Andrija je sjedio na drvenom stolcu u kuhinji i promatrao kako sitna prašina pleše u zrakama zalazećeg sunca. Stan broj 12 u ulici Petra Preradovića sada je bio besprijekorno uredan. Čak i previše.
Prije tri mjeseca iz ovog stana odselila je Mirjana. Sa sobom je odnijela kofere, mirisnu dracenu, a najvažnije desetogodišnjeg Roka i šestogodišnju Cvitu. Prvih dana Andriji se činilo kao da je napokon slobodan. Nitko ne gleda crtane filmove, nema Lego kockica po podu, jede se pašteta iz konzerve žlicom, a cipele ostaju baš ondje gdje ih je skinuo.
No ubrzo, ta sloboda pretvorila se u prazninu. Shvatio je koliko se tijekom godina braka uljuljao, zaboravio na kućne navike i svakodnevna umijeća. Nije se više sjećao ni kako se zamijesi tijesto za palačinke.
Najteže su bile petkom popodne.
Tata, stigli smo! razdragano je viknula Cvita, utrčavši u predsoblje i sa sobom donijela miris ulične prašine i jabukova šampona. Andrija je nespretno zagrlio njezino mršavo tijelo. Rok je ušao nakon sestre, šutljiv, sa slušalicama na ušima, samo je kratko pogledao oca.
Hej, ekipa, izvolite, sve sam pripremio za vas, pokušavao je Andrija biti uporan domaćin.
Pomisli je: ako postane savršen otac i još bolji kućevlasnik, možda će poželjeti ostati ovdje zauvijek. Zato je kupio novu tavu s debelim dnom i isprintao recept s interneta.
Što ima za doručak? usporeno je pitao Rok, vukući papuče prema kuhinji sljedeće subote ujutro.
Palačinke! veselo će Andrija, boreći se s grudicama u smjesi. S domaćim pekmezom od malina, baš kako volite.
Ko mamine? u nadi upita Cvita, penjući se na stolac.
Andrija se ukočio na sekundu.
Bolje od maminih. Vidjet ćete.
Za pola sata kuhinja je više sličila bojnom polju nego mjestu za jelo brašno po čelu, po podu, pa čak i na lampi kraj prozora. Prva palačinka završila je kao sivi grumen. Druga je zagorjela. Treća bila je čudnog oblika.
Andriju je hvatala nervoza. Mrzio je tavu, svoju nespretnost i tišinu. Poželio je viknuti: Zašto je to tako teško!? ali ugledao je dva para očekujućih očiju.
Sad će biti gotovo, promrmljao je, brišući znoj s čela.
Napokon, na stolu je osvanula hrpica toplih, zlatnih palačinki. Nisu bile savršene, rubovi ponegdje spaljeni, ali mirisali su kao nekad. Andrija je pred njih stavio zdjelicu s pekmezom i zamolio ih pogledom da probaju.
Cvita je odgrizla komadić, zatvorila oči.
Fino je, tata. Zaista.
Rok je samo kimnuo, ne skidajući slušalice, ali pojeo je odmah tri. Andrija je osjetio olakšanje. Njegova se praznina sada na trenutak ispunila toplinom, kao da je palačinkama pokušao popraviti ono što se počelo lomiti.
Nedjeljni su večeri uvijek bili najteži. To je bilo ono vrijeme smjene, kad veselje susreta ustupi mjesto tuzi zbog rastanka.
Sjedili su u dnevnoj sobi. Andrija je kupio novu igraću konzolu najbolju, onu o kojoj je Rok mjesecima sanjao.
I, Roko, jesi li uspio prijeći onog šefa? nasmijano je pitao Andrija, sjedeći pokraj sina.
Jesam, kratak je bio Rok, ne odvajajući pogled od ekrana. Hvala, tata. Super je.
Cvita, želiš li da ti čitam bajku pred spavanje? posegnuo je za šarenom knjigom.
Tata, kad će mama doći? nije gledala knjigu, već bijele tenisice kraj vrata.
Za nekih sat vremena, Cvito. Nije ti lijepo ovdje? Imamo i kremasti sladoled, i palačinke, i igramo igrice… Ako ostanete još koji dan, možemo sutra zajedno u Maksimir, gledati srne…
Odjednom, Rok je odložio kontroler. Nastala je tišina.
