On je štedio za crne dane, a ti crni dani su već stigli…

Štedio sam za crne dane, a eto oni su već stigli…

Mirjana, odakle ti tri tisuće iz onog kuvertića? moj glas je odjeknuo kroz stan, oštro kao kad pukne bič.

Mirjana je trzajem spustila pletivo.

Zvonko, pa moramo Mateju kupiti poklon za rođendan. Onaj Lego koji si mu i ti obećao. Rekla sam ti to već.

Da, uvijek govoriš… A tko to treba platiti? Tko plaća struju, plin? Misliš da novac raste na drvetu?

Vidim kako stiska usnice, u očima joj, na tren, zaiskri ljutnja pa umor. Onaj isti umor koji u zadnje vrijeme često viđam.

Uvijek smo zajedno odlučivali što i kako trošimo. To nam je unuk, Zvonko.

Da, ali tada je plaća bila druga! povisim glas, osjećam jezu niz leđa. Sad od ove mirovine… Pa neću imati ni za svoje tablete!

Okrenem se i nestanem u sobu. Ruke mi drhte. Gurnem ih pod madrac gdje me mirno dočeka moj svežanj pet tisuća eura. Skrivena ušteđevina, baš za onaj dan kad srce stisne, a kapi što ih doktor prepisuje koštaju kao suho zlato. Mrzim se u tom trenutku, ali svežanj ne puštam iz ruku.

Sjednem na rub kreveta, osluškujem srce kako lupa. Evo ga možda infarkt? Ne, živci. Drugi put možda neće biti samo to. Tko će me tada spasiti? Na što ćemo, ako sve potrošimo na Matejeve igračke i Sanjine ajde, tata, samo do plaće?

Tri su mjeseca od kad sam otišao u penziju. Samo tri, a imam osjećaj da sam već godinu dana beskoristan. Trideset i šest godina sam radio na gradilištu GP Zamet od pomoćnog radnika do poslovođe. Dizali smo škole, stambenjak, ambulantu. Svi su me znali, cijenili, riječ mi je vrijedila koliko crkveno zvono. A onda dođe mladi direktor, krene ono s Zvonko, vrijeme je za tvoj zasluženi odmor.

Zasluženi odmor. Lijepo to zvuči, u teoriji. U praksi budiš se ujutro i ne znaš gdje bi sa sobom. Mirjana ode u ambulantu radit kao medicinska sestra, još ne stiže za penziju, ja ostanem sam. Sjedim uz čaj na prozoru, gledam dijelove Rijeke pod oblakom. Nekad sam već tad bio na gradilištu, dijelio zadatke, obilazio teren.

Sad više nisam potreban nikome. To najviše boli kad shvatiš da tvoje ruke više nikome ne trebaju. Umjesto toga dođe strah, onaj ljepljivi, gusti strah od starosti i bolesti.

Zadnjih mjeseci potpuno promatram svoje tijelo. Zapeče u prsima? Srce. Zavrti mi se? Tlak. Zaboravim gdje sam ostavio ključeve? Već zamišljam demenciju. Noćima ležim u tami, brojim otkucaje. Internet samo pogorša. Upišem bol u prsima i nabasaš na sve najgore: infarkt, aneurizma… Cijene lijekova… Boli mozak. Kako da star čovjek smiri dušu kad pola penzije ode na tablete za tlak?

Mirjana priča da imam penzionersku depresiju. Predlaže psihologa. Psiholog! Da ja nekome, tko me ne zna, sipam dušu, pa još i platim za to? Nema šanse, sam ću, valjda, izdržati.

A zapravo ni sam ne znam tko sam to postao. Prije sam bio miran, smiren, volio šalu. Sad planem za svaku sitnicu. Mirjana je ostavila upaljeno svjetlo? Vičem. Voda kapa? Nervoza me jede. Kćer zove? Odmah me stegne opet novac traži.

Najgore je što sve to vidim. I vidim strah u očima žene. Kćerka rjeđe dolazi, unuk se izvuče čim me ugleda. Ne mogu se zaustaviti; strah od siromaštva i nemoći izjeda me iznutra.

