Imam 51 godinu, a u jednom mjesecu sam imao 9 dejtova s razvedenim ženama 45+: zašto sam još uvijek sam
Kad sam se prije tri godine razvodio, bio sam siguran: najviše pola godine i imat ću novu vezu.
Imam svoj stan u Zagrebu, stabilan posao, ne pijem i nemam potrebe za avanturama. Imao sam tada četrdeset osam godina i iskreno sam mislio da s takvom životnom situacijom neću ostati sam.
Sad mi je pedeset i jedna. I dalje se vraćam u prazan stan.
Nije da ne pokušavam. Samo prošlog mjeseca bio sam na devet dejtova sa ženama svojih godina, od četrdeset i pet do pedeset par. Sve su bile razvedene, samostalne, u profilima su pisale kako znaju što žele od života.
Nakon tih devet susreta shvatio sam jednu neugodnu istinu: nije stvar ni u izgledu ni u godinama, pa čak ni u onom svi dobri su već zauzeti.
Problem je drugdje.
Dejt #1. Gospođa detaljan popis
Ivana, četrdeset i sedam, ekonomistica. Na slikama ugodna, uredna, bez filtera i mačkica. Prva je pisala, dopisivanje lako.
Našli smo se u kafiću. Sjela nasuprot mene na sekundu točno, naručila zeleni čaj bez šećera. Nasmišio sam se:
Reci mi nešto o sebi, što te ispunjava?
Ivana mirno vadi mobitel, skrola i kaže:
Da ne gubimo vrijeme, pripremila sam listu pitanja. Trebamo odmah vidjeti odgovaramo li jedno drugom.
I otvori bilješku.
Prvo pitanje: zajednički budžet. Drugo: jesam li spreman preuzeti njen kredit. Treće: želim li još djece. Četvrto: kakav mi je stav prema selidbi. Peto: koliko novca dajem djeci i koliko sam u kontaktu s bivšom.
Sat vremena iskreno odgovaram. Osjećam se ne kao muškarac, nego kandidat za poziciju muža. Svaki odgovor kao kvačica u njenoj mentalnoj tablici.
Kad sam pokušao pitati o njezinim interesima, odmahnula je rukom:
Idemo prvo po popisu, može? To je važno.
Nakon sat i pol našeg intervjua ugasila je mobitel, ljubazno se zahvalila i nestala. Niti jedne poruke nakon toga.
Izgleda da sam pao na njezinom ispitu.
Dejt #2. Život u sjeni bivšega
Marijana, četrdeset i osam, nastavnica. Ugodna žena, topla, osmijeh kao kod nekoga tko je svašta preživio ali nije ogorčen. Prošetali smo Jarunom.
Razgovor je tekao lagano dok nisam spomenuo da volim filmove.
Moj bivši nije mogao podnijeti filmove, odmah je rekla. Uvijek je tvrdio da je to gubljenje vremena.
Kasnije sam rekao da mi kuhanje ide od ruke.
Moj bivši si nije znao ni čaj skuhati. Sve je to po njemu bio ženski posao.
Cijeli razgovor odvijao se tako: nisam završio ni rečenicu, a bivši je već bio glavna tema.
Auto? Bivši se bojao voziti. Stan? Do četrdesete je živio s mamom. Ljetovanja? Nigdje nismo išli, bio je škrt.
U nekom trenutku sam shvatio: za nju nisam bio osoba nego usporedba, pozadina za njezine stare rane.
Nije tražila partnera. Tražila je anti-bivšeg. Kakav sam ja zapravo nije bilo važno.
Dejt #3. Bivši uvijek među nama
Antonija, četrdeset i devet, dizajnerica. Lijepa, moderno odjevena, ugodan parfem. Pomislio sam: evo normalne zrele žene.
Prvih pola sata pričali smo o poslu, gradovima, knjigama. Osjetio sam lakoću, mislio: eto, to je to živo druženje.
Onda iz čista mira kaže:
Znaš, i moj bivši je tako govorio. Ali sve su to bile prazne riječi.
I krenulo je.
Ostatak dejta pretvorio se u seriju Kako sam živjela s tim čovjekom. Kako ju nije cijenio, kako je obećavao pa lagao, kako je ona vjerovala, trpjela, držala obitelj.
Svaku moju rečenicu uspoređivala je s onim što bi bivši govorio:
Voliš kuhati? Moj je obožavao. Nikad nije skuho.
Voliš putovanja? Moj je htio. Na kauču, s daljinskim.
Pokušao sam promijeniti temu. Pitao o njenim projektima, gradovima gdje je živjela. Ali bivši muž bio je s nama za stolom, samo što nije ništa naručio.
S trećim na dejtu nema šanse za novu vezu.
Dejt #4. Ljubav je luksuz
Mirjana, pedeset godina, knjigovotkinja. Smirena, ozbiljna, glas staložen. Našli smo se u kafiću na Kvatriću.