Tata, ovdje je jako fino. I konzola je stvarno zakon. I vidi se, baš se trudiš.
Andrija se osmjehnuo, ali osjećaj tuge stisnuo ga je za srce.
Pa super, znači da vam je lijepo kod mene?
Mlađa, Cvita je prišla i nježno se privila uz njegovu obrađenu bradu.
Kod tebe je ukusno. Ali kod mame je dom.
Te riječi pogodile su ga bolnije nego sudska presuda. Pogledao je svoj stan: skup namještaj, novi uređaji, svježe oličeni zidovi. Sve je bilo besprijekorno samo, nekako, beživotno.
Kako misliš, dom, Cvitice? zadrhtao mu je glas. Pa ovdje su vaše sobe, vaše igračke…
Rok je podigao pogled. Više nije bilo naivnosti u njegovim očima, samo mirna istina.
Tata, dom je kad znaš čije su čarape kraj vrata. Kad su moji stari crteži na frižideru, a ne u ladici. Sjećaš se, kad sam prije tri godine donio iz škole priznanje za robotiku?
Andrija je otvorio usta, htio reći naravno, ali šutio je. Nije se sjetio. Prije tri godine bio je ili na putu, ili konstantno umoran.
Mama zna na što sam alergičan. A ti si jučer pitao u koji idem razred. Ti si kao gost koji nam se želi svidjeti. Naučio si recept za palačinke u jedan dan, ali nisi naučio nas za deset godina.
Andrija je sakrio lice dlanovima. Sve je bilo točno. Godinama je gradio temelje, zarađivao, išao na more i planirao kvalitetno vrijeme, a zapravo je bio odsutan. Bio je kao bankomat, kao sjena što prolazi hodnikom kasno navečer.
Nije izgubio Mirjanu. Izgubio je sebe onog tko je bio prije razvoda. Mislio je da je obitelj nešto što se podrazumijeva, a zapravo je obitelj svakodnevna borba za pažnju i prisutnost.
Zazvonilo je na vratima. Mirjana je došla po djecu.
Andrija je ustao polako, kao starac. Pomogao je Cviti navući jaknu, dodao ruksak Roku.
Hvala ti za palačinke, tata, Cvita mu je poljubila nos.
Bok, tata, na trenutak mu je Rok stisnuo rame. Konzola je fakat dobra.
Na vratima je stajala Mirjana, gledala ga s tihim razumijevanjem. Vidjela je brašno po njegovoj majici i brigu u očima.
Andrija, jesi li dobro? tiho je pitala.
Jesam, kimnuo je, progutavši knedlu. Čuj, Mira Cvita je rekla da ovdje nije dom. I u pravu je.
Mirjana nije ništa rekla, samo je čekala nastavak.
Htio bih dolaziti. Ne samo vikendom, ne samo u ovaj muzej besprijekornosti. Želim pomoći Roku s robotikom, za stvarno. I u četvrtak Cvita ima predstavu u vrtiću Doći ću, smijem?
Mirjana se blago nasmiješila.
Bit će nam drago, Andrija.
Vrata su se zatvorila. Ostao je sam. Ovog puta nije upalio televizor.
Prišao je hladnjaku. Na njegovoj bijeloj površini nije bilo ničega.
Izvadivši iz ladice stari, zgužvani crtež Rokov, baš onaj koji je negdje prije tri godine nehajno spremio među papire i zaboravio polako ga je pritisnuo magnetom na najuočljivije mjesto.
Onda je u mobitelu pronašao broj od Roka.
Roki, pogledao sam raspored tvojih sati robotike. U srijedu sam slobodan. Mogu li doći po tebe pa idemo zajedno do te radionice za koju si govorio? Bez palačinki, bez konzole. Samo da popričamo.
Odgovor je stigao za minutu: Može, tata. Čekam te.
Andrija je pogledao svoje ruke, sjetio se sebe prije mnogo godina. Sad je znao dom se ne gradi za vikend. Ali danas je napokon postavio prvi, pravi kamen.
Počeo je prati posuđe. Ne zato što treba, nego zato što u njegovom domu onom koji sada gradi više ne smije biti stare prljavštine. Sada je shvatio: da bi djeca poželjela ostati, ne treba ispeći bolje od mame, nego biti tata. Svaki dan. Bez recepta.