I eto, počeo sam skrivati lovu. Prvo malo 100, 200 eura. Sad pod madracem i petnaest tisuća kuna. To je moj bastion. Sigurnost. Ako nešto bude, barem imam za prve tablete i hitnu pomoć, neću biti sramota kod susjeda. Neću moljakati Sanju kojoj i sama vrti po novčaniku.

Mirjana ne zna za ovu zalihu. Misli da živimo od naših penzijica koje sjedaju na tekući. Svakog mjeseca skinem dvije-tri tisuće i slažem pod madrac. Kažem, ‘za sitnice’, a zapravo samo gomilam. To valjda zovu financijske brige umirovljenika. Lijepo ime, ružna stvarnost ogroman strah od sutrašnjice.

Mirjanin glas s druge strane stana:

Zvonko, čaj se ohladi, dolazi!

Idem…, procijedim, popravljam madrac.

Sjedimo za stolom, ona plete, ja prevrtim Novosti bez da sam išta pročitao. Koma u grlu. Htio sam se ispričati za vikanje, ali jezik se ukopa. Umjesto toga:

Opet nisi ugasila svjetlo u kupaoni.

Mirjana ni ne podigne pogled:

Oprosti.

To je naš razgovor sada. Kratko, k’o ubod igle. Nekad smo satima brbljali ona o poslu i pacijentima, ja o gradilištu i planovima. Planirali smo da ćemo sad, kad sam u penziji, raditi vrt, otići na more, više biti s unucima. Ali sad između nas zid. Zid što ga ja gradim, ciglu po ciglu, svakom svojom ljutnjom i sumnjom.

Sutradan zove Sanja:

Tata, bok. Kako si?

Dobro. Što treba?

Tata, samo sam te htjela čut. Razgovarat…

E, pričaj.

Pauza. Znam što sad slijedi. Uvijek napravi pauzu prije nego traži novce.

Znaš, nezgodno mi je, ali trebam… auto mi crkao, popravak 900 eura. Možeš li možda…?

Ne mogu, kratko. Ni sam se nemam od čega živi.

Tata, vratit ću ti čim dođe plaća…

Evo, uvijek obećaš vratiti pa zaboraviš. Prošli put si posudila 200 eura do plaće. Gdje su?

Tata, vratila sam. Mami sam dala.

Meni ništa nije dala.

Možda i jest, vidio sam. Ali priznati to znači ispasti slab. Ne mogu si to dozvoliti. Novac mora biti pod mojom kontrolom.

Tata, možda si zaboravio. Mama, reci mu!

Mirjana dolazi do telefona:

Zvonko, Sanja ti je stvarno vratila. Govorila sam ti. Zaboravio si…

Ja sve pamtim! zarežem. Vi ste mene glupim proglasili! Sanja, nemam para. Živi s onim što imaš.

Spustim telefonsku slušalicu. Ruke drhte, srce lupa kao ludo. Mirjana me gleda s nekom novom emocijom. Ne samo umor. Nešto dublje. Razočarenje? Strah?

Zvonko, što je s tobom? tiho kaže. Skroz si se promijenio. Mi smo uvijek pomagali.

Nekad smo imali iz čega pomagati! Sad više ništa. Penizja smiješna, cijene divljaju, lijekovi skupi. Od čega?

Ma dobro nam je, imamo dvije penzije. Nismo na ulici…

Jesi, imamo… A što ako mi sutra zatreba operacija? Odakle ćemo?

Samo se truješ. Zdrav si. Doktor ti je isto rekao, sjećaš li se?

Taj posjet doktoru… mjesec dana ranije otišao sam sam, bez Mirjane. Žalio sam se na bolove, vrtoglavicu. Mjerila tlak. Rekla sve u redu, vaše godine. Prepisala vitamine i manje se živcirajte.

Manje živcirajte! Lako za reći. Kriza srednjih godina te zagrli i ne pušta. Ujutro se budiš s mišlju da te više nitko ne treba. Da je sve prošlo, ostala samo sjena nekad jakog čovjeka.

Sve češće svratim u ljekarnu, pogledam cijene lijek za tlak 30 eura, običan analgetik 14, nešto jače kao cijela penzija. Stojim i shvaćam da bi nas ozbiljna bolest totalno uništila. Sanja je stalno u minusu, Mirjana na mizeriji. Tko će nas izvući?

