje, razvukla je osmijeh na spomen kćeri.
Uvijek je posebno bila ponosna na svoju Josipu radila je u velikoj tvrtki u Zagrebu, rijetko dolazila, ali je uvijek slala pomoć i dovela joj mačka, da joj ne bude dosadno. Tko zna kako bi izgledali Marijini dani bez Ivice
No, baš jučer, Josipa nije ni zvala.
Ali toga se Marija ni nije sjetila, ionako je cijeli dan tražila Ivicu, pila tinkture za srce, plakala u rubac, izlazila svako malo van I dočekala njezin se Ivica nije vratio.
Neka pošalje sliku na moj broj, dogovorio je Ivan. Onda upita Nadu: Jesi li ti imala problema s mačkama ili ti je što nestalo?
Meni?! Ma, rado bih da mi koji nestane, imam ih šest, a hrane se kao u vojsci. Niti jedan nije nestao, svi kod kuće.
I drugi susjedi iste priče njihove životinje su na broju. Serijska krađa nema tu uporišta. Pa di je onda taj, dovraga, mačak?
Ostaje još jedna mogućnost, zamišljeno reče Ivan, gledajući prema oronuloj kući preko puta.
Koja? tresnula je Marija rukom o prsa.
Hajdemo, sami ćemo provjeriti, odlučno je povukao Mariju za sobom prema ruševnoj kući.
*****
Deset minuta kasnije, Ivan i Marija stali su pred tom pustopoljinom.
Razbijena stakla, vrata naslonjena na zid, srušeni dimnjak nije ulijevao povjerenje, ali Ivan je znao da mora provjeriti svaku sumnju.
Čekajte tu kod vrata, ja ću ući sam i pretražiti teren.
Opet vam kažem, gubite vrijeme Moj Ivica se tu ne bi zadržavao.
Nikad ne znaš, život uvijek iznenadi, kratko je odgovorio Ivan i nestao unutra.
Dugo nije izlazio, pa se Mariji učinilo da čuje nekakvo mjaukanje tamo unutra.
Kada se Ivan napokon pojavio, nosio je jaknu u naručju, a nešto se micalo pod njom
Zaboga, nije valjda Ivica? sijevnula joj je misao.
Što imate tamo? preplavila su je uzbuđenja, potrčala mu je u susret.
Mačići.
Mačići?! Što će oni tamo, a gdje je moj Ivica? prekinula ga je usred rečenice.
I Ivica je tamo i njegova prijateljica, ženka. Gle, ovamo! Ivan otkloni jaknu, iz nje iskaču sivi tigrasti mačak i mačkica, veselo mašući repovima.
Ne shvaćam Ivica moj A rekli su mi da više nema tih mogućnosti kako ono
Ne morate dalje, shvatio sam, nasmijao se Ivan.
Vi shvaćate, a ja ne Kako je onda tata ovim mačićima? zbunjeno ga je gledala Marija.
Sumnjam da je otac, odgovara Ivan. Vi ste rekli da nije sposoban za to, a i po vremenu nije moguće. Vjerojatno je samo jako poželio biti tata. Možda je kod njih prava ljubav, pa prihvatio tuđe mačiće kao svoje. To mi je jedino logično objašnjenje.
Zaljubio se, znači Marija je pogledala svog Ivicu s blagom prijekorom.
Mijau odgovori Ivica.
I nije mogao javiti svojoj gazdarici? Morao si nestati cijelu noć, da ja nemam mira?
Mačak se sklupčao oko njezinih nogu, tražeći oprost.
Možda je mislio da ćete se ražalostiti, pokušao je Ivan. Kad sam ušao, grijao je sa svojom mačkom male mačiće. Bilo je hladno. Čuvao ju je, vjerojatno se bojao da ne ostane sama. Čak je i na mene skočio, jedva sam mu objasnio da sam prijatelj
Ajde, sad nas odvezite kući, Ivane, obrisala je suzu Marija.
Uzet ćete i mačiće?
I nju ću povesti, ljubavi i sreće nikad dosta
Tako je!
A i Ivica moj ne bi svakakvu pustio u svoje srce!
*****
Kad su stigli pred kuću Marije Petrović, pred kapijom crni, skupi auto, kraj njega mlada žena u elegantnom kostimu.
Mama, našao se Ivica?! Zašto se ne javljaš na mobitel, već dvadeseti put ti zovem!
Eto nespretno se nasmijala Marija izlazeći iz policijskog auta. Isključio se mobitel, a nisam stigla ni napuniti ga, tražili smo mačka. Ovo je Ivan, naš redar, njega sam zamolila da zatraži tvoju sliku Ivice.
Pa pokušavala sam, ali si mi krivo napisala broj, jednu cifru si izostavila!
Oprosti, bila sam sva u panici
Drago mi je pružila je Josipa ruku Ivanu.
I meni.
I što je sada našli ste ga ili što?! pitala je Josipa.
Ajmo u kuću, nasmijala se Marija Sad ćemo popiti čaj, ispeći malo krumpira, donijet ću kisele krastavce iz podruma, i koja kapljica za sreću Moramo čestitati na prinovi!
Na kakvoj? iznenadila se Josipa.
Ma, dođi, sve ću ti ispričat, i ti, Ivane, pridruži nam se.
Dolazim, samo uzmem jaknu
*****
Tako sad, umjesto jednog, Marija Petrović u kući ima cijelu mačju obitelj čak pet članova.
I ništa joj više ne nedostaje. Najviše se raduje što je Josipa napokon zavoljela jednog dobrog mladića i možda će uskoro osnovati svoju obitelj i podariti joj unučiće.
Sve zahvaljujući Ivici.
