Andrej je sjedio na kuhinjskom stolu i promatrao kako prašinske čestice plešu u zraci zalazećeg sunca. Stan broj 48 u Ulici Mira bio je besprijekorno čist. Previše čist.

Andrija je sjedio na drvenom stolcu u kuhinji i promatrao kako sitna prašina pleše u zrakama zalazećeg sunca. Stan broj 12 u ulici Petra Preradovića sada je bio besprijekorno uredan. Čak i previše.

Prije tri mjeseca iz ovog stana odselila je Mirjana. Sa sobom je odnijela kofere, mirisnu dracenu, a najvažnije desetogodišnjeg Roka i šestogodišnju Cvitu. Prvih dana Andriji se činilo kao da je napokon slobodan. Nitko ne gleda crtane filmove, nema Lego kockica po podu, jede se pašteta iz konzerve žlicom, a cipele ostaju baš ondje gdje ih je skinuo.

No ubrzo, ta sloboda pretvorila se u prazninu. Shvatio je koliko se tijekom godina braka uljuljao, zaboravio na kućne navike i svakodnevna umijeća. Nije se više sjećao ni kako se zamijesi tijesto za palačinke.

Najteže su bile petkom popodne.

Tata, stigli smo! razdragano je viknula Cvita, utrčavši u predsoblje i sa sobom donijela miris ulične prašine i jabukova šampona. Andrija je nespretno zagrlio njezino mršavo tijelo. Rok je ušao nakon sestre, šutljiv, sa slušalicama na ušima, samo je kratko pogledao oca.

Hej, ekipa, izvolite, sve sam pripremio za vas, pokušavao je Andrija biti uporan domaćin.

Pomisli je: ako postane savršen otac i još bolji kućevlasnik, možda će poželjeti ostati ovdje zauvijek. Zato je kupio novu tavu s debelim dnom i isprintao recept s interneta.

Što ima za doručak? usporeno je pitao Rok, vukući papuče prema kuhinji sljedeće subote ujutro.

Palačinke! veselo će Andrija, boreći se s grudicama u smjesi. S domaćim pekmezom od malina, baš kako volite.

Ko mamine? u nadi upita Cvita, penjući se na stolac.

Andrija se ukočio na sekundu.

Bolje od maminih. Vidjet ćete.

Za pola sata kuhinja je više sličila bojnom polju nego mjestu za jelo brašno po čelu, po podu, pa čak i na lampi kraj prozora. Prva palačinka završila je kao sivi grumen. Druga je zagorjela. Treća bila je čudnog oblika.

Andriju je hvatala nervoza. Mrzio je tavu, svoju nespretnost i tišinu. Poželio je viknuti: Zašto je to tako teško!? ali ugledao je dva para očekujućih očiju.

Sad će biti gotovo, promrmljao je, brišući znoj s čela.

Napokon, na stolu je osvanula hrpica toplih, zlatnih palačinki. Nisu bile savršene, rubovi ponegdje spaljeni, ali mirisali su kao nekad. Andrija je pred njih stavio zdjelicu s pekmezom i zamolio ih pogledom da probaju.

Cvita je odgrizla komadić, zatvorila oči.

Fino je, tata. Zaista.

Rok je samo kimnuo, ne skidajući slušalice, ali pojeo je odmah tri. Andrija je osjetio olakšanje. Njegova se praznina sada na trenutak ispunila toplinom, kao da je palačinkama pokušao popraviti ono što se počelo lomiti.

Nedjeljni su večeri uvijek bili najteži. To je bilo ono vrijeme smjene, kad veselje susreta ustupi mjesto tuzi zbog rastanka.

Sjedili su u dnevnoj sobi. Andrija je kupio novu igraću konzolu najbolju, onu o kojoj je Rok mjesecima sanjao.

I, Roko, jesi li uspio prijeći onog šefa? nasmijano je pitao Andrija, sjedeći pokraj sina.

Jesam, kratak je bio Rok, ne odvajajući pogled od ekrana. Hvala, tata. Super je.

Cvita, želiš li da ti čitam bajku pred spavanje? posegnuo je za šarenom knjigom.

Tata, kad će mama doći? nije gledala knjigu, već bijele tenisice kraj vrata.

Za nekih sat vremena, Cvito. Nije ti lijepo ovdje? Imamo i kremasti sladoled, i palačinke, i igramo igrice… Ako ostanete još koji dan, možemo sutra zajedno u Maksimir, gledati srne…

Odjednom, Rok je odložio kontroler. Nastala je tišina.

Tata, ovdje je jako fino. I konzola je stvarno zakon. I vidi se, baš se trudiš.

Andrija se osmjehnuo, ali osjećaj tuge stisnuo ga je za srce.

Pa super, znači da vam je lijepo kod mene?

Mlađa, Cvita je prišla i nježno se privila uz njegovu obrađenu bradu.