Tad sam počeo. Brojim svaku kunu. Ne kupujem više ono što sam znao uzeti bez razmišljanja. Jeftina šunka, sir samo kad je popust. Upalim televizor, ljutim se na režije. Šparam vodu kod tuširanja. Mirjana prvo nije primjećivala, onda je shvatila. Pitala me što nije u redu. A što da joj kažem? Da me ždere strah od bijede i starosti, da više ne spavam od brige?

Umjesto odgovora bacao sam otrovne riječi. Samo ekonomiram, kažem. Za što, ne preciziram. Prestala je pitati. Pričamo sve manje. Dvoje tuđinaca pod istim krovom.

Novac pod madracem narastao na 2500 eura. Svaku večer kad je Mirjana u kupaonici izvadim, prebrojim, pogladim. To mi daje prividnu sigurnost. Dok imam njih, još sam svoj gazda.

Ali svaki puta kad vidim svoj odraz u zrcalu, propitam se: tko si ti više? Mrzovoljan, pogrbljen, sumnjičav starkelja. Nema više onog Zvonka kojeg su ljudi cijenili.

Prošle su još dva mjeseca. Svađe zbog novca postaju normalne. Sanja više ne zove mene nego mamu. Mateja viđamo rijetko. Mali je jedini koji me ne gleda kao opasnost, ali i njega nekad odbijem. Kad me zamolio deset eura za sladoled:

Deda, daj novac za sladoled!

Zamoli mamu.

Kaže da nema sitnog, ti uvijek imaš…

Gledam ga, pružim mu novčanicu, a onda stegnem šaku.

Što će ti sladoled, vani je hladno. Počet će te grlo boljeti.

Deda, ajde, molim te…

Nema potrebe.

Naduri se i ode. Ostao sam sjedeći, držeći tih deset eura, mrzeći samog sebe. Zar sam postao netko tko škrtari na unuka?

Te večeri Mirjana tiho, ali odlučno:

Zvonko, sram me. Djetetu si uskratio sitnicu. Što se s tobom događa?

Ma, ne treba ih navikavati…

Deset eura za sladoled mu je razmaženost? Jao, Zvonko, ti više nisi… ne mogu ovako…

Ustala je, povukla se u kupaonu. Čuo sam je kako plače. Htio sam je zagrliti, reći da će biti bolje, ali noge nisu slušale. Sjedio sam satima, stiskajući novčanicu.

Nisam spavao. Mozak mi je vrtio kad je sve krenulo po krivu? Možda onog dana kad su me otpisali? Možda i ranije, kad sam primijetio da sporije radim?

Strah od starosti. Najgori. Očajnički osjećaj da više ne držim uzde života. Novac pod madracem zadnji štit, malo kontrole.

A cijena koju plaćam previsoka je gubim suprugu. Kćer. Unuka. Sve zbog nekoliko stotina eura koje se bojim trošiti.

Ujutro Mirjana ode šutke. Dignem novac ispod madraca, 4000 eura. Opipavam svežanj, vraćam ga nazad.

Tad se dogodi pravi napad. Usred noći trgnem se od boli u prsima. Ne mogu udahnuti. Stisnem srce, zovem Mirjanu.

Mirjana… nije mi dobro…

Ustane, lice joj blijedo.

Zvonko! Što je bilo?

Srce… pozovi hitnu

Ona već zove, a ja jedino razmišljam: hoće li ovo što imam biti dosta za lijekove? Što ako nije?

Hitna dolazi. Mjere tlak, prikače na EKG. Kažu:

Panični napad. Srce je dobro. Gospodine, posjetite neurologa, možda i psihologa.

Nisam poludio?

Niste. Ali, ako nastavite ovako, moglo bi biti sve gore. Više odmarajte. Postoji savjetovalište za umirovljenike, i besplatno je.

Odu i ostanu u tišini. Mirjana sjeda do mene, šapće:

Zvonko, dosta više. Ubijat ćeš se zbog par tisuća eura?

Nije zbog novca… boji me strah…

Kojeg straha?

Da ne postanem teret. Da se razbolim i potrošimo sve… da vas povučem na dno…

Uhvatila me za ruku.

Lud ti je taj tvoj strah. Obitelj smo, razumiješ? Kad si bio ozlijeđen na poslu, ja te nisam ostavila. Kad sam ja bila bolesna, ti si me nosio. Proći ćemo i ovo. Samo ne kroz skrivanja i štednju na sebi i drugima.