Pokušavao sam biti duhovit odgovor samo jasno. Ispričam neku šalu ona klima, kao da odrađuje popis.
Što voliš raditi u slobodno vrijeme? pitam.
Radim.
A kad imaš slobodan dan?
Pospremam po kući.
Nema nikakvih emocija. Nema žara. Kao da je osoba u sebi sve prebacila na štednju energije.
Pitao sam tiho:
Zašto ti sada treba veza?
Mirjana se nije ni zamislila:
Želim stabilnost. Da mi bude netko pouzdan uz bok.
A ljubav?
Slegnula ramenima, kao da smeta komarac:
U ovim godinama ljubav je luksuz. Važno je da je praktično.
Gledao sam je, shvatio da ne traži osobu nego funkcionalan ormar da stoji, ne klima se i ne kvari.
Ne želim biti ormar.
Dejt #5. Gospođa popis
Željka, pedeset i jedna, voditeljica odjela. Brzi korak, skupa torba, odlučan pogled. Restoran birala sama, nije bio jeftin.
Od početka preuzima inicijativu:
Ne igram se. Želim ozbiljnu vezu. Jesi li stvarno spreman za to ili zafrkavaš?
Osjetio sam se kao maturant na ispitivanju i rekao, valjda iz straha:
Spreman sam.
Željka klimne i krene niz popis:
muškarac mora zarađivati minimalno kao ona;
mora barem dva puta godišnje s njom na more ili putovanja;
mora poštovati njenu karijeru, i ni slučajno ne tražiti da više bude doma;
mora biti spreman upoznati njenu odraslu djecu nakon tri mjeseca;
mora prihvatiti njen krug prijatelja, navike i tempo života.
Riječ mora čuo sam češće nego vlastito ime.
Sjedio sam, slušao i shvatio da za mene tu nema mjesta. Samo pozicija muškarca po mjeri.
Nema partnerstva, nema razgovora. Samo ugovor s milijun stavaka.
Dejt #6. Treba mi tata, ne dečko
Snježana, četrdeset i šest, menadžerica. Mladi stil, jarke nokte, glasan smijeh. Nakon prijašnjih dejtova, djelovala kao malo svježeg zraka.
Ali za dvadeset minuta postalo je jasno da brzo postajem spasitelj.
Znaš popraviti nešto u stanu? Kod mene se stalno nešto kvari, a nemam pojma o tome.
Imaš auto? Trebalo bi me nekad dovesti do posla.
Razumiješ se u poreze? Ja to mrzim, možeš mi pomoći?
Iza svakog pitanja čulo se: Napravi umjesto mene. Preuzmi. Riješi.
Znaš, rekla je, toliko mi fali jaka muška ruka. Netko tko će brinuti za mene, riješiti stvari, biti odgovoran. Ja samo želim biti slaba
Pokušao sam blago:
Ali ti si odrasla žena, imaš posao i svoj život. Mnogo toga možeš sama.
Odmah se uvrijedila:
To je tipično muški! Ne želite brinuti o nama.
Za nju je briga značila potpuno vođenje njene svakodnevice. Nisam spreman opet glumiti oca odrasloj osobi.
Dejt #7. Vječna žrtva
Vedrana, četrdeset i šest, knjigovotkinja. Tiha, povučena, pomalo nesigurna. Pomislio sam: Evo, ona barem nema popis i zahtjeva.
Prvih dvadeset minuta odgovarala je suzdržano. Onda je zašutjela odnosno počela je pričati.
I izlile su se teme: kako je muž ostavio radi mlađe, kako je sama odgojila djecu, štedjela na sebi, kako joj nitko nije pomogao, kako je plakala noćima.
Priče za pričom o boli, nepravdi i razočaranju.
Toliko sam napravila za obitelj! I na kraju ostala sama.
Uništila sam svoju karijeru da bi njemu bilo lakše! Ni hvala nije rekao.
Djeci sam sve dala, sad mi ni ne stignu nazvati.
Pokušavao sam podržati, reći nešto lijepo. Ali nije trebalo razgovora. Samo bilo kome ispričati svoju tugu.
Na kraju večeri osjećao sam se iscrpljeno kao limun iscijedjen. Kao da mi je netko prebacio svoje kofere s kamenom i rekao: nosite ih.
Dejt #8. Gospođa kontrola
Jasmina, pedeset i dvije, liječnica. Točna, uredna, sve pod konac. Našli smo se u kafiću, došla je ranije, sjela u kut.
Naručio sam cappuccino. Jasmina odmah kaže:
Bolje bi bio americano. Mlijeko u tvojim godinama nije dobro za želudac.
Ispričao sam kako smo imali problem na poslu zbog pada sustava.