Kod tebe je ukusno. Ali kod mame je dom.

Te riječi pogodile su ga bolnije nego sudska presuda. Pogledao je svoj stan: skup namještaj, novi uređaji, svježe oličeni zidovi. Sve je bilo besprijekorno samo, nekako, beživotno.

Kako misliš, dom, Cvitice? zadrhtao mu je glas. Pa ovdje su vaše sobe, vaše igračke…

Rok je podigao pogled. Više nije bilo naivnosti u njegovim očima, samo mirna istina.

Tata, dom je kad znaš čije su čarape kraj vrata. Kad su moji stari crteži na frižideru, a ne u ladici. Sjećaš se, kad sam prije tri godine donio iz škole priznanje za robotiku?

Andrija je otvorio usta, htio reći naravno, ali šutio je. Nije se sjetio. Prije tri godine bio je ili na putu, ili konstantno umoran.

Mama zna na što sam alergičan. A ti si jučer pitao u koji idem razred. Ti si kao gost koji nam se želi svidjeti. Naučio si recept za palačinke u jedan dan, ali nisi naučio nas za deset godina.

Andrija je sakrio lice dlanovima. Sve je bilo točno. Godinama je gradio temelje, zarađivao, išao na more i planirao kvalitetno vrijeme, a zapravo je bio odsutan. Bio je kao bankomat, kao sjena što prolazi hodnikom kasno navečer.

Nije izgubio Mirjanu. Izgubio je sebe onog tko je bio prije razvoda. Mislio je da je obitelj nešto što se podrazumijeva, a zapravo je obitelj svakodnevna borba za pažnju i prisutnost.

Zazvonilo je na vratima. Mirjana je došla po djecu.

Andrija je ustao polako, kao starac. Pomogao je Cviti navući jaknu, dodao ruksak Roku.

Hvala ti za palačinke, tata, Cvita mu je poljubila nos.

Bok, tata, na trenutak mu je Rok stisnuo rame. Konzola je fakat dobra.

Na vratima je stajala Mirjana, gledala ga s tihim razumijevanjem. Vidjela je brašno po njegovoj majici i brigu u očima.

Andrija, jesi li dobro? tiho je pitala.

Jesam, kimnuo je, progutavši knedlu. Čuj, Mira Cvita je rekla da ovdje nije dom. I u pravu je.

Mirjana nije ništa rekla, samo je čekala nastavak.

Htio bih dolaziti. Ne samo vikendom, ne samo u ovaj muzej besprijekornosti. Želim pomoći Roku s robotikom, za stvarno. I u četvrtak Cvita ima predstavu u vrtiću Doći ću, smijem?

Mirjana se blago nasmiješila.

Bit će nam drago, Andrija.

Vrata su se zatvorila. Ostao je sam. Ovog puta nije upalio televizor.

Prišao je hladnjaku. Na njegovoj bijeloj površini nije bilo ničega.

Izvadivši iz ladice stari, zgužvani crtež Rokov, baš onaj koji je negdje prije tri godine nehajno spremio među papire i zaboravio polako ga je pritisnuo magnetom na najuočljivije mjesto.

Onda je u mobitelu pronašao broj od Roka.

Roki, pogledao sam raspored tvojih sati robotike. U srijedu sam slobodan. Mogu li doći po tebe pa idemo zajedno do te radionice za koju si govorio? Bez palačinki, bez konzole. Samo da popričamo.

Odgovor je stigao za minutu: Može, tata. Čekam te.

Andrija je pogledao svoje ruke, sjetio se sebe prije mnogo godina. Sad je znao dom se ne gradi za vikend. Ali danas je napokon postavio prvi, pravi kamen.

Počeo je prati posuđe. Ne zato što treba, nego zato što u njegovom domu onom koji sada gradi više ne smije biti stare prljavštine. Sada je shvatio: da bi djeca poželjela ostati, ne treba ispeći bolje od mame, nego biti tata. Svaki dan. Bez recepta.

Rate article
Add a comment

;-) :| :x :twisted: :smile: :shock: :sad: :roll: :razz: :oops: :o :mrgreen: :lol: :idea: :grin: :evil: :cry: :cool: :arrow: :???: :?: :!:

five × five =

Andrej je sjedio na kuhinjskom stolu i promatrao kako prašinske čestice plešu u zraci zalazećeg sunca. Stan broj 48 u Ulici Mira bio je besprijekorno čist. Previše čist.
— Hai acasă! Discutăm acolo, nu mă face să fac spectacol pe stradă! — i-a zis Maxim cu nemulțumire. — Nici nu-mi mai lipsea să distrez lumea cu scandaluri! — Foarte bine, îmi convine! — i-a replicat Varvara, pufnind. — De parcă mi-ar păsa! — Varia, nu mă împinge la păcat! — a amenințat-o Maxim. — Acasă vorbim! — Vai, dar ce bărbat fioros! — răspunse ea ironică, aruncându-și coada peste umăr și pornind spre casă. Maxim a așteptat să se depărteze, și-a scos telefonul și a șoptit la aparat: — Da, merge spre casă! Prindeți-o, cum am stabilit! Știți ce aveți de făcut: în pivniță cu ea, poate așa se mai cumințește! Ajung și eu imediat! Și-a pus telefonul în buzunar și se pregătea să intre în magazin, să sărbătorească ce „educație” dă soției, când un bărbat necunoscut l-a oprit de mână. — Iertați-mă că vă abordez așa direct! — se fâstâci omul. — Erați cu o domnișoară… — Soția mea, ce e cu ea? — a întrebat posac Maxim. — Nu-i nimic, pur și simplu… Nu cumva o cheamă Varvara Melinte? — Varvara, da, înainte de căsătorie Melinte. Ce vă interesează? — Și al doilea prenume, după tată, Sergheievna? — Da! — răspunse iritat Maxim. — De unde o cunoașteți? — Iertați-mă, nu o cunosc personal… Sunt, să zicem, un admirator! — Ascultă, admiratorule, îți număr coastele și-ți rup două pentru siluetă! — izbucni Maxim amenințător. — Ce-i cu prostiile astea? Vrei să-mi furi nevasta? — Oh, nu, nu m-ați înțeles! Nu admirator în sensul ăla! Admir talentul ei! — Ce talent? Varia n-are talente deosebite, — s-a încurcat Maxim. — Cum nu? Să primești interdicție pe viață la Muay Thai, la 18 ani, pentru agresivitate excesivă… ăsta-i talent! — exclamă bărbatul. — Păcat că după câteva turnee private a renunțat! Era o plăcere să o urmărești pe ring! Maxim, cu mâinile tremurânde, încerca să scoată telefonul, l-a scăpat pe asfalt și s-a spart. Când l-a adunat în grabă, nu a mai pornit. A fugit acasă, murmurând disperat: — Să rămân la timp, Doamne ajută! * Când în satul lor a apărut noua învățătoare de sport pentru clasele mici, toți au crezut că e studentă, trimisă cu repartiția, și că va pleca după doi ani. Dar au aflat că Varvara are 25 de ani și a venit de bunăvoie, singură, fără familie. Au început zvonurile: Tânără, frumoasă și misterioasă — sigur ascunde ceva! Fie s-a certat cu părinții, fie fuge de vreo poveste de dragoste urâtă… Varvara și-a spus povestea în cancelarie: „Părinți oameni de afaceri, cărora le-a mers greu la un moment dat și-au vrut să mă mărite cu cineva de care nu eram îndrăgostită, pentru un parteneriat. Am preferat să fug și să-mi fac viața mea!” Profesorii au îmbărbătat-o: „Stai liniștită, aici găsești dragostea – oamenii sunt onești la sat!” Maxim, băiat chipeș, adjunct la baza de legume din localitate, a hotărât că e soția perfectă: frumoasă, harnică, fără rude și fără pretenții. Familia a fost încântată: „E tânără, sănătoasă și sportivă; o să facă copii și gospodărie. Dacă nu ascultă, o învățăm noi cum sta treaba la casa omului!” După nuntă, Varvara a acceptat disciplina familiei, dar cu un suflet revoltat: „Să trăim după reguli stricte, de acord… dar eu nu suport nedreptatea și nu vreau să fiu doar servitoare!” La început, a pus umărul la gospodărie, dar a cerut respect și implicare egală de la toți. A repetat, de câte ori a fost nevoie: „Dacă toți muncim, muncim! Dacă unii lenevesc, eu nu fac nimic în plus!” A trecut timpul – și nepotrivirea de caracter a explodat în „planul disciplinar” al familiei. Au vrut s-o sperie și s-o bage la „reeducare” în pivniță. Numai că… nimic nu a mers după plan. Când Maxim a ajuns acasă, intrarea era aproape distrusă. Fratele lui gemea cu o mână ruptă, tatăl zăcea inconștient printre cioburi de mobilă, mama ținea în brațe un sucitor rupt în două și un ochi vânăt, iar Varvara, perfect calmă, bea ceai la bucătărie. — Iubito, ai venit după porția ta? — zâmbi ea, senină. — N-nu… — bâigui Maxim. — Atunci nu știu ce să-ți dau… Poate un pic de dreptate în familie? Maxim înghiți în sec. — Bine, draga mea! De atunci, regulile casei s-au schimbat. S-a instalat pacea și liniștea, iar Varvara a rămas nemăritată… doar că de data asta, după regulile ei! ** O lecție de familie: Când socrii pun la cale „reeducarea” nurorii, dar uită că au în casă o fostă campioană la arte marțiale — Poveste reală de la țară, cu aroma moldovenească, despre tradiții, încăpățânare și dreptate în familie