Zadrhtim:

Znaš ti onda za ušteđevinu?

Naravno da znam. Gledaš isti madrac svaki dan. Novac nestaje, pojavi se tamo.

Zašto šutiš?

Čekala sam da sam priznaš. Da shvatiš to nije put. Zvonko, nisam ti ja neprijatelj. Supruga sam ti. Četiri desetljeća skupa. Doista misliš da bi te ostavila kad bude najteže?

Zatvorim oči, osjećam suze koje cure niz lice. Kad sam zadnji put plakao? Ni ne pamtim.

Oprosti mi… Nisam htio… Strašno me strah bio…

Zagrlila me. Mazila po kosi, kao dijete. Pustio sam suzama da teku zbog stida, olakšanja, zbog umora od glume jakog čovjeka.

Ali odmah sutradan, kad je Mirjana otišla u ambulantu, opet sam posegnuo pod madrac. Prebrojio novce. Vratio. Shvatio sam da jedan razgovor ne može izbrisati strah koji nosim.

Tjedan dana prošlo. Trudio sam se. Obećao sam sebi da neću vikati, ni štedjeti na sitnicama. I Maji sam dao pet eura za školu. Bio je presretan, zagrlio me. Osjetio sam toplinu u grudima, nešto zaboravljeno.

I onda zove Sanja. Opet treba novac, ovaj put 600 eura za Matejevu školu knjige i opremu. Izgubim živce:

Svaki mjesec nešto! Auto, škola! Radiš li išta?

Tata, nije za mene, nego za dijete!

Odakle meni? Jesam li ja bankomat?

Mirjana uzme slušalicu:

Sanja, šaljem ti sutra što treba. Ne slušaj ga.

Kako šalješ? viknem. S čega?

Sa svoje mirovine. To su moji novci. Trošit ću ih kako želim.

Prvi put u životu brojimo moje i tvoje. To je najgora bol, veća od svih mojih srčanih napada.

Navečer sjedim u kuhinji, Mirjana ode u sobu. Čujem kako puni torbu. Priprema se otići? Strah me obuzme. Ako ode… tad sam stvarno gotov.

Prilazim vratima, kucam:

Mirjana… Mogu ući?

Uđi.

Sjedi na krevetu, torba joj na podu, lice mokro.

Gdje ćeš?

Idem k Sanji. Na par dana. Trebam odmorit od svega.

Ne idi, molim te…

Zvonko, ne mogu više ovako. Živim u grču, ne znam kad ćeš eksplodirat, u sve sumnjaš. Pretvaraš se u starog, ljutog čovjeka i strah me. Za tebe, za mene.

Sjednem, šutim. Što da kažem? U pravu je. Postao sam ono čega se zgražam. Uništavam sve što sam godinama gradio.

Nisam htio… Ja… Umirem od straha. Da ću se razboljet, biti nemoćan. Da vas neću moć uzdržavat. Da ću biti teret.

Okrene se prema meni:

Misliš da će ti novac pod madracem pomoć? Straha se ne riješiš tako. Sam si sebe zakopao.

Što da radim? Kako živjeti sa strahom? Svako jutro osjećam evo ga, starost, bolest, kraj. Više nitkom nisam važan. Ni na poslu, ni kod kuće.

Nisi ti bezvrijedan. Sanja te voli, Matej te voli, ja te volim. Samo si se povukao. Bojiš se priznati da više nisi neuništiv.

Šutimo. Njene riječi me probadaju.

Na poslu… nastavi. Gradio si stotine domova, škole, ambulante one su tvoj trag. To nije ništa? Tko te otpisao? Nek ih bude sram, a ne tebe.

Lako je to reći. A kako prihvatit… da više nisam isti? Da me tijelo izdaje?

Zajedno. K’o uvijek. Bez skrivanja, bez optužbi. Razgovaraj sa mnom. Kaži mi što te boli. Ne uzvrati ljutnjom. Samo reci.

Gledam je, vidim u njezinim očima umor, ali i odlučnost. I ona stari, i njoj je teško, ali ne predaje se. Rame uz rame. A ja? Gurnuo sam je. Odbijam jedinu koja me voli, koja me još razumije.