Stani, prekine me, rekao si da je to bilo u srijedu. A ranije da je sastanak bio u utorak. Nema ti to logike.
Slučajno spomenuo da nekad idem spavati tek iza ponoći.
To ti nije dobro. U tvojim godinama trebaš u krevet do 23. Inače strada živčani sustav.
Svaku moju rečenicu ispravljala je i komentirala. Kao da ima interni pravilnik od kave do vremena spavanja.
Jasno sam vidio budućnost: osoba koja će pratiti što jedem, kada idem spavati, s kim se družim, na što trošim kune.
Taj zdrav život nije za mene.
Dejt #9. Znam što nije u redu s tobom
Kristina, pedeset tri, psihologinja. Nadao sam se da će napokon znati što su osjećaji i granice.
Nadanja su trajala 15 minuta.
Rekao sam:
Volim tišinu, ne odgovaraju mi velika društva.
Odmah kaže:
Ti si introvert s izbjegavajućim stilom vezivanja.
Spomenuo sam razvod prije tri godine.
Tri godine sam, to znači da imaš strah od bliskosti.
Naručio sam odrezak.
Klasično, nasmijala se, crveno meso kao kompenzacija unutarnje nesigurnosti.
Svaku moju rečenicu pretvarala je u dijagnozu. Osjećao sam se kao slučaj, a ne čovjek na dejtu.
Na kraju večeri šalje poruku:
Zanimljiv si, ali osjećam da nisi spreman za svjesnu vezu.
Odgovorio sam:
Možda si u pravu.
I shvatio da me čak ne zanima raspravljati. Umorio sam se biti slučaj.
Kada sam nakon devetog dejta došao doma, sjeo u kuhinju s čajem i prolistao sve susrete kao film.
Odjednom sam shvatio: ni jedna od njih nije zapravo tražila čovjeka.
Netko je tražio prolazak testova i uklapanje u sistem. Netko suprotnost bivšem mužu. Nekome je trebao besplatan terapeut, nekome strog tata ili komad namještaja. Nekome netko za kontroliranje ili zanimljiv slučaj za analizu.
Svatko je imao svoj scenarij. Svoju priču i teret, koji su pokušale prebaciti na tuđa leđa.
Ali nijednoj nije trebao jednostavno muškarac sa svim prednostima i manama, strahovima i snovima.
Zašto su sami i ima li to veze s godinama?
Prijatelji kažu:
Ma što ideš sa svojim vršnjakinjama? Traži mlađe, s njima je lakše.
Iskreno? Ne vjerujem da je stvar u broju na osobnoj.
Da, poslije četrdeset i pete većina ima razvod iza sebe, zdravstvene probleme, dugove, djecu, razočaranja To je život.
Nije problem u teretu koji nosimo.
Problem je kad ga ne želimo nositi sami. Očekujemo da dođe netko tko će sve to srediti, popakirati, liječiti, dokazivati, kompenzirati.
I tako umjesto želim upoznati tebe ispadne želim da izliječiš moje stare rane.
A jesmo li mi muškarci bolji?
Ne bi bilo pošteno reći da samo žene hodaju na dejtove s torbama trauma.
I ja dolazim sa svojim bremenom. Imam svoj strah od ponavljanja lošeg braka, ustrajnosti, navike, i svoje mušice.
Samo muškarci češće skrivaju svoj teret. Ne pričaju satima, ne pišu popise i upitnike. Ali to ne znači da ga nema.
Ponekad pomislim: možda problem nije u tome da poslije četrdeset i pete svi imaju ožiljke, nego da ne znamo iskreno sebi priznati:
Da, sa mnom nije lako. Da, boli. Da, imam što raščistiti i to je moja odgovornost.
Pitanje za sve koji su opet sami nakon braka:
Nisam našao onu pravu nakon ovog mjeseca i devet susreta. Ali sam vidio razne ženske priče i lakše prepoznao i svoje muške.
Jeste li i vi naišli na taj teret u odnosima nakon četrdesete?
Ako ste muškarac prepoznajete li bivše ili sadašnje partnerice u ovim opisima? Kako ste se s tim nosili?
Ako ste žena imate li slične priče? Želite li partnera ili ipak spasitelja, tatu, suca, publiku?
I najvažnije: može li se i nakon četrdeset i pete graditi nova veza, ak iskreno priznamo svoje ožiljke i ne prebacujemo ih drugome?
Pišite, podijelite svoja iskustva. Možda baš vaša priča pomogne svima nama shvatiti što nam se ovo zapravo događa.
U konačnici, život nas svakoga nosi i oblikuje, ali da bismo nekoga iskreno primili u srce, trebamo najprije upoznati i prihvatiti vlastite rane a ne očekivati da ih netko drugi zauvijek popravlja. Tek kad smo spremni sami rasti, možemo stvarno biti sretni u dvoje.