O čemu da pričamo? šapnem. Kako ćemo skupit za sprovod? Kako nas može uništiti prva ozbiljna bolest? Nemam ni za normalne pogrebe!

Uzdiše:

Opet sve na novac. Opet smrt. Zvonko, mi još živimo. Možemo proživit ove godine dostojanstveno, u ljubavi. Nije kasno.

Ne znam… Ja ne znam kako…

Naučit ćemo zajedno. Ali pusti me unutra. Ne skrivaj novce k’o da smo stranci. Zajedno smo ekipa, k’o i cijeli život.

Riječi mi stoje u grlu. Iz džepa izvlačim novčanicu od 100 eura, jutros sam je uzel za svaki slučaj. Navika. Stisnem je, zgužvam.

Da joj ju predam? Da priznam sebi da ni sada, kad mi žena plače pred vratima, ne mogu izbaciti naviku skrivanja? Da još uvijek ne vjerujem?

Mirjana… zapnem pa stanem.

Što reći? Da sam shvatio? Ali i nisam. Strah ne prestaje tako lako. Još uvijek je u meni, hladan i dubok. Još uvijek srce preskoči na svaku bol.

Ali prvi put vidim da ne gubim kasnije, nego sada dok pokušavam sve spasiti, zapravo gubim one najvažnije. Suprugu, kćer, unuka. Gubim život pokušavajući pobjeći od smrti.

Taj osjećaj stigne polako, leden, ali i donese olakšanje. Preko silne umornosti, osjetim da bih mogao ispočetka.

Mirjana… Treba mi pomoć. Sam ne mogu, shvaćaš? Ne znam kako.

Gleda me. U očima joj nešto novo. Nada?

Već je nešto kad si to priznao, Zvonko. Sad polako dalje.

Ne znam kako živjeti sa strahom. Kako ne brojati svaku kunu kad znam koliko tablete koštaju? Kako vam vjerovati, kad znam koliko je i vama teško?

Nismo na dnu, Zvonko. Imamo krov nad glavom, dvije penzije, dijete koje nas voli. Unuka kojega imaš sreću gledati. Mene, koja ću uz tebe biti. Možda nismo bogati, ali nismo ni gladni. Sve drugo izdržat ćemo zajedno.

Zajedno… Riječ se zalijepi za srce. Ali strah ne dopušta. Šapće: što ako ode? Što ako ipak jednog dana ode?

Bojim se, kažem. Jako. Ne mogu stati, ni kad vidim da uništavam sve oko sebe. Kao da sam se slomio.

Onda idemo doktoru. Psiholog, neurolog što treba. Možda pomogne da popričaš, dobiješ lijekove. Ne smiješ sam više.

Opet trošak… za psihologa.

Dosta! vikne. Vidi gdje nas to vodi? Naše zdravlje, obitelj, važniji su od one tvoje hrpe pod madracem!

Trgnem se. Zna točno koliko imam. Pratila je. Ali nije ništa rekla. Čekala je mene.

Kako sačuvati obitelj u penziji… pronašao sam članak na internetu. Savjeti psihologa za penzionere. Nisam ga čitao mislio sam, gluposti. Danas vidim slab sam, nisam se znao nositi.

Nisi slab, nego si posrnuo. Daj si vremena. Ali nešto napravi, koliko god malo. Ne moraš odmah sve mijenjati, Zvonko.

Pružim joj zgužvanu novčanicu. Ne uzme ju, samo kimne.

Razumijem…

U tom razumijem bilo je više sreće nego u tisuću riječi. Prava ljudskost. Razumijevanje, bez zamjeranja.

Zadrži je kod sebe, ako te to smiruje. Samo obećaj otići ćeš razgovarati s nekim, nećuš više sve držati u sebi. Obećaj?

Gledam svoju ženu četrdeset godina uz mene, podizala dijete, spremala sendviče, čekala s večerom. Sve moje živce, tvrdoglavost, potištenost podnosila. I još nije otišla.

Obećajem, procijedim. Pokušat ću, ne znam hoću li uspjeti… ali pokušat ću.

Nasmije se. Slabo, ali dovoljno. Pospremi torbu natrag.

Ostajem. Prebrodit ćemo ovo, kao i sve prije.

Navečer ležimo, ona mi položi ruku na prsa. Toplina me smiruje. Pomiješana stotka ostaje u džepu. Pod madracem još 2900 eura. Znam, sutra ću ih opet brojati. Strah ne prolazi preko noći. Bit će još trzavica, uvreda, sumnji.

Ali prvi put nakon dugo vremena osjetim nešto novo nije ni radost ni olakšanje, više kao tračak nade. Slab, ali postoji.

Možda nisam sam. Možda nije sve izgubljeno. Možda mogu biti barem malo bolji.

Stisnem Mirjaninu ruku:

Hvala ti… što nisi otišla.

Gdje bi ja bez tebe, ludi starče… šapne ona.

I prvi put nakon dugo, dugo vremena zaspim bez užasa pred jutrom jer znam da ga neću dočekati sam.

Rate article
Add a comment

;-) :| :x :twisted: :smile: :shock: :sad: :roll: :razz: :oops: :o :mrgreen: :lol: :idea: :grin: :evil: :cry: :cool: :arrow: :???: :?: :!:

12 − 10 =

On je štedio za crne dane, a ti crni dani su već stigli…
– Mama Alló! – kiáltotta Matyi. – Ki engedélyezte, hogy farkast tartsanak a faluban? Allá néni keserűen sírva fakadt, amikor meglátta, hogy összedőlt a kerítés. Már többször megtámasztotta deszkákkal és javítgatta a korhadt oszlopokat, remélte, kitart, míg a kis nyugdíjából összegyűjti a pénzt egy normálisra. De nem így lett! A kerítés ledőlt. Tíz éve már, hogy Allá egyedül viszi a háztartást, amióta szeretett férje, András bácsi elment az örök vadászmezőkre. Aranykezű ember volt – ács, asztalos, mindenhez értett. Míg élt, Allá néni semmin sem aggódott. Szerény kis porta, ápolt kert, termékeny veteményes, egészséges állatok – mind együtt építették fel. Egyetlen fiuk volt, Egon, a büszkeség és öröm. Sose kellett noszogatni: kicsi korától segített. Ha a mama fáradtan hazajött az istállóból, Egon már behordta a tűzifát, vizet hozott, begyújtott, megetette az állatokat. András bácsi, amikor végzett a munkával, megmosta az arcát és kiült a tornácra pipázni, míg Allá vacsorát főzött. Este együtt ettek, meséltek a napi hírekről. Boldogok voltak. Az idő elröpült, csak az emlékek maradtak. Egon felnőtt, elment Pestre tanulni, ott megismerkedett a városi lánnyal, Lillával, s ott is maradtak. Először még hazajárt szabadságra, aztán a feleség inkább külföldre vitte nyaralni. András bácsi nem értette, miért: – Miért fáradt ki ennyire a mi Egonunk? Biztos a Lilla keveri meg a fejét. Miért kell neki utazgatni? A papa bánkódott, a mama szomorkodott, csak levelet vártak a fiútól. Aztán András bácsi megbetegedett, elgyengült. Az orvosok már nem segítettek, csak hazaküldték pihenni. Tavasszal, madárcsicsergés idején, eltávozott. Egon temetésre hazajött, keservesen sírt, hogy már nem láthatta apját élve. Egy hétig maradt, aztán vissza a fővárosba. Tíz év alatt csak három levelet írt az anyának. Allá egyedül maradt, eladta a tehenet, juhokat a szomszédnak. Mihez kezdjen jószággal egyedül? A tehén sokáig ott lelkendezett a kapuban, hallgatta az asszony sírását, aztán ment az új gazdához. Allá bezárkózott a távoli szobába, befogta fülét, csak sírt. Férfikéz nélkül roskadozni kezdett a porta: hol a tető beázik, hol a tornác rogyadozik, néha víz lepi el a pincét… Allá néni igyekezett, amit tudott, néha mesterre spórolt, néha maga megoldotta, hisz falun nőtt fel, mindent megtanult. Így éldegélt, épphogy kijött a kis pénzéből, amikor új baj jött. Hirtelen látása gyengült, pedig eddig nem panaszkodott. Elment boltba, alig látta az árakat; pár hónap múlva már a bolt feliratát sem tudta kibetűzni. Az ápolónő rábeszélte: – Allá néni, akar teljesen megvakulni? Műtét kell, és visszajön a látás! A néni félt a műtéttől, nem ment. Egy év múlva már alig látott. Nem túlzottan zavarta. – Minek nekem világosság, nem nézek tévét, csak hallgatom. A híreket úgyis elmondja a bemondó. Otthon mindent emlékezetből csinálok. De néha aggódott: a faluban megszaporodtak a rossz szándékú emberek, gyakran jártak zsiványok, kirámolták az üres házakat. Már egy jó kutya sem volt, ami elijesztette volna őket mérges ugatással. Megkérdezte a vadászt, Samut: – Nincs egy kis vadászkutya kölyke? Akármilyen apró, felnevelem… Samu, a faluerdész, elmosolyodott: – Allá néni, miért vadászkutya? Az erdei kutya nem való ide. Hozhatok városi fajtatiszta német juhászt. – Biztos az drága… – Nem drágább, mint maga, Allá néni. – Hát akkor hozz! Allá összeszámolta a spóroltat, talán futja egy jó kutyára. De Samu sokat halogatott, nem volt túl megbízható, a szavát se mindig tartotta be, néha Allá neki is megbocsátott, sajnálta: magányos férfi, sem családja, sem gyereke, csak az ital volt a társa. Samu, Egon korabeli, mindig maradt a faluban, a város túl szűk volt neki. Örökké vadászott, el tudott tűnni napokra az erdőben. Vadászidény után segített időseknek a portákon: ásott, javított, szerelt mindenfélét – a pénzt rögtön borra költötte. Ha kiivott, visszament az erdőbe gondolkodni, pár nap múlva gazdagon tért vissza: gomba, bogyó, hal, fenyődió. Olcsón eladta, újra elivott mindent. A piás Samu Allának is segített, ha kellett – de fizettségért. Most megint rá hárult a kerítés baj. – Hát, kutyát kell majd még várni – sóhajtott Allá néni. – Előbb a kerítésre kell fizetni Samunak, kevés a pénzem… Samu most nem jött üres kézzel. A szerszámok mellett a hátizsákban valami mocorgott. Elmosolyodott, hívta az asszonyt: – Nézze, kit hoztam magának! – Kibontotta a zsákot. Allá néni kitapogatta a puha, kis fejét. – Samu, csak nem kiskutyát hoztál nekem? – Jó fajtát, igazi juhászt, néném. A kölyök ficánkolt, ki akart bújni a zsákból. Allá néni aggódva mondta: – De hát nekem csak kerítésre jut! – Nem viszem vissza, Allá néni! – mondta Samu. – Azt tudja, mennyibe került ez a kutya? Mit tehetett? Szaladt a boltba, ahol az eladó öt üveg bort adott hitelre, beírta nevét a tartozáskönyvbe. Estére Samu végzett a kerítéssel; Allá ebéddel és pálinkával kínálta. A piás vadász jókedvűen tanította ki az asszonyt: – Napi kétszer etesse, szerezzen erős láncot – nagy kutya lesz. Én értek a kutyákhoz. Így lett Allánál új családtag: Bodri. A néni megszerette, a kutya pedig hűségesen viszonozta. Minden alkalommal, ha Allá udvarra lépett, Bodri lelkesen ugrándozott, simogatni akarta a gazdáját. Csak az nyugtalanította: Bodri óriásira nőtt, mint a borjú, de nem ugatott soha. Ez elszomorította Allát. – Ó, Samu! Ravasz vagy! Nem jó kutyát adtál… De hát mit tenne, olyan jó teremtést nem lehet elzavarni. Ugyan nem is kellett ugatni: a szomszéd kutyák sem mertek Bodrira csaholni, aki pár hónap alatt felért Allá nénivel derékig. Egy nap Matyi, a falubeli vadász, jött el a boltba sóért, gyufáért, élelmiszerért. Közeledett a téli vadászidény. Elhaladva Allá háza előtt, megtorpant, amikor meglátta Bodrit. – Mama Alló! – kiáltotta Matyi. – Ki engedélyezte, hogy farkast tartsanak a faluban? Allá rémülten a mellére szorította kezét. – Jaj, Istenem! Milyen ostoba vagyok! Samu átvert! Azt mondta, igazi német juhász… Matyi komolyan tanácsolta: – Mama, engedje el az erdőbe. Baj lesz, ha itt marad. Az asszony szemében könnyek gyűltek. Fájdalmas volt Bodrit elengedni – szelíd, jó lélek, de farkas. Ráadásul mostanában nyugtalanabb lett, ráncigálta a láncot, szökni akart. A faluban egyre féltek tőle. Nem volt más választás. Matyi kivitte a farkast az erdőbe. Bodri farkát csóválva eltűnt a fák között. Soha többé nem látták. Allá gyászolta kedvencét, szidta Samu sunyiságát. Samu maga is bánkódott, hisz jó szándéka volt: egyszer erdőben vadászott, medvenyomokat talált. Egy furcsa sírás hallatszott, nem medve volt. Megtalálta a rejteket, ott feküdt a halott farkasanya, körülötte szétmarcangolt kölykök, egyedül egy menekült meg. Samu megsajnálta, hazavitte, aztán Allának adta, hogy gondoskodjon róla. Remélte, ha felnő, elmegy magától az erdőbe, ő pedig szerez a néninek igazi kutyát. De Matyi keresztbe tett. Samu néhány napig törődött, merjen-e Allához bemenni. Kint zima volt, Allá csak fűtötte a kályhát, ne fagyjon meg éjjel. Egyszer csak kopogtattak. Allá néni ajtót nyitott – a küszöbön egy idegen. – Jó estét, mama. Megengedi, hogy itt aludjak? Elindultam a szomszéd faluba és eltévedtem. – Hogy hívnak, fiacskám? Rosszul látok. – Boris. Allá gyanakodva mondta: – Itt nálunk nincs Boris… – Nem itt lakom, mama. Most vettem házat, meg akartam nézni, de beragadt az autóm, gyalog kellett jönnöm, nagy viharban! – Akkor te vetted meg az elhunyt Dani bácsi házát? – Pontosan. Allá beinvitálta, teát tett fel. Nem vette észre, hogy az idegen mohón vizslatja a szekrényt, hol a falusiak pénzt, aranyat tartanak. Amíg Allá a tűzhelynél szorgoskodott, a vendég kotorászott a szekrényben. Az asszony meghallotta a nyikorgást. – Mit keresel ott, Boris? – Hát, most volt pénzcsere! Segítek megszabadulni a régi pénztől! – Hazudsz. Nem volt pénzcsere! Ki vagy te? A férfi kést rántott, a nyakához szorította. – Hallgass, vénasszony! Add ide a pénzt, az aranyat, kaját! Allá rettegésben volt – betörő, körözött bűnöző. Most eldőlt a sorsa… Ekkor kivágódott az ajtó. Betört a hatalmas farkas, Borisra ugrott. Az kiabált, de vastag sálja megvédte a harapástól. Kést rántott, megsebezte Bodrit vállon. Bodri félreugrott, eközben a rabló elmenekült. Samu éppen ekkor ért oda, hogy bocsánatot kérjen. Látta, ahogy egy férfi késsel fut ki, szitkozódva. Samu rohant Allához, ott vérben feküdt Bodri. Rögvest ment a falusi rendőrhöz. A rablót elfogták, elítélték. Bodri igazi szelembéli hős lett. Mind vitt neki ennivalót, köszöntek neki. Már nem volt láncra verve, szabad lett – de mindig visszajött Allá nénihez, leginkább vadászidény után Samuval. Egy nap fekete terepjáró állt meg Allá háza előtt. Az udvaron fát vágott valaki: Egon fia. Amint meglátta rég nem látott Samut, kitárt karjaival ölelte át. Este együtt ültek az asztalnál; Allá néni boldogan ragyogott. Egon rábeszélte, utazzon Pestre műtétre, hogy visszanyerje a látását. – Ha muszáj… – sóhajtott Allá néni. – Nyáron jön az unoka, látni akarom őt! Samu, ügyelj a házra és Bodrira, jó? Samu bólintott. Bodri a kályha mellett pihent, elégedetten a mancsára hajtotta fejét. Itt volt a helye – barátai között. Ha szeretnél új, megható történetekről nem lemaradni, kövess minket! Írd meg érzéseidet kommentben, támogasd lájkkal